Hamlet za kazališne turiste

Gostovanje glumačke družine Globe to Globe Company, svojevrsna izdanka Shakespeareova kazališta Globe u Zagrebačkom kazalištu mladih 17. lipnja s predstavom Globe to Globe Hamlet, koja slijedi tekst i radnju Shakespeareove tragedije uglavnom bez dramaturških intervencija, samo logikom kraćenja i brzine, dio je dvogodišnje turneje po cijelome svijetu što popularizira djelo engleskoga autora u edukativne, reklamne i druge svrhe, želeći pokazati snagu kulturnoga turizma, veliku moć engleskoga jezika u svijetu i englesku premoć na svim kontinentima, polazeći od genijalne Shakespeareove tragedije što se izvodi u brzom tempu u trajanju od dva sata i četrdeset i pet minuta, uz stanku prije Hamletova ubojstva Polonija. Putovanje je zamislio umjetnički ravnatelj Shakespeareova Globea Dominic Dromgoole, koji s Billom Buckhurstom supotpisuje i režiju predstave. Turneja je otvorena u The Globe’ s Theater 23. travnja 2014, na 450. godišnjicu Shakespeareova rođenja, a okončat će u travnju 2016, u danskom Elsinoru, mjestu radnje Hamleta, kad se obilježava 400 godina od  Shakespeareove smrti. Prva je, polazišna točka putovanja bio Amsterdam, pretpostavljam zbog putujućih družina dvorskih luda koje su putovale na brodovima, ulazile u luke i izvodile predstave, a jedno je od prvih sidrišta bio i Wittenberg, sveučilišni njemački grad u kojem se u imaginarnoj predradnji školovao i fiktivni Shakespeareov Hamlet. Hrvatska je dvadeseto englesko odredište.

U engleskoj predstavi Shakespeare je izgubio dubinu i snagu / Snimila Helena Miscioscia

Stvaraoci predstave turneju na kojoj će gostovati u 205 zemalja i upoznati s Hamletom „sve nacije svijeta“ i kontinente ovu tragediju prikazuju kao najveći engleski kulturni proizvod i zaštitni znak, usporediv jedino s engleskim nogometom, i Svjetskim nogometnim prvenstvom u Brazilu koristeći se vjerojatno za svoju promociju. Koncepciju turneje grade na nazivu Kazališta Globe u Londonu, rekonstruirane elizabetinske kazališne kuće na obali Temze, ali i na Shakespeareovoj rečenici, tj. geslu preuzetu iz srednjovjekovne metafore glume Cijeli je svijet pozornica.

Predstavu pokreću barem dva razloga. Onaj izvanjski naglašava i istodobno niječe ideologiju osvajanja: kazalištem se osvaja svijet u plemenite svrhe, a sastav glumačkog ansambla naglašava mulitkulturalnost. Utočište se traži u Shakespeareovoj luci: Engleska se presvlači u Dansku, a Hamlet putuje u Englesku; u igru se uvodi i norveški kralj Fortinbras; pa se turneja zaustavlja i u Skandinaviji... Razlozi se traže i u prošlosti: osam godina nakon praizvedbe Hamlet je prikazan na brodu na obali Jemena, a deset godina zatim bio je na turneji po sjevernoj Europi. „Duh putovanja i komuniciranja priča koje osvježavaju uši“, raskol između pravde, sjećanja, osvete i osjećaja trebao bi biti razumljiv u svim političkim situacijama, tvrde autori.

S druge strane, dramatičnost crne ironije i arktičkoga kruga uporište pronalazi i u unutarnjekazališnim razlozima pa Shakespeareovoj dramaturgiji putovanja i osvajačkom pohodu  engleskoga jezika i kraljevske snage dodaje drugi pol svijeta kao pozornice: malena prijenosna scena praktična je za sva prijevozna sredstva i prilagodljiva plaži, trgu, praškom dvorcu; slijedi  se i duh glumačke družine koja u Hamletu izvodi Mišolovku.

Uklopivši metaforu svijeta kao pozornice u sinegdohu svijeta kao mišolovke, zamke i klopke, teatra u teatru, zatvora u zatvoru, autori predstave pozornicu grade od elemenata putovanja i kazališta: na sceni je dvanaest putnih kovčega-kutija, za garderobu svevremenih glumačkih kostima, koji brojčano odgovaraju glumačkoj družini od dvanaest izvođača (scenograf je i kostimograf Jonathan Fensom). Kutije-kovčezi ujedno su elementi kojima se gradi mala pozornica uz pomoć dviju dasaka („daske koje život znače“), konkretizacija kazališne metonimije. Na početku predstave daske složene na kutije-kovčege označavaju vrh, tj. krov dvorca i Shakespeareova Kazališta Globe, u kojem je i praizvedena ova tragedija nad tragedijama na prijelazu renesanse i manirizma, a tijekom predstave postaju i Ofelijin grob. Okrenuti paravani u kombinaciji sa zastorom „na povlačenje“ navješćuju hamletovsko dramaturško zastorno načelo. Ali u ovom se Globe to globe zastoru ne vide metafizičnost, onostranost, Hamletov rakurs, obzor Duha i duhovnosti i pogled smrti, tek kazališni mehanizam, rekvizit ili dio prijenosne pozornice; pa se zato u tekst manje upućena publika i smije kad se na sceni pokazuju ubojstva, misleći da je riječ o triku i komediji.     

Proslavljeni engleski redatelj Peter Brook podržava ovu turneju navodeći da je šest engleskih riječi To be or not to be moguće prevesti u svakom kutku svijeta i da će snaga pitanja, boli i karaktera iz Hamleta biti prepoznatljiva svim naraštajima danas. Upravo na tim pretpostavkama Petera Brooka, čiju sam ingenioznu predstavu Hamleta s nekoliko glumaca gledala svojevremeno na dubrovačkom Lokrumu, u ruševinama benediktinskog samostana, ruši se ova predstava na izvedbi u Zagrebu.

Glumci Keith Bartlett – Klaudije / Glumac-kralj / Duh Hamletova oca, Rawiri Paratene – Polonije / Prvi grobar, Amanda Wilkin – Ofelija / Voltimand, Tom Lawrence – Marcel / Fortinbras / Osric / Rosencrantz, Matthew Romain – Horacije / Kapetan / Reynaldo, Phoebe Fildes – Gertruda / Glumica-kraljica / Drugi grobar, Beruce Khan – Laert / Bernard / Guildenstern govore Shakespearea brzo, dinamično, nerijetko veselo, vedro, možda s nekim  darom za komičarski aspekt, znatno manje za polazišni tragedijski. Govore ga i u prebrzom ritmu, u kojem se snaga Shakespeareove riječi gubi, a naglašava brzina izmjena scena i veselje igre. Pojedini glumci tekst izgovaraju dikcijski slabo, artikulacijski neprimjereno, nerazumljivo, pa se najsvježiji dijelovi predstave ostvaruju kad izvođači pjevaju ili sviraju na raznovrsnim instrumentima (glazbu potpisuju Bill Barclay i Laura Forrest-Hay). Ofelija je, tako, bolja kao pjevačica (inače su toj izvođačici specijalnost jazz i blues) nego kao glumica, a simpatični mladi glumac u ulozi Hamleta iznimno brzo i nerijetko nerazumljivo izgovara golemi tekst koji gubi dubinu. Stariji glumci prate pak suprotan, recitativno-patetičan stil glume.

Autori su slijedili Brookova razmišljanja iz knjige Prazni prostor o pučkom teatru koji „uvijek spašava situaciju“, ali ne i o tome da je Shakespeare spoj Gruboga i Posvećenoga, slijedili su misao da su Shakespeareove drame pisane za stalno izvođenje, da se drama otkriva u neprekinutu slijedu prizora, ali nisu uspostavili sveobuhvatan oblik. Nisu slijedili Brookovo zapažanje da ti prizori trebaju biti iluzijski, a ne banalni, i da stalna struktura elizabetinskoga glumišta predstavlja dijagram svemira, s trima razinama pozornice kao elementima filozofskoga stroja. U ovoj predstavi nema ni totaliteta ni dubine ni filozofije. Postoje elementi teatra u teatru, okviri glumačke družine i silnice radosti susreta glumaca s publikom, veselja putujuće glume i igre.

Mladim se gledateljima ovakav internetski brz niz izmjenjivanja slika bez imaginacije, iluzije, filozofije, dubine umjetnosti, Hamlet sveden na Riječi, riječi, riječi bez razumijevanja iznimno svidio. S obzirom na stanje u hrvatskom školstvu, nije ni čudo. Tko danas razumije značenje rečenice Sve ostalo je šutnja nerijetko biva izopćen ili stavljen s strane, kako bi rekao Marin Držić Vidra, iz površne kulturne i društvene sredine. A o Biti ili ne biti da ne govorimo.