Književnost i Matica

Poštovana Skupštino,

Dopustite da vam se obratim s nekoliko riječi u povodu kandidature za književnoga tajnika, za koju me funkciju predložio Glavni odbor Matice hrvatske, na čemu im ovom prigodom iskreno zahvaljujem.

Želio bih ovdje reći nekoliko riječi o odnosu književnosti i Matice hrvatske.

Književnost je Matici od njezina osnutka područje na kojemu ona temelji svoju djelatnost. Jasno je zbog čega je upravo književnosti, a ne nekoj drugoj umjetnosti, pripalo prvenstvo u Matičinu programu. Književnost, kao što vrlo dobro znate, nema svojega jezika. Dok glazba koristi note,, „jezik“ posebno izumljen za tu svrhu, dok slikarstvo rabi odnose linija i boja, kakve ne možemo drugdje naći, jedino književnost koristi onaj naš svakidašnji, „obični“ jezik, kojim komuniciramo od jutra do mraka, i koji nadareni stvaralac preoblikuje u umjetničko djelo.  

Taj obični, „pragmatični jezik“, po kojemu se prepoznajemo kao pripadnici jednoga naroda, jedne zajednice, i koji, u određenom smislu, znači i našu domovinu, književnost razvija u onom najboljem smislu, napreže ga do krajnjih granica kako bi izrazio sve ono do čega se ljudska mašta uopće može dovinuti: opisuje svjetove, ispovijeda osjećaje, uprizoruje sukobe, otkriva misaone vrhunce.

Ispričavam se što vam možda govorim o poznatome. Ali posebnost književnosti kao umjetnosti dovodi nas do posebnoga odnosa književnosti i Matice hrvatske. Ako je svrha Matice hrvatske, kako je rekao njezin prvi predsjednik grof Janko Drašković, „nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi“, tada postaje jasnije da književnost, budući da nastaje u jeziku, a o povezanosti jezika i naroda, pa u mnogim slučajevima i o njihovoj neodvojivosti, ovdje ne treba puno govoriti – tek je dovoljno podsjetiti na to da je nekoć, u staroslavenskom, riječ „jezik“ upravo značila i „jezik“ i „narod“ – dakle književnost jer nastaje u jeziku i iz jezika ima potencijal, u povlaštenu položaju prema ostalim umjetnostima, da izvršava određene zadaće koje su u najužem smislu vezane uz sudbinu naroda, a napose u onim povijesnim okolnostima kada je on ugrožen. Upravo to je i temeljna značajka Matice hrvatske.

Dakako, književnost narodu nije važna samo zbog jezika kojim se služi, jezik je tek njezin temelj. Književnost, kako rekoh, zahvaća i jako široko u stvarnost i taj zahvat, koji joj je, mogli bismo reći, omogućen jezikom kojega nema, književnost čini riznicom ljudskih iskustava, iskustava čitava naroda. Upravo stoga stari su Matičari toliko polagali u objavljivanje knjiga, bilo „klasika ilirskih“ bilo suvremenih vrsnih djela, jer su znali da, kako reče Ivan Kukuljević Sakcinski, „u narodu bez bogate književnosti i umjetnosti nema ni napretka ni slobode.“

Naime, jednako kao što književni jezik povezuje sve pripadnike jedne zajednice u prostoru, književnost i čitanje književnih djela povezuje pojedince u vremenu, povezuje ih s tradicijom i kulturom vlastita naroda, tradicijom čije je upoznavanje i usvajanje nužno ako želimo spoznati same sebe. Ivan Kukuljević znao je što takva spoznaja znači za svijest pojedinca. A znao je i što mnoštvo takvih pojedinaca znači za svijest naroda.

Naravno, da bismo što bolje spoznali sebe kao narod nije dovoljno samo usvojiti vlastitu književnu tradiciju. Svi vrlo dobro znamo da hrvatska književnost nije zatvoren krug, već krug unutar kruga, cjelina unutar cjeline, slijed koji je sastavnim dijelom onoga povijesnog ali i bezvremenog slijeda koji započinje s Homerom i traje do naših dana, a zovemo ga europskom književnošću. To su vrlo dobro znali i naši prethodnici; otud brojna prevedena djela, biseri svjetske književnosti i znanosti objavljeni pod znakom Matice hrvatske. I u tom smjeru, zasigurno, nalazi se putokaz kamo i danas trebamo ići.

Iako su u Matičinu nakladničkom programu, za koji se posebno skrbi književni tajnik, osim književnih redovito uključeni i naslovi iz širokoga spektra humanističkih i društvenih disciplina, ovdje posebnu pozornost pridajem upravo književnosti u užem smislu jer mi se odnos književnosti i Matice, kako rekoh, za Maticu čini temeljnim.

Naime, znamo da Matica književno djeluje u dva smjera: prvo, objavljuje djela hrvatske književne baštine te tako prošlost održava živom za nove naraštaje, a drugo, nastoji, koliko je moguće, izdavati i djela suvremene hrvatske književnosti, budući da je suvremena književnost jedino pravo zrcalo našega vremena.

Ovdje mi se kao iznimno važan nameće upravo odnos Matice hrvatske i suvremene književnosti jer je uvijek otvoreno pitanje kako u suvremenosti prepoznati ostvarenja koja svojom vrsnoćom možda postanu ona neumrla, vječna prošlost. Tim više što Matica danas rjeđe objavljuje suvremenu književnost no što je to nekoć činila, što je, držim, posljedica specifičnoga vremenskog trenutka, a ne eventualnoga nakladničkog koncepta.

Kakvu bi, dakle, suvremenu književnost trebala izdavati Matica hrvatska?

Možda ovo pitanje ne bi imalo smisla kada među brojnim suvremenim hrvatskim djelima ne bismo vidjeli veliku količinu onih koja su ili svojim sadržajem ili medijskim, javnim djelovanjem osoba koja iza njih stoje nepomirljiva s Matičinom misijom u hrvatskom društvu. No iako je takva, u biti, programatska i ideološka književnost, preplavila hrvatsku kulturu i iako ju je dobar dio medija promovirao u tobožnju jedinu pravu književnost našega vremena, odgovarati na nju programatskom i ideološkom književnošću suprotnoga predznaka, zasigurno se ne čini kao osobito razborita stvar. Upravo suprotno, između takvih suprotstavljenih „književnosti“ ne bi bilo bitne razlike, a one bi dijelile jednu veliku sličnost: ni jedna ni druga ne bi bile književnost u onom pravom smislu riječi.

No kakva onda književnost treba zanimati Maticu hrvatsku? U vremenu u kojemu se čini nemogućim izaći izvan obzora ideologija, čini se da jedini zahtjev koji se pred književnost još smije postaviti jest taj da ona ne bude ne-književnost, odnosno da ne bude ideologija, u onom najbanalnijem smislu riječi. Svjesni smo da to nije nova misao, nov je samo njezin zaborav, koji se možda u nekim našim „literarnim krugovima“ dogodio namjerno, a možda je obilježjem našega vremena. Ako takvo stanje jest karakteristično za upravo ovo vrijeme, onda je opravdano zapitati, je li istinska književnost još moguća u našem svijetu? Ako nije, onda moramo proglasiti kraj književnosti, jer književnost koja nema nikakve veze s istinom jedino još  može služiti određenim ideološkim interesima. Ali ako jest moguća, a držim da ideju kraja umjetnosti možemo s Hans-Georgom Gadamerom otkloniti mišlju da „svaki tobožnji kraj umjetnosti bit će početak nove umjetnosti“, onda će takva, istinska književnost, vjerujem, uvijek zanimati i Maticu hrvatsku.

Dame i gospodo, hvala vam na pozornosti!