1984. je danas!

Neposredno nakon što su Guardian i Washington Post prije godinu dana objavili informacije o „aferi Snowden“, prodaja Orwellova romana 1984. strahovito je porasla, primjerice, na stranicama Amazona za nevjerojatnih 7.000 posto u 24 sata. Otkud ta povezanost? Moglo bi se reći da je Edward Snowden Orwellov „duhovni sin“ i glasnik jer su podaci koje je otkrio samo potvrdili svemoć i proširenost suvremenih mehanizama kontrole putem tajnoga programa globalnoga prisluškivanja i nadziranja (NSA i PRISM). Danas je javna tajna da su velike internetske tvrtke – Google, Facebook, Skype, pa i mobiteli prikladne, „smart“ tehnologije, neiscrpan izvor osobnih podataka i informacija koje se iskorištavaju u svrhu nadziranja, praćenja i izrade „profila“ svih građana. No ono što i dalje zapanjuje jest da većina građana SAD-a podupire informatičko nadziranje u ime borbe protiv terorizma, što znači da se pokoravaju ograničenju vlastitih ustavnih sloboda kao i prava na privatnost. Kako objasniti paradoks da je zemlja koja si laska da je svjetionik demokracije ujedno zemlja u kojoj se događa orvelovski scenarij opće kontrole i videonadzora građana? Jedino činjenicom da čovjek-građanin više voli sigurnost nego slobodu i da je slobodu spreman žrtvovati u ime vlastite sigurnosti. Hegel je još davno napisao da je „lakše biti rob nego slobodan gospodar“. Problem je u tome što je granica između potrebe za sigurnošću i uspostave totalitarnoga režima vrlo tanka. Benjamin Franklin dobro je uvidio da „onaj koji više voli sigurnost od slobode kad-tad izgubi oboje“. Fenomen dobrovoljnoga pokoravanja vanjskom obavještajnom nadziranju srž je svih „mekih“ demokratskih totalitarizama, jednako kao i „tvrdih“ totalitarizama prošlosti, poput komunizma i nacizma. Zapravo je velik Orwellov prinos u razotkrivanju dinamike internalizacije toga društvenog konformizma i dobrovoljnog pokoravanja represivnoj vlasti.

Edward Snowden – Orwellov „duhovni sin“

Orwellova dijagnoza dokazuje da se tijekom povijesti samo mijenjaju oblici i tehnološki protokoli propagande, društvene kontrole te kontrole javnoga mnijenja. Treba podsjetiti da je nakon Tridesetogodišnjega rata (1622), papa Grgur XV. utemeljio Sacra congregatio de propaganda fide (komitet kardinala koji su nastojali propagirati kršćanstvo u nekršćanskim zemljama). Tada je bilo riječi o časnoj propagandi, no od Prvoga svjetskog rata ta riječ dobiva pejorativnu konotaciju, koju zadržava do danas, napose u predizbornim stranačkim operacijama. Propagandu pronalazimo još u antičkim tekstovima Tita Livija ili Julija Cezara, a Napoleon je prvi koji je sustavno rabio sredstva moderne propagande u časopisu Bulletins de l’Armee. Propagandu su posebno rabili totalitarni režimi, hitlerizam s propagandom Josepha Goebbelsa ili Mussolinijev fašizam, zatim indoktrinacijske metode u odgojnom sustavu komunističkih zemalja, realsocijalistička umjetnost, agitprop u Jugoslaviji itd. I staljinizam je sustavno rabio metode propagande: plakate, fotomontaže, statistike, spontane parade, retuširanje fotografija; zanimljivo, tehnika retuširanja uporabljena je i na američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu kako bi se utjecalo na američko javno mnijenje da prihvati intervencionizam (Wilson je tradicionalno bio izolacionist).

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata propagandu su sustavno primjenjivala oba bloka (primjerice Voice of America, što je i nadahnulo Orwellova djela). U demokracijama tehnike propagande nisu prisilne naravi kao u diktaturama, nego se oslanjaju na političku komunikaciju. Medijska moć prevladava nad vojnorepresivnom prema paradoksu koji je formulirao Hume. On kaže da politička moć treba učinkovitu propagandu koja se ne oslanja na represiju. U SAD-u model propagande utemeljen je na utjecajima četiriju čimbenika koji mogu izmijeniti informaciju: press-grupe, reklamni oglasi, opskrbljivači informacija (vladine agencije) i dominantna kulturna ideologija.

Orwellova distopija 1984. treba se motriti ne kao anticipacija društvene i civilizacijske katastrofe, nego kao lucidna i kvaziproročanska freska suvremene društvene kontrole i represije, koja omogućuje i ujedno ubrzava nastanak totalnoga društva kontrole. I zbog toga je značenje Orwellova djela ne toliko u proročanskoj dimenziji nego u samoj aktualnosti dijagnoze modernoga doba. Big Brother ne postoji u obliku fizičke osobe kao politički vođa u romanu 1984, on je suvremeni akter u stvarnom vremenu koji utjelovljuje moć u očima gledatelja i slušatelja-građanina, neka vrsta virtualnoga medijskog Molocka koji monopolizira službenu moralnu i dominantnu ideologiju te stigmatizira sve one koji pružaju otpor tom društveno-političkom poretku.

Prisjetimo se da je prije Orwella, 1957. godine, Vance Packard u knjizi The Hidden Persuaders iznio mehanizme mentalne manipulacije koji se provode u modernom društvu putem nadziranja i registriranja građana od strane policije, ali i velikih korporacija. Moderno društvo ima velike sličnosti s Orwellovim ili Huxleyjevim društvom iz romana Vrli novi svijet. U usporedbi društveno-političkoga i povijesnog konteksta Orwellova ili Huxleyjeva svijeta ipak postoji važna razlika: totalitarizam Orwellova tipa bio je sovjetskog nadahnuća, dok je neprimjetni i mirni demokratski totalitarizam suvremenoga društva kapitalističke i neoliberalne prirode, a temelji se ne samo na sustavnom videonadzoru, na medijskom zatupljivanju i anesteziji, nego i na industriji neprestane zabave. Riječ tittytainment skovao je Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost američkoga predsjednika Jimmyja Cartera; ona kontrakcijom objedinjuje zabavu (entertainment) i erotsku žargonsku američku riječ za ženske grudi (tits). Prema Brzezinskom, u svijetu budućnosti samo bi 20 posto povlaštenoga pučanstva trebalo osigurati gospodarsku funkciju, dok bi 80 posto ostalih (srednjih ili nižih društvenih slojeva) trebalo anestezirati zatupljujućom neprestanom zabavom kako bi ih se bolje kontroliralo i neutraliziralo društveni bunt i nezadovoljstvo.

Današnji je neoliberalizam shvatio da može iznuditi pasivni pristanak pučanstva putem mentalne otuđenosti, a ne putem policijske represije kao u Orwellovu društvu staljinističkoga tipa. Primjerice, Silvio Berlusconi nikoga nije fizički ugrozio ili mu prijetio da bi se dokopao vlasti, ali je zato pokupovao televizijske kanale. U romanu 1984. pučanstvo ne može ugasiti televiziju u svojim stanovima, dok u suvremenim kapitalističkim demokracijama ljudi imaju taj izbor, ali to ipak ne čine jer postupno postaju ovisnicima o programu. Suvremeno postmoderno društvo shvatilo je da su staljinističke represivne metode zapravo nepotrebne i šlampave kad se pučanstvo bolje kontrolira proučavanjem i manipulacijom društvenog i individualnog ponašanja. U tom smislu razvidno je kako pasivna masa više voli zabavu od kritičke analize, društveni konformizam od pobune. Kad bismo iznova aktualizirali Orwellovu analizu suvremenoga društva kontrole, onda bi to bila postmoderna inačica „dobrovoljnog ropstva“ Etiennea de la Boétieja, Debordova „društva zabave“ i iznuđivanja „pasivnog pristanka“ tzv. totalitarnih demokracija, o kojemu govore Chomsky i Klein. Ono što je Orwell nazivao represijom, Foucault „društvom nadzora“, Gilles Deluze „društvom kontrole“, zapravo je današnja metodologija vladanja putem društvenog inženjeringa kao neke vrste inženjeringa mozgova koji se sustavno i trajno provodi. Takva razrađena metodologija društvenog upravljanja omogućuje osvajanje i zadržavanje na vlasti bez uporabe represije, prisile. Riječ je o neprestanoj konstrukciji i dekonstrukciji društva shvaćena i tretirana kao objekt, koji treba kontrolirati, zastrašivati, modelirati, poput građevine ili informatičke matrice u neprestanu pogonu. Nikada do danas nije dobrovoljno ropstvo bilo toliko razvijeno, a sve je teže razlikovati što je to slobodni izbor, a što psihološko uvjetovanje. Jasno, Orwellova sveprisutna kontrola zapravo slijedi tehnološke inovacije i metamorfoze kapitalističkog sustava. I sam bi se Orwell vjerojatno iznenadio izjavama vodećih menadžera Microsofta koji već govore kako su računalne mreže izgradile novu „noosferu“ ili „tehnosferu“ kao odraz višega kognitivnog stupnja čovječanstva, koja bi postupno trebala zamijeniti postojeću biosferu.

Često je Orwellov roman 1984. citiran kao strašna anticipacija i proročansko ostvarenje općeg društva nadzora: izvanzakonsko i nekontrolirano prisluškivanje telefona, sveprisutno videonadziranje, hipertransparentnost, daljinske web-kamere, sve što na neki način ukida privatnu sferu. Orwellov „novogovor“ (newspeak) pronalazi danas utjelovljenje u mekom i tvrdom jeziku „političke korektnosti“ koja izopačivanjem i fanatičnom destrukcijom vokabulara omogućuje „misani zločin“ jer „ne postoji više riječ za imenovanje“. Ukidanje riječi prethodi nestanku imenovane stvari. Orwell ističe da „jednom kad je riječ u potpunosti ispražnjena, političke i intelektualne slobode više neće postojati ni u obliku koncepta“. U romanu 1984. već se naslućuje novi oblik tehnokratskoga totalitarizma koji se opisuje kao „oligarhijski kolektivizam u obliku nove aristokracije sačinjene od birokrata, znanstvenika, organizatora, stručnjaka u marketingu, sociologa, novinara i profesionalnih političara“. Naime, Orwellova načela Ingsoc (engleski socijalizam) u romanu 1984. danas su negacija objektivne realnosti, dvostruka misao o mutabilnosti prošlosti. S Orwellom shvaćamo da je cjelokupna kultura transgresije koja uzdiže beskonačnu slobodu zapravo mehanizam kontrole u obliku mitske figure progresa. To je razrađeni mehanizam porobljavanja umova i duhova koje se provodi alijenacijom volje i duha.

Kada se propituju Orwellove teze, često se suprotstavljaju Huxleyjevima, ustanovljujući možda brzopleto da je suvremena povijest potvrdila Huxleyjeve zamisli. Orwellovo je društvo u neprestanom ratnom stanju u kojemu je glavni cilj vladajuće kaste održavanje na vlasti i pokoravanje pučanstva društvenom redu i konformizmu, uz istodobno suzbijanje svakog oblika emancipirane seksualnosti. Naprotiv, u romanu Vrli novi svijet riječ je o svjetskom („globalnom“) društvu u kojem je rat definitivno eliminiran i u kojem vlastodršci nastoje izbjeći svaki oblik nereda. No nasuprot Orwellovu tipu društva, vlasti u Huxleyja nered izbjegavaju legalizacijom seksualnih sloboda i ukidanjem obitelji. Sam Aldous Huxley priznaje da je u romanu 1984. poriv moći zadovoljen nanošenjem patnje, dok je u Vrlom novom svijetu taj cilj postignut putem ponižavajućega nekontroliranog užitka i hedonizma. Dakle, moglo bi se reći da je povijest dala pravo Huxleyju jer se pod krinkom šezdesetosmaške seksualne emancipacije i imperativa užitka provelo društveno otuđenje putem zabave i sveopćeg hedonizma kao sredstva kontrole, a time i odvraćanja od javne stvari i radikalnoga političkog aktivizma. Što se tiče manipulacija masa, klasične metode indoktrinacije i propagande danas zamjenjuju sofisticirane metode kolektivne hipnoze poput „hipnopedije“, koja se zbiva putem kemijsko-genetske manipulacije. Jasno, uz takve metode, klasične represivne metode danas su još okrutnije i raznovrsnije: mobbing na radnom mjestu, ovrhe vlasništva ili pak zatvaranje. Prisjetimo se također da je u Huxleyjevu svijetu opisano brisanje povijesti, društvo u kojem su svi spomenici prošlih civilizacija uništeni, književnost spaljena, a muzeji uništeni. Huxley izjavljuje da je „nepoštivanje ortodoksije zločin“. Ta je teza danas potvrđena sustavnim suzbijanjem različitih mišljenja, a u ime dominantne političke korektnosti i društvenoga jednoumlja.