Demoni u ljudima

Nakon odgledane psihološke egzistencijalne drame s elementima trilera i fantastike Neprijatelj, adaptacije romana Dvojnik prije četiri godine preminuloga portugalskog nobelovca Joséa Saramaga, može se zaključiti da najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri darovitoga kanadskog filmaša Denisa Villeneuvea i dalje ostaje izvrsna te 2011. za Oscara za najbolji film s neengleskoga govornog područja nominirana (post)ratna drama Naša majka. Villeneuve je Kanađanin francuskoga podrijetla koji se poslije zapažene, u Berlinu i Montréalu nagrađene i kod nas nažalost nedistribuirane drame Maelström, kao i izvrsne na istinitim događajima temeljene krimi-drame Polytechnique, koja također nije doživjela hrvatsku distribuciju, ključno afirmirao upravo sjajnom Našom majkom.

 
Mélanie Laurent i Jake Gyllenhaal

Na kazališnom komadu libanonsko-kanadskoga dramatičara, scenarista, glumca i redatelja Wajdija Mouawada temeljeno i feministički intonirano ostvarenje dojmljiva je psihološka egzistencijalna antiratna drama s elementima melodrame, zaokruženo, slojevito, promišljeno, sugestivno i u određenoj mjeri mudro djelo u kojem se na intrigantan način tematizira suživot uvjetno rečeno „prvog“ i „trećeg“ svijeta. Ta tema dramski je okvir odnosno ponajprije kontekst u koji Denis Villeneuve smješta priču o krvavoj i kaotičnoj povijesti neimenovane zemlje i njezinim traumatičnim i tragikom podjednako obilježenim posljedicama. Povijest i sadašnjost prelamaju se kroz živote članova nepotpune obitelji u čijim se sudbinama oslikava gotovo sva složenost burne druge polovine 20. stoljeća u Libanonu, jer upravo je o toj zemlji i o građanskom ratu u njoj riječ. U vrijeme premijere filma za koji scenarij supotpisuje Valérie Beaugrand-Champagne govoreći o drami, Mouawad je kao ključni motiv pisanja naveo tragičnu sudbinu Sohe Becharre, žene koja je tijekom građanskoga rata šest godina u neljudskim uvjetima bila zatočena u Khiamu u južnom Libanonu. Prema njegovim riječima temeljni razlog uspjeha i drame i filma leži u tome što je toj ženi kroz umjetnička djela posredno i na vrlo ograničen način, ali ipak, omogućeno pravo glasa i koliko-toliko vraćen život. A publika i kritika su to prepoznale, u storiji o plemenskoj i religijskoj netrpeljivosti, o krvnoj osveti i nasilju kao načinu života, o beskrajnom kolopletu agresije i neprijateljstva te o neprekinutoj tragediji jedne zemlje prepoznajući univerzalnu priču o neiskorjenjivoj mržnji, ali i o neočekivanoj ljubavi koja je gdjekad sposobna premostiti i najdublje ponore.

 
Daroviti kanadski redatelj Denis Villeneuve

Tjeskoba i otuđenost

Premda je i u sljedećem redateljevu ostvarenju, religijskim motivima odveć doslovno prožetoj psihološkoj triler-drami Zatočene, u autorovu žarištu obitelj i njezini odnosi, riječ je o kakvoćom ipak ponešto inferiornijem djelu čija je najveća boljka žanrovska formulaičnost. U vrline se, pak, pored iznimno atmosferične i za Oscar nominirane fotografije stalnog suradnika braće Coen Rogera Deakinsa, ubrajaju sugestivna i precizna Villeneuveova režija, odlično i slojevito napisani likovi, minuciozno predočena njihova intimna stanja i međuodnosi, izražena dramska tenzija s impresivnim kreiranjem ozračja tjeskobe i nelagode, efektan polagan ritam unatoč kojem gledateljska pozornost ne popušta ni u jednom trenutku, spretno umetanje linčovskih motiva s naglašavanjem pesimizma i mizantropije te njima sukladna poruka da nijedno mjesto, ma kako na prvi pogled pitomo i idilično izgledalo, ne mora biti pošteđeno erupcije psihopatskoga nasilja i neljudskosti.

Nakon što je u Zatočenima s glumcem Jakeom Gyllenhaalom, koji je u ulogu detektiva Lokija unio ponešto od svoje interpretacije novinskog ilustratora Roberta Graysmitha iz Fincherova Zodijaka, ostvario vrlo dobru suradnju, Villeneuve mu je u filmu Neprijatelj ponudio čak dvije uloge. Prva je ona povučenog i razmjerno asocijalnog Adama Bella, profesora povijesti iz Toronta koji održava donekle distanciranu i kako se čini dominantno na seksu temeljenu vezu s privlačnom Mary koju tumači pouzdana Mélanie Laurent. Kad mu jednoga dana kolega na poslu preporuči gledanje filma Ako postoji volja, postoji i način lokalnoga filmaša, Adam u obližnjoj videoteci posudi naslov koji počne bezvoljno gledati na laptopu. A kad se poslije tijekom noći iz sna trgne zbog nečeg što je u filmu tek podsvjesno registrirao, Adam pri njegovu ponovnom pregledavanju otkrije da jedan epizodist ili možda tek statist kojeg također utjelovljuje Gyllenhaal frapantno nalikuje njemu. Ozbiljno uznemiren viđenim, on već sutradan dozna da je riječ o nepoznatu glumcu Denisu St. Claireu, momku koji kvalitetnije angažmane pokušava pronaći preko agencije u kojoj, lažno se izdajući za njega, Adam dozna njegovu adresu i da mu je pravo ime Anthony Claire.

U tim trenucima u gledatelja se bude asocijacije na remek-djelo Uvećanje Michelangela Antonionija, u kojem londonski modni fotograf David Hemmings na fotografijama sa zagonetnom Vanessom Redgrave zapaža nešto neobično te je počinje slijediti pretvarajući je u vlastitu opsesiju. Urbane vedute Toronta podsjećaju na one Londona 60-ih te jasno sugeriraju egzistencijalnu otuđenost i hladnoću, a i Adamovo slijeđenje Anthonyja iz razumljivih razloga poprima osobine opsesije. No kad odluči nazvati Anthonyjev privatni telefonski broj, Adam će u priču uvući njegovu trudnu suprugu Helen (Sarah Gordon), koja sumnja da je muž vara. Za to ima itekakva razloga, jer u prologu zapažamo jednog od blizanaca, dok se sa skupinom drugih muškaraca zabavlja na sado/mazo orgijama nalik onima iz Kubrickova filma Oči širom zatvorene, no obogaćenima nelagodnim detaljima koji vuku na torture-porn Hostel.

Fluidni identiteti

Gonjena sumnjom, Helen će pred njegovim fakultetom susresti Adama i s njim izmijeniti nekoliko riječi, a to će dodatno zaplesti dramsko tkivo filma, osobito u kontekstu činjenice da Mary nikad neće doznati za postojanje Adamova dvojnika. Nakon što se napokon upoznaju, Adam kao staloženiji i unatoč svemu duševno stabilniji blizanac zaključit će da je sve vrlo čudno i nemoguće, jer on i Anthony dijele i identičnu boju glasa i bitan ožiljak, no njegovu odluku o povlačenju i prekidu kontakata s Anthonyjem drugi, onaj za kojega shvaćamo da je u uvodu pribivao orgijama, onemogućit će ucijenivši ga zamjenom žena tijekom vikenda. Izvrsno režiran i sjajno kreiranim ozračjem tjeskobe zasićen Neprijatelj film je stanja, a ne zbivanja, a psihologizacija likova tim je učinkovitija i intrigantnija jer su oni karakterno i psihički fluidni, odnosno izmiču definiranju i konkretizacijama. Slično Saramagu u romanu, i Denis Villeneuve gledatelju povremeno izmiče tlo pod nogama, dovodeći ga u dvojbe kojeg od dvojice blizanaca trenutno promatra, a te dvojbe bivaju dodatno potencirane kratkotrajnim uvođenjem lika Majke (Isabella Rossellini), koja prema riječima koje upućuje jednom od njih može biti majka obojici. Sve to kako film odmiče otvara mogućnost da su Adam i Anthony zapravo jedna osoba raspolućena shizofrenijom, a tu mogućnost u završnici ne dokida ni teška prometna nesreća u kojoj s razočaranom Mary nakon njihova strastvenog seksa strada (zacijelo) Anthony, dok se čini da je Helen svjesna kako neobično emotivan i plah muškarac pored nje nije Anthony nego Adam, kojega bi zbog njegova ophođenja rado zadržala pored sebe umjesto muža. I kad se već čini da bi završnica mogla donijeti smirenje barem jednom blizancu i ženi koja je pored njega, pred konačno zatamnjenje gledatelje baš kao i jednog od protagonista očekuje iznenađenje koje asocira na Kafkin Preobražaj i koje vuče na simboliku iz grčke mitologije.

Smirena režija, gotovo monokromatski kolorit, fokusiranost na četiri lika, često dominantna tišina u kojoj oni otvoreno ili potajice promatraju jedni druge, opet posezanje za linčovskom poetikom, inteligentno prepuštanje gledateljima da sami donose zaključke o onome što vide te učinkovito kreiranje nadrealnih (tj. nad-realnih) situacija, odlike su filma koji je nakon Sljepoće Fernanda Meirellesa još jedna uspjela ekranizacija proze Joséa Saramaga.