Vijenac 530

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Jasen Boko

Privatni bol i javni bijes

London – Skylight, komad Davida Harea, praizveden je 1995. s velikim uspjehom u londonskom Nacionalnom kazalištu da bi se već sljedeće godine i drama i produkcija u režiji Richarda Eyrea okitile nizom važnih nagrada i preselile u kazalište Wyndham na West Endu. Gotovo dva desetljeća poslije u isto se kazalište Skylight vratio, ali u novoj produkciji i režiji Stephena Daldryja. Kako su produkcije ocijenjene s pet kritičarskih zvjezdica u britanskim medijima iznimno rijetke, nova premijera očigledno je velik uspjeh. Drama govori o susretu žene s tamnim sjenama prošlosti, članovima obitelji s kojom je nekad živjela, a ocu te obitelji bila je i ljubavnica. Sada, otac i sin u istom danu, a u novim okolnostima, dolaze u posjet nekadašnjoj prijateljici/ljubavnici i stara priča dobiva novu dimenziju. Uspjeh produkcije počiva prije svega na suptilnoj režiji iskusnog i slavljenog Daldryja, ali i na iznimno uspješnu prvom westendskom nastupu Carey Mulligan u ulozi razočarane mlade žene koja je odlučila život lišiti emocija i provesti ga u radu s djecom u problematičnoj školi. „Hareova drama udara ravno među oči mješavinom privatnog bola i javnog bijesa u našem duboko polariziranu društvu“, zaključuje oduševljena kritika.

Melodrama
(ne)uspješne žene

Moskva – Posljednjih pet godina Jaroslava Pulinovič vodeće je ime među mladim ruskim dramatičarima, iako još nije napunila ni 27 godina. Slavu duguje prvoj drami Natašin san, monologu tinejdžerice koja je nakon praizvedbe 2009. samo u Moskvi doživjela tri premijere, odreda u vrlo uglednim kazalištima. Prošloga tjedna njezina nova drama Žana praizvedena je u Kazalištu nacija, u režiji Ilije Rotenberga i s Ingeborg Dapkunait u naslovnoj ulozi. Za razliku od monodramskoga debija novi komad Pulinovič cjelovečernja je drama s desetak lica koja govori o uspješnoj ženi srednjih godina. Obogativši se ranih devedesetih prodavanjem ruske tjestenine s lažnim naljepnicama Made in USA Žana je danas bogata žena sa širokim krugom utjecajnih znanaca koja puna samopouzdanja uživa u životu. Tijek drame otkriva da prva slika o njoj laže i da je ona žrtva isprazna i dosadna života pa se produkcija razvija u odličnu melodramu u kojoj se Žana osvećuje mladom ljubavniku koji ju je ostavio. I drama i produkcija prošle su jako dobro kod moskovske publike potvrdivši istaknuto mjesto Jaroslave Pulinovič u krugu novih dramatičara.

Crna ruka
na japanskoj sceni

Tokio – Premda ime Čokoladni kolač za neovisnu kazališnu grupu ne obećava mnogo, japanska skupina tog imena već je godinama među najzanimljivijim kazalištarcima Dalekog istoka, a u posljednje dvije godine osvojili su više nagrada za najbolji novi dramski tekst. Kućni pisac Takeši Furukava zaslužan je za nagrade, a njegovi se komadi bave važnim i često provokativnim povijesnim temama, od uspona Hitlera na vlast, preko traume konc-logora pa do japanskog obračuna s komunističkom gerilom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prošloga tjedna praizvedena je nova Furukavina drama naslovljena Sarajevska Crna ruka, kojom se obilježava sto godina od početka Prvoga svjetskog rata i govori o njegovu izravnom povodu, sarajevskom atentantu. I ovu je Furukavinu uspješnicu režirao kućni redatelj Jusuke Hisava, zajedno s piscem suosnivač i voditelj kazališta, a drama raspravlja o velikosrpskoj terorističkoj skupini Crna ruka i događajima koji su nakon pucnjeva Gavrila Principa svijet uvukli u rat.

Promašaj na groblju

New York – Povratak klasičnim dramama američke dramaturgije na scenama sjevernoameričkoga kontinenta uvijek se čini sigurnim repertoarnim potezom. A među takve, uz Millera i Williamsa, sigurno pripada i svima omiljen Naš grad Thorntona Wildera. U novoj ambijentalnoj produkciji Naš grad smješten je na staro groblje u Brooklynu, u idealnu scenografiju za komad koji se u trećem činu i događa na groblju. Iznimno dojmljiv urbani prostor u koji je drama sjela sasvim prirodno, nažalost, po sudu većine jedino je dobro u toj produkciji. Sve ostalo u predstavi u režiji Jamesa Pressona posve je neprimjetno, nedorađeno i, zapravo, sasvim nebitno. Prijedlog publike i kritike jest da je umjesto gledanja predstave bolje doći na to čudesno groblje i zatim s užitkom pročitati Wilderov klasik, umjesto gledati lošu predstavu koja se vrlo neuspješno bavi njime.

Vijenac 530

530 - 26. lipnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak