Escritor polaco ili pisac u višestrukom izgnanstvu

Za ljubitelje (i poljske) književnosti, a zasigurno i za poloniste i polonofile, izlazak Posmrtne autobiografije Witolda Gombrowicza, koju je sastavio Włodzimierz Bolecki, ugledni poljski povjesničar i teoretičar književnosti, uzbudljiv je događaj. Kad već nemamo Dnevnike na hrvatskom (srećom, imamo ih na srpskom), dobro je da smo dobili barem Posmrtnu autobiografiju – biografiju Witolda Gombrowicza koju nije sastavio on sam, ali su svi zapisi u njoj isključivo Gombrowiczevi, preuzeti upravo iz njegovih Dnevnika, iz intervjua, zapisa, korespondencije.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Gombrowicz je u našoj kulturi prisutan već dugo. Valja to zahvaliti agilnom profesoru Zdravku Maliću, koji je ne samo uveo Gombrowicza k nama onda kad je malo koja kultura za nj znala (osim poljske, koja ga se pak na nekoliko desetljeća odrekla – bio je naime na indeksu komunističkog režima), nego je i jedan od prvih gombrovičologa uopće. Naime, on se Gombrowiczem bavio još od kraja 50-ih prošloga stoljeća, a 1965. napisao je doktorat posvećen Gombrowiczevu opusu, što je ujedno prvi monografski disertacijski rad o tom autoru. Iste je godine Malić preveo roman Ferdydurke, poslije i Kosmos, prevoditelj je drama Ivona, kneginjica od Burgunda i Vjenčanje, a u dobroj je mjeri, uz prevoditeljicu Slobodanku Poštić, zaslužan i za prijevod Pornografije na hrvatski. A otkad nema Zdravka Malića, njegov „posao“ s Gombrowiczem dovršava sjajni Mladen Martić, koji je uostalom prevoditelj Gombrowiczeve drame Opereta i – za prevoditelja vrlo zahtjevna romana – Trans-Atlantika. Trans-Atlantik je započeo prevoditi još sam Malić. Objavio je prvo poglavlje na Trećem programu Hrvatskoga radija 1991. Mladen Martić preveo je Trans-Atlantik 2009. u cjelini, iskoristivši Malićev prijevod uvodnog poglavlja.

Posmrtna autobiografija u hrvatskom se prijevodu pojavljuje na 110. godišnjicu Gombrowiczeva rođenja i 45. obljetnicu smrti. Onima koji su čitali i voljeli Gombrowiczeve Dnevnike mogla bi se učiniti istovremeno odveć zgusnutim i okljaštrenim, obogaljenim djelom, tek pokušajem da se umjesto autora napiše knjiga za koju mislimo da nam je duguje. Onima koji su čitali samo Gombrowiczeva književna djela ova autobiografija poslužit će kao djelomičan uvid i prateći instrument za upoznavanje s tim živopisnim autorom. Autobiografija je, ipak, najkorisnija čitateljima koji za Gombrowicza i ne znaju, njima će biti izvrstan intro u njegov književni i (ne)stvarni život jer kronološki i uredno otkriva životnu i duhovnu putanju vjerojatno najzanimljivijega poljskog prozaista dvadesetoga stoljeća.

Rođen početkom prošloga stoljeća u poljskoj plemićkoj obitelji, Gombrowicz je rano osvijestio svoj povlašteni status: „Posluga! Posluga! Oni su bili ti koji se satiru životom, nama su na pladnjevima posluživane poslastice, bili smo konzumenti. Razmaženost ‘više’ sfere, njezino sladokustvo, mekoputnost, lijenost, upala mi je u oko valjda već oko desetog rođendana. (...) Nižost mi je zauvijek postala idealom. Ako sam nekog slavio, onda sužnja. Ali nisam znao da se slaveći sužnja postaje aristokratom.“

Tek što je započeo svoju književnu tzv. karijeru osvijestio je da je alternativna, marginalna, periferna pozicija u književnom polju za njega ne samo jedina prirodna nego i jedina koja mu omogućuje da bude ako ne u skladu sa samim sobom, onda barem u dosluhu. Osim opisa dinamične, potentne, ali ipak tek djelomice plodne poljske međuratne književne scene, izvrsne su njegove skice za portret Brune Schulza i S. I. Witkiewicza, za koje je, ubrajajući tu i sebe, smatrao da su nastojali izvesti poljsku književnost na nove putove. Witkiewicz je za Gombrowicza demon, „arciegocentrik“, „diktator“, „očajni luđak“, a o Schulzu pak kaže da je „odviše pjesnik i samo pjesnik, odakle je njegova proza, natovarena metaforama, pomalo ostavljala dojam zabune“, da bi mirno i oholo, bez ustezanja, konstatirao: „Hoću odmah istresti svoj iritantni i neukusni bezobrazluk: Bruno je mene obožavao, a ja njega nisam.“ Ili, još radikalnije, bespoštednije: „Bruno je bio čovjek koji je sebe potiskivao. Ja sam bio čovjek koji je sebe tražio. On je htio uništenje. Ja sam htio ostvarenje. On se rodio za roba. Ja sam se rodio za gospodara. On je htio poniženje. Ja sam htio biti ‘iznad’ i ‘više’.“

Jedva da je kao pisac zaživio u međuratnoj poljskoj književnosti, a već je u kolovozu 1939, dakle tik uoči Drugoga svjetskog rata, Gombrowicz kao turist otplovio prekoatlantskim brodom na južnoameričku obalu. Nešto što je trebalo biti odlaskom na kraće vrijeme pretvorilo se u zauvijek. Iako se u Poljsku nikad više nije vratio, opsjednutost njome upadljivo će obilježiti piščev život i njegovo pisanje. Od svoje se poljskosti nije mogao othrvati. U konceptu naroda vidio je kolektivitet koji zatire individualnost, a upravo se pojedinac i njegove posebnosti u piščevim očima ukazuju kao poezija života. Drugi razlog za tu odbojnost prema narodu pokazao se sasvim jednostavnim, i valjanim: „Mrzio sam narod jer nisam s njim mogao izaći na kraj.“

U Argentini, na rubu siromaštva, daleko od redakcija, književnih salona i izvan utjecajne intelektualne orbite, Gombrowicz je u pisanju postao odvažan, provokativan, bespoštedan jer nije „imao ništa izgubiti: ni počasti, ni prihode, niti prijatelje“.

U Posmrtnoj autobiografiji tako čitamo o odmetništvu, nepripadanju; o autorovoj zaljubljenosti u tijelo, kojem daje primat nad duhom; o opsesivnoj borbi s Formom; o fascinaciji mladošću i ljepotom, koje su „samo baklja koja se prenosi iz ruke u ruku“; konačno i o književnosti, koja „nije za to da bi olakšavala život već da ga otežava“! Autobiografija se čita u dahu: zavodljiva je, uzbudljiva, heretična, proturječna, vrckava, zahtjevna. Kadšto i sumorna, odbojna. U njoj se zrcali sarkastični, provokativni, duhoviti, strastveni Gombrowicz. Vrlo živahan i životan. Knjiga donosi toliko cinizma, taštine, autoironije, oštroumnosti i humora da čitatelja mjestimice hvata koliko ushit toliko i ganuće, a naposljetku, moguće, i tupilo. To je vjerojatno i jedna od slabosti Autobiografije: u njoj je zgusnut, nagruvan, probran, antologijski Gombrowicz. A kao i uvijek kad je riječ o obilju, u igri je i zasićenost.

Ničim dokraja oduševljen, nikim impresioniran, Gombrowicz u svakoj punoći vidi nedostatak, u svakoj veličini manjkavost, u svakom čarobnom ushitu privremenost. Onako kako ogoljava ljude, a ne može bez njih jer se preko njih, uz njih i među njima konstituira i kao pisac i kao osoba, podjednako tako tretira i književnost, Poljsku, sama sebe. Ni Borgesom se nije dao impresionirati: „Često su mi u Argentini navodili nekakve ‘slavne’ Borgesove izjave i svaki sam put bio razočaran, bila je to literatura, i samo literatura, i čak ne od one najbolje vrste. (…) Borges-erudit užasan je ignorant, a također nije ni previše inteligentan jer je erudicija u svojoj biti neinteligentna.“ Iritira ga i Genet, o kojem piše „zamislite koja sramota, prikačio mi se taj peder, neprestano me slijedio, ja idem sa znancima, a on tu na uglu, negdje, pod svjetiljkom, i kao da kima, daje mi znakove! Posve kao da smo iz iste branše! Kompromitacija!“ O Proustu konstatira da „njegova dubina, oštrina, pronicavost dobro funkcioniraju; ali njegove ljepote, privlačnosti, čari imaju miris parfema i postelje, one su iz bolesti i iz salona, razmažene“. Držao je da se u Sartreu, čiji mu je egzistencijalizam bio blizak i važan, „koncentrirala patologija epohe“; u njemu je Gombrowicz vidio „kodifikatora svojih osjećaja“, ali i čuo „unutarnji cvilež, neugodan, trivijalizirajući“ da bi nešto kasnije konstatirao: „Za mene nije bilo izopačeno, naprotiv, bilo je vrijedno priznanja što se ta filozofija razvila u Francuzu nelijepom, ali tako strastveno umjetnički osjetljivom, jer tko je više od njega imao pravo naložiti povlačenje izvan objekta, izvan tijela, izvan ‘ja’ čak, u sferu pour soi, u zasebnost, tamo gdje se jest izvan sebe?“

Neštedljiv u poruzi, nesklon okolišanju, a vjerojatno i nesposoban za nj, Gombrowicz se pokazuje kao pisac izoštrene percepcije, napetih osjetila, nezasitan prema ljudima i životu. Sklon krajnostima, a opsjednut formom i njezinim ograničenjima, pa dakle i njezinim opkoračenjem, ismijavanjem i rastakanjem, traje i piše raščerečen između književnosti i zbilje, nezrelosti i odraslosti, nižosti i višosti, muškog i ženskog principa. Riječju, Gombrowicza obilježavaju antinomije. Određuju ga dvostrukosti, proturječja i nepomirljivosti. Sam je to osvijestio, ustvrdivši da će se to „između“ oko njega umnožiti do tog stupnja da će postati njegovo „stalno mjesto boravka“, njegova „prava domovina“.

Duhovna i intelektualna distorzija, koja je markantnim obilježjem njegovih književnih djela, itekako je vidljiva i u Autobiografiji toga pisca-napadača, koji je, kao malo koji književnik, tako točno uočavao ljudske slabosti i tako ih ganutljivo prihvaćao i slavio.