Alegorija iz predvečerja Revolucije

Uglednom nagradom Costa 2011. ovjenčan roman Pročišćenje pedesetčetverogodišnjega britanskog književnika Andrewa Millera započinje scenom smještenom u Versailles. U taj dvorac naime dolazi inženjer Jean-Baptiste Baratte, na poziv kraljevske administracije, kako bi dogovorili inženjerov angažman oko čišćenja, odnosno rušenja pariškoga groblja Les Innocents te uklanjanja pripadnih mu ljudskih ostataka i ruševne crkve. Budući da je riječ o godini 1785, metaforika je i više nego očita – preseljenje (što je eufemizam za uklanjanje) starih kostiju simbolizira novo doba na pomolu – sadašnjost naime treba očistiti od naslaga prošlosti; najstarije pariško groblje toliko zaudara i onečišćuje vodu i zrak da su među stanovnicima okolnih ulica bolesti sve učestalije, a život od smrada postaje nemoguć – stare kosti dakle treba ukloniti i pročistiti zrak – čišćenje počinje od groblja, a završit će nekoliko godina poslije, uklanjanjem starih kostiju, premda još živućih, rojalističkih, iz sama Versaillesa. Feudalni ustroj uskoro se ruši, ne bez krvi, naravno, i rađa se novo doba – kojega je upravo Millerov inženjer glasnik – doba invencije, moderniteta, ako ne ravnopravnosti, ipak izraženije pravednosti.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

Inženjer Baratte, podrijetlom iz Normandije, iz svoga kraja dovodi trideset rudara, naviklih na težak rad, ali ono što ih zatječe na novome poslu ipak nisu očekivali. Roman se tako velikim dijelom sastoji od vrlo detaljnih, naturalističkom uvjerljivošću dočaranih opisa iskopavanja i transportiranja tona i tona mrtvačkih kostiju, a smrad, trulež, različiti oblici i stupnjevi raspadanja i dezintegracije ljudskoga tkiva kontaminiraju Millerove stranice, čineći njegovu prozu mračnom, kompleksnom i slojevitom gotičkom alegorijom. Pritom ne izostaju ni poveznice između te četiristo godina daleke prošlosti i nešto nam bližih, prošlostoljetnih tragedija, pa tako primjerice uvjerljiv i nelagodan opis gomile leševa i kostiju naslaganih jednih na druge pored desetak metara duboke jame u sjećanje zaziva istovrsne prizore iz nacističkih koncentracijskih logora. Također, provokativni pretprevratnički natpisi koji kratko nakon početka otkopavanja kostiju počinju iskrsavati na obližnjim pariškim zidovima – npr. „Beche (inženjerov nadimak) će utopiti bogate u znoju siromašnih“ – koji dotadašnju simboliku pretvaraju u pretjeranu anticipacijsku doslovnost, mogu se čitati i kao autorova poruka uperena sadašnjosti. Jer svaki u povijest locirani narativ, ako je dobar, osim o onome što je bilo, nužno govori i o onome što (još) jest, dok je razina doslovnosti i izravnosti upućene poruke odraz autorove uronjenosti u problematiku i osobne angažiranosti u rješavanje problema.

No Baratteov zadatak ne prolazi glatko, na više različitih načina u svojoj nakani on biva osujećen, usporen, u mjeri koja graniči s egzistencijalnom ugroženošću, a pritom mu je antagonist, pokaže se, osoba od koje se to nije očekivalo. Tegoban proces čišćenja groblja prati dakako junakov razvoj, njegov karakter prolazi transformaciju i on se od nesigurnoga, plahog najamnika u obavljanju nelagodna posla premeće u protagonista vlastitog života, posao uspješno privodi kraju, ali i preuzima uzde vlastitog života, tijek kojega nadalje usmjerava samostalno, u smjeru koji sam izabire. To posebno biva apostrofirano motivom njegove ljubavne veze s prostitutkom Heloisom i odlukom da s njom, kao budućom bračnom družicom, zasnuje kućanstvo. Autorov stav oko nužnosti promjena i smjera u kojem će se one odvijati (zamjena društvenih uloga, najava prosvjetiteljskih tendencija, novi pogled na rodnu ravnotežu) razvidan postaje u činjenici da je Heloise ta koja se zanima za književnost, umjetnost, kazalište (osim što je i to ponovno u ulozi simboličke najave novoga doba). Predstavnici potlačenih pritom su sve vrijeme u žarištu autorova zanimanja, a zapravo su oni i ti koji su uvjerljivije oslikani, kako s vrlinama tako i sa slabostima, dok pri prikazu sloja povlaštenih Andrew Miller zanemaruje nijansiranje i manje je suptilan.

Zamjeriti bi se moglo i zbog povremenih pretjerivanja u deskriptivnim dionicama, koje zbog toga mračnu gotičku atmosferu na trenutke odvode u kič, ali posrnuća te vrste ipak su rijetka jer autor uspješno izričaj prilagođava tematici i vremenu u koje je smjestio radnju.
Ukupna ocjena romana svakako je pozitivna i roman Pročišćenje Andrewa Millera smještamo u korpus djela koje ljubitelji ozbiljne, slojevite i vrsne književnosti ne bi trebali propustiti.