Izgradnja bez vizije

Premda je Hrvatska zemlja izvanrednih turističkih mogućnosti, ona nije pripremljena za razvoj turističke industrije. Brojni su promašaji i ograničenja koja prate razvoj i uvjetuju nisku ekonomsku efikasnost turističkoga sektora. Turizam je po veličini udjela u BDP-u (oko 18 posto) važan ekonomski sektor. No sama činjenica je da je turizam postao važan, kao jedna od samo nekoliko mogućnosti za razvoj hrvatskoga gospodarstva, ne otklanja potrebu i obvezu da se s više odgovornosti pristupi njegovim razvojnim problemima. Posebno je važno zaustaviti opadanje vrijednosti resursne osnovnice te po načelima održivosti učvrstiti temelje turističkih konkurentskih prednosti i dugoročno održive ciljeve.

U Hrvatskoj se dogodio turizam izrazito sezonskoga karaktera. Nekontrolirano širenje urbanih zona i ekspanzija izgradnje apartmanskih naselja i kuća za odmor diljem obale uzelo je previše maha. Za posljednje najviše dvije generacije više je potrošeno vrijednog obalnog prostora nego što su ga potrošili svi prethodni naraštaji. Neobuzdana izgradnja stvorila je opasnost od uništavanja okoliša i sociokulturnog raslojavanja. Većina je odredišta uključena u turistički razvoj bez plana koji regulira razvoj održivoga turizma. Rijetko se promoviraju modeli održivog upravljanja i održivog razvoja, a većina političara probleme okoliša ne smatra prioritetnima.

Hrvatska nema jasne vizije turističke budućnosti. Mnoge turističke investicije okvalificirane kao „strateške turističke investicije“ nemaju uporišta u odgovarajućoj podlozi (strateški plan razvoja turizma). Degradacija okoliša česta je pojava u sredinama u kojima se ne cijeni važnost prirodnog ekosustava i kulturnih vrijednosti. U nedostatku primjerenog institucionalnog i zakonskog okvira teško je pridobiti poduzetnike, vlasnike obrta i pojedine osobe da se obzirnije ponašaju prema prirodi i zagađenju okoliša. Sama činjenica da u Hrvatskoj postoji oko 800.000 zahtjeva za legalizaciju nezakonito izgrađenih građevina i dijelova građevina već je sama po sebi relevantan pokazatelj neuređenoga sustava planiranja korištenja zemljišta i stjecanja dozvola za gradnju.

Strategija razvoja hrvatskoga turizma do 2020. dominantno je usmjerena na kvantitativne smjernice i upravljanje brojem turističkih dolazaka i noćenja, a zanemaruje pitanja kao što su inventura stanja resursa, usavršavanje turističkoga proizvoda hrvatskim prepoznatljivostima, stvaranje dodatnih prihoda, veće zaposlenosti, poticanje žive socijalne atmosfere i osjećaja za prirodnu i ljudsku sredinu.

Bez evaluacije resursa i procjene učinka ekonomskih, ekoloških i sociokulturnih elemenata nema valjane strategije. A bez jasnih strateških odrednica nije moguće prebroditi probleme u vezi s nekontroliranim iscrpljivanjem temeljnih prirodnih i kulturnih resursa i uništavanjem krajolika.

U turističkom biznisu karakteristične su dvije oprečne struje: s jedne je strane grupiranje aktera koji traže nezaustavljivu izgradnju novih turističkih kapaciteta, a s druge strane djeluju oni koji izražavaju brigu za očuvanje i zaštitu turističke okoline. Tu su onda neizbježne konfliktne situacije, a da bi se izbjegle, nužan je konceptualni okvir u kojem se na partnerskoj osnovi stvara interakcija privatnog i javnog sektora, kako bi se ostvarilo „određivanje i uspostavljanje ravnoteže između potreba ekonomije, ekologije i socijalne pravde“ (Hall, C. M., 1994). Na tome području očigledno treba stvarati više reda, i to ne samo radi postizavanja dugoročne ekološke održivosti, već i radi dugoročne zaštite ukupno potrebnih ulaganja u infrastrukturi i u čitavoj mreži turističkih objekta i sadržaja.

Upravo kvaliteta morskog okoliša i atrakcija bila je presudan element koji je pokrenuo turizam diljem hrvatskoga Jadrana. Počeci turizma bili su skromni i bez opasnosti za primorski okoliš, no problemi su eskalirali s pojavom širenja masovnih, uniformiranih oblika turizma i, posebice, ekspanzivnom i disperzivnom izgradnjom raznih tipova kuća za privremeni boravak. Bez obzira na to koliko se često i na različite načine ukazivalo na važnost održivoga planiranja turizma, u konkretnoj je praksi malo primjera uspješna usklađivanja javnih i privatnih interesa sa smjernicama koje osiguravaju dugoročan uspjeh turističke destinacije.

Hrvatski turizam općenito je loše planiran. Koncept održive destinacije nije temeljen na integralnom pristupu planiranju i strategiji usklađivanja motiva profita i zaštite. Investicije u poboljšanje ljudskih resursa nisu išle ukorak s uloženim financijskim kapitalom. Isključivo forsiranje tehničkih standarda dovelo je do zanemarivanja stručnog usavršavanja i motivacije zaposlenika, slabljenja kulturne autentičnosti, nedostatka istraživanja i pomanjkanja interesa za diversifikaciju proizvoda. Nedovoljno obrazovana radna snaga i slabi stručni obrazovni programi očitovali su se kao kronične boljke turističke ponude. Sada, u fazi pripreme novog Zakona o turističkim zajednicama, neki čelnici već najavljuju da će glavni problem ustroja novog sustava biti nedostatak sposobnih turističkih menedžera. U operativi se zaista osjeća manjak profesionalaca, a bez većeg udjela profesionalnoga rada, boljeg obrazovanja i obučenih djelatnika iluzorno je očekivati napredak u promicanju turističke kvalitete.

Druga velika disproporcija stvorena je u strukturi smještajne ponude – prevladava kategorija privatnoga smještaja, a zaostaje ponuda hotelskog i sličnih oblika smještaja. Za hrvatski turizam ništa pogubnije nije bilo nego nekontrolirano i prekomjerno širenje mreže privatnih kuća za odmor, vila i apartmanskih naselja (paraturističkih kapaciteta), koju su najprije i najviše inicirali predstavnici socijalističke dokoličarske klase, a potom i ostali građani. Time je nezaustavljivo počeo proces parcelizacije i pretvaranje turistički vrijednih kompleksa zemljišta u gradilišta. U međuvremenu je pod pritiskom velike trgovine nekretninama i imobilijarne spekulacije neracionalna mreža drugih domova narasla do neslućenih razmjera, pretvorivši mnoge privlačne dijelove jadranskoga krajolika u sive zone (a i u izvore sive ekonomije). Te su sekundarne rezidencije „rasklimani“ stroj razvoja turizma i one jedna od najvećih devijacija u turističkom razvoju mnogih mjesta i područja (D. Alfier, 1987). Kad je riječ o toj turistifikaciji, onda treba napomenuti i ovo: svim korisnicima društvenoga zemljišta tereni za izgradnju kuća dodjeljivali su se „na trajno korištenje“, nekima bez naknade (besplatno), ostalima uz simboličnu naknadu. Danas ti „vlasnici“ mogu slobodno prodavati dodijeljeno zemljište, bez ikakve obveze prema izvornom vlasniku. U obrnutom slučaju, sve društvene institucije koje su „kupovale“ privatna zemljišta ili zgrade dužne su, uz određeni postupak, izvornom vlasniku podmiriti naknadu kao razliku između nekadašnje netržišne i sadašnje tržišne cijene.

Uglavnom, mali broj turističkih mjesta ostala su netaknuta područja. Konkretno, u turističkim zonama Poreča ili Lošinja nikomu nije palo na pamet graditi privatne kuće za privremeno korištenje (vikend-naselja). Ali u brojnim drugim i velikim i malim turističkim mjestima pretjerana izgradnja izazvala je brojne strukturalne i funkcionalne poremećaje.

Za uspješno funkcioniranje turističke destinacije nužno je da lokalno stanovništvo aktivno sudjeluje u razvojnom procesu. Domaći ljudi, kao dijelovi krajolika i baštinici nasljeđa, moraju biti sposobni činiti samostalne korake, preuzeti odgovornost za održivost baštine i nasljeđa. Kao nositelji tradicionalnih vrijednosti i kulturnog identiteta također moraju moći zadržati ekonomski nadzor u svojim rukama. Pogrešna privatizacija domicilnih turističkih tvrtki dala je porazne rezultate: razbila je postojeću kadrovsku i organizacijsku strukturu, a nije izgradila novu, bolju. Privatizacijom nepovratno je otuđena znatna turistička imovina, prekinut je kakav-takav poslovni i razvojni kontinuitet, ugašena su ipak neka vrijedna iskustva i postignuća. Strani vlasnici i interesne skupine postali su najzastupljeniji dionici vlasničke strukture. U novonastalim uvjetima, u nedostatku osjećaja zajedništva sve više dolazi do izražaja sustav koji je diktiran parcijalnim interesima i koji ne sagledava i ne štiti cjelinu. Nažalost, već od osamostaljenja Hrvatske počela se osjećati praznina i apsolutna dominacija čimbenika koji podgrijavaju tendenciju zapostavljanja uloge lokalne zajednice, kao žarišne točke razvoja turizma. Slabljenjem izvornog identiteta i imidža narušava se lokalni sustav vrijednosti i običaja, što ugrožava održivi razvoj. Uglavnom, konceptom „prilagođene autentičnosti“ ubrzava se polarizacija snaga, a redovito pobjeda je na strani onih koji će s povoljnijih pozicija moći gospodariti hrvatskim turističkim bogatstvom.

Dakle, odsutnost zajedništva djeluje porazno na koncept održive destinacije. Stoga je nužno ulagati napore u razvoj lokalnih ljudskih potencijala i očuvanje integriteta lokalne zajednice. Koordinirani razvoj turističkog odredišta omogućuje zadovoljavanje socijalnih i ekonomskih potreba, što izravno podupire održivi razvoj. Za rast i razvoj turističke ponude u širim okvirima također mogu biti korisni i razni oblici regionalne suradnje, osobito ako su usmjereni na planiranje regionalnoga razvoja, ekološku zaštitu, koordiniranu marketinšku strategiju i promociju. Nažalost, mnogi gospodarski turistički subjekti nisu spremni stvarati i razvijati povezivanje, a zbog toga nema uspjeha ni ideja o povezivanju jadranske i kontinentalne Hrvatske. Dok u vlastitoj kući ne prepoznajemo potrebu za zajedničkom suradnjom, Udruga hrvatskih putničkih agencija (UHPA) najavila je projekt stvaranja zajedničkoga turističkog proizvoda sa zemljama balkanskoga područja.

Rast hrvatskoga turizma često je rezultat niza nepovezanih odluka i nepripremljenih, problematičnih projekata. A loše planiran turizam jedan je od načina uništavanja prirodnih i kulturnih vrijednosti. Nepromišljeno ponašanje nositelja turističke politike uvod je u ponavljanje istih pogrešaka i nastavljanje prakse djelovanja post factum (prekasno reagiranje). U svakom slučaju, nije dobro prepustiti se iluzijama i ne tražiti rješenja u prikladnom planiranju i pronalaženju održive koncepcije razvoja, koja potiče turističke aktivnosti prema dugoročno održivim ciljevima.

Hrvatsku turističku politiku ne zaokuplja činjenica što opada razina svijesti o potrebi zaštite i očuvanja okoliša, premda su priroda i njezini resursi nacionalno bogatstvo koje treba čuvati za dobrobit današnjih i budućih generacija. Hrvatskoj nedostaje program razvoja države, koji ne dopušta mogućnost da kratkoročni interesi ugrožavaju perspektivu održivoga razvoja, odnosno da sadašnji „uspješan“ razvoj turizma ne bude prijetnja vlastitoj budućnosti. Nedopustivo je, naime, da se u strategiji prihvatnoga kapaciteta ne prepoznaje granica iskorištavanja resursa, odnosno formula razvoja turizma primjerene gustoće. Također je nedopustivo da još imamo zastarjelu turistička statistiku, koja nije kadra realno evidentirati ukupna turistička kretanja na području Hrvatske.

Hrvatska treba turizam afirmirati kao činitelj ekonomske diversifikacije te se osloboditi velike ovisnosti o uvoznim proizvodima. Valja se usredotočiti na razvoj novih oblika turizma, koji su prikladniji za okoliš i sociokulturno i ekonomsko okružje. U tom pogledu dobro bi došla inicijativa za poticanje razvoja zdravstveno usmjerene turističke ponude („odmor za dobro zdravlje“), kao i inicijativa za osnivanje i osposobljavanje posebne mreže turističkih zadruga, koje bi povezivanjem pojedinih obiteljskih gospodarstva, malih poduzetnika i privatnih iznajmljivača smještaja pružale pomoć u planiranju, uhodavanju i unapređivanju njihova poslovanja.

Aktivna turistička politika treba pridonositi unapređenju razvoja sustava planiranja korištenja zemljištem. U većini zemalja Unije sustavno planiranje riješeno je još prije više desetljeća, a kod nas se propisi iz tog područja svaki čas mijenjaju ovisno o promjeni vlasti. Nedostatak propisa o urbanističkom planiranju stvara velike teškoće upravo na područjima gdje je turizam jedna od najvažnijih gospodarskih aktivnosti – polazišta nisu sustavno definirana, pa je omogućena izgradnja smještajnih kapaciteta koji nisu u funkciji turističkoga gospodarstva ni stvaranja novih vrijednosti. (Da se u svijetu štite prirodni resursi, potvrđuje podatak da je u više od 130 zemalja osnovano otprilike 6900 zakonom zaštićenih područja koja obuhvaćaju gotovo pet posto kontinentalne površine našega planeta; također postoje maritimna zaštićena područja, a od onih u kojima se upravlja po pravilima i propisima kojima se štite morski lokaliteti registrirano je 1111 takvih područja.)

Unatoč svim teškoćama i propustima, Hrvatska je još u prilici da oblikuje turističku industriju, kao vodeći čimbenik sadašnjeg i budućeg rasta naprednoga gospodarstva. No trebat će na tom planu razboritom turističkom politikom pronalaziti održive oblike zaštite upravo onih vrijednosti na kojima se turizam zasniva, ali i koje se mogu vrlo brzo nepopravljivo degradirati i uništiti.