Vrapče je lječilište i kulturna ustanova

Opće stanje društva u kojem se nalazi Hrvatska i prošlotjedni skup u bolnici Vrapče, koji se bavio stigmatizacijom duševnih bolesnika i edukacijom psihijatara i pravnika o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, bili su povod razgovoru s ravnateljem Klinike za psihijatriju Vrapče, psihijatrom prof. dr. sc. Vladom Jukićem.

Je li hrvatsko društvo psihički bolesno, kako je to svojedobno tvrdio Vlado Gotovac?

Ne znam u kojem je to kontekstu tvrdio Gotovac, ali u smislu u kojem psihijatrija promatra bolesnika ipak se ne bi moglo reći da je društvo bolesno. U psihološkom i socijalnopatološkom smislu može se govoriti o simptomima koji upućuju na određenu nenormalnost koja bi se mogla zvati bolešću.

Znači li to da postoje skupine ili pojedinci u vlasti i sferama utjecaja koje pridonose bolesti društva?

Još je Fromm pisao o bolesnom društvu. Moglo bi se reći da ima ljudi koji vode društvo prema onome što bismo mogli nazvati bolesnim. Ponajviše se to odnosi na nametanje onoga što nije u skladu s temeljnim, iskonski ljudskim u čovjeku, a što se „mora“ prakticirati jer je to društvo nametnulo. Nažalost, u posljednjih 20–30 godina imamo niz primjera takva ponašanja. Niz je „značajnih“ osoba koje su često išle preko tradicionalnih društvenih granica, a bili su moderatori i kreatori društvenoga stanja i mišljenja. U takvu okružju većina se ljudi teško snalazi. Jedan od najvećih problema s kojim se današnji čovjek suočava jest pitanje što je pogodno i poželjno reći?˝

Snimio Mirko Cvjetko

Takozvani korektni govor.

Da. Ako čovjek mora misliti što će reći kako bi naišao na odobravanje određenih: sredina, svjetonazora, medija, dakle onih koji kreiraju mišljenje, tada je obogaljen, kastriran, i više nije normalan. Ako takvih ima mnogo, tada se može govoriti o bolesnom društvu.

Pa imamo li ih?

Nažalost i previše. Sve je više destruktora tradicionalnih vrijednosti bez kojih društvo ne možemo smatrati zdravim.

Ubrajate li u destruktore i kaos?

Kaos je smišljen za to. Osobe koje nemaju tradicionalne vrijednosti vole kaos; u njemu uvijek isplivaju na površinu najnemoralniji, najbešćutniji, najbeskrupulozniji, a pristojni i najvredniji u kaotičnim se situacijama povuku i čekaju, ako mogu dočekati, trenutak svoje realizacije.

Znači li to da su zdravi bolesni, a bolesni zdravi?

Teško je govoriti u tim kategorijama, jer kao psihijatar o bolesti i zdravlju govorim u psihijatrijskim kategorijama.

Odmaknite se od njih.

Ako ćemo govoriti u primjerice orvelovskim kategorijama, po kojima je istina laž, a laž istina, ako tako promatramo suvremenost, onda se doista može govoriti o tome da je nenormalno normalno, a normalno nenormalno. Ili bolesno je zdravo, a zdravo bolesno.

U nas je veliki problem i prošlost. Prije dvije godine publicist i teolog Ivica Šola rekao mi je u razgovoru da u Hrvatskoj povijest treba prepustiti psihijatrima, a ne povjesničarima. Slažete li se s njim?

Tu Šolinu misao ne bismo trebali shvatiti doslovno. Povijest ipak treba prepustiti povjesničarima. Naravno povjesničarima koji su kritični, koji su kadri biti distancirani i koji u interpretaciju neće unositi ideologijske kriterije. Nažalost u nas je takvih premalo. Kad bi psihijatri bili korektori, morali bi korigirati one koji su zadojeni ideologijom koja često nije u skladu s hrvatskim narodnim bićem i tada bismo mogli prihvatiti Šolin stav.

Može li se bolešću smatrati i nepriznavanje zločina komunizma, koje ostaci komunizma ne žele priznati ili ih opravdavaju osvetom i nazivaju incidentima?

Nije se lako suočiti s vlastitom lošom prošlošću. Čovjeku je susret s vlastitom prošlošću težak i čini sve da se s njom ne susretne. Smišlja i koristi brojne obrane koje su mu na raspolaganju kao što su: negiranje, laž, racionalizacija, intelektualizacija... Svi ti koji bi se morali suočiti s vlastitom lošom prošlošću koriste se mehanizmima obrane kako bi opstali tamo gdje jesu. To su sve mehanizmi poznati u psihijatriji iz terapijskoga procesa, a često ih prepoznajemo i vidimo na našoj javnoj sceni. Suočiti se s tim i to priznati golem je napor; intelektualni, emocionalni, duhovni. Takve osobe nemaju potencijala za takav obrat, ali bilo bi pristojno da barem šute i ne negiraju zla koja su činili. Treba ih razumjeti, ali im i treba reći; nećemo vas sankcionirati i vraćati zlom, ali nemojte ni vi prodavati laži kao istine.

Jeste li se u svojoj psihijatrijskoj praksi susretali s takvim osobama?

Jesam. U svojih 36 godina psihijatrijske prakse u dva navrata dekompenzirao sam se razgovarajući s takvima. Jedan, koji je bio i alkoholičar, u razgovoru mi je otkrio da je bio špijun, udbaš, koji je za svako Stepinčevo na sebi imao prislušne uređaje kojima je snimio propovijed kardinala Kuharića. Njegova savjest bila je opterećena pa je olakšanje potražio u alkoholu. U tom razgovoru koji je bio i kritičan i površan, trebalo mi je vremena da se koncentriram i budem profesionalac, izbacio me iz takta.  

Jeste li televizijsko priznanje Sime Dubajića o ubijanju Hrvata na križnim putovima doživjeli kao pokajanje ili kao psihijatrijski ispad osobe koju je mučila savjest?

Sjećam se njegove priče, ali nisam razmišljao o tome je li riječ o pokajanju ili o psihijatrijskom ispadu i problemu grižnje savjesti. I osjećaj krivnje može imati psihijatrijsku dimenziju, a ne samo osjećaj grijeha. Ako je njegova izjava imala ijednu od tih dimenzija, znači da je imala sve, jer su međusobno povezane. Samo pokajanje pred kamerama ili psihijatrom ne znači opraštanje grijeha jer grijehe ne odrješuju psihijatri.

Može li se društvo nositi s neoliberalnom koncepcijom svijeta, kojoj je čovjek roba?

Društvo se vrlo teško može nositi s koncepcijom u kojoj je čovjek ne samo roba nego i rob, gdje je neka vrijednost samo ako kapitalistu donosi profit. I gdje će ako nije koristan biti odbačen, marginaliziran i patit će zbog odbačenosti i ništavnosti. Dakle, ako je čovjek u službi tog kapitalizma, može imati osjećaj krivnje jer vidi, ako ima savjest, da to nije pravi put u budućnost i da je na njegovu kraju provalija. To je kriza kojoj se ne vidi kraj, iz koje se Hrvatska ne uspijeva izvući. Ja sam uvjeren da su neoliberalni krugovi, koje zanimaju samo sposobni, i autori ideje o legalizaciji droga i drugih ovisnosti.

Zašto se u vašoj bolnici na psihijatrijske odjele smještaju osobe koje na neki način smetaju vlasti i vlastodršcima? Je li vlast toliko moćna da utječe na dijagnoze?

Apsolutno odbijam spregu politike i bolnice Vrapče. Dobro poznajem funkcioniranje hrvatske psihijatrije i tvrdim da ni jedna hrvatska vlast, a u posljednjih dvadesetak godina promijenile su se različite opcije, nije utjecala na psihijatriju, nije je zloupotrijebila. Moguće je da se dogodila pokoja pogreška, koja ne dokazuje spregu. Za razliku od komunizma, kada je toga bilo, danas se to ne radi. Od mene kao ravnatelja bolnice Vrapče nikada i nitko iz vlasti nije tražio nekakvu zlouporabu, neku uslugu takve vrste.

Možda nije od vas?

Za druge ne mogu tvrditi, ali mislim da nije. Napokon ja učim i kolege, i nekakav sam profesor, uvijek im govorim da ne rade nešto što nije u skladu s njihovim znanjem i načelima, jer sve uvijek može popraviti netko drugi. Dopuštam da je psihijatrija ponekad djelomice „zloupotrijebljena“ od vlasti i od naroda u procesu gubljenja radnih mjesta.

Na koji način?

Psihijatri su davali potvrde radne nesposobnosti mnogima koji su vjerojatno bili sposobni jer je to bio jedini način da ti otpušteni radnici mogu preživjeti. Primjerice, u Zagorju je propalo nekoliko tekstilnih tvornica i bez posla je ostalo 700 radnica, od kojih je najmanje sto prošlo kroz bolnicu Vrapče jer su bile dovoljno stare te nisu mogle dobiti posao i mijenjati prebivalište, a i dovoljno mlade da bi otišle u starosnu mirovinu, koju su uz pomoć psihijatrije ostvarile. U tome je možda pogreška psihijatrije. Ali da bi netko nazvao i rekao: Daj, toga i toga proglasi psihičkim bolesnikom jer mi iz političkih razloga smeta, to se u hrvatskoj državi nije dogodilo.

Kako se onda mogao dogoditi slučaj Franciškovića, koji je smješten u bolnicu s dijagnozom shizofrenije, koju je nakon devet mjeseci „liječenja“ i sudskih tužbi komisija iz vaše bolnice opovrgnula?

Vrlo mi je teško govoriti o konkretnom slučaju i zato što bih tada odao liječničku tajnu. Mogu jedino govoriti o paradigmi, odnosno o načinu kako se nešto može dogoditi.

To se dakle može dogoditi?

To se može dogoditi jer metodologija uspostavljanja dijagnoze nije savršena. Psihijatri nemaju rentgenske oči, i nama se kao i u drugim strukama može potkrasti pogreška. E sad, je li ta pogreška takve naravi da nas treba razapinjati na križ, nisam baš siguran. Možda s pozicije pojedinačnog slučaja to jest užasna pogreška, ali ona se ne može uzimati kao dokaz za cijelu struku. Dakle, pri postavljanju dijagnoze može se pogriješiti, ali zato postoji mogućnost da problem dijagnoze riješi druga instanca. U konkretnom slučaju u našoj bolnici stručni tim ustvrdio je da konkretna osoba ne boluje od bolesti koja mu je „dijagnosticirana“. Bilo je snage da se prizna pogreška. Eto, to je plodonosna dimenzija koja će biti od koristi za hrvatsku psihijatriju.

Je li taj slučaj možda relikt prošlosti? Naime, u komunističko doba i zdravi ljudi završavali su u bolnici Vrapče za vrijeme svakoga Titova posjeta Zagrebu.

Ako sam rekao da je ovo bila pogreška, onda ne može biti relikt prošlosti.

Dobro, ali navika se mnogi teško oslobađaju.

U komunizmu je smišljeno zlorabljena psihijatrija. U bolnici Vrapče imamo kartone 49 slučajeva koji su između 1969. i 1987. hospitalizirani pod dijagnozom izolacija, dovozila ih je policija s popratnim pismom u kojem je pisalo: Dogovorom načelnika MUP-a i ravnatelja bolnice Vrapče doveli smo ove ljude radi izolacije. Ti bi ljudi bili u bolnici dok Broz ne bi prošao, a onda bi bili otpuštani s dijagnozom izolacija.

Postoji li takva dijagnoza u međunarodnim klasifikacijama duševnih bolesti?

Nema je ni u kakvim nozologijskim kategorijama...

Kako ste otkrili popis s dijagnozom izolacija?

Jednom je u bolnicu došao bivši politički zatvorenik, bivši disident, R. H. , tražiti potvrdu da je bio u bolnici izoliran, a ona mu je trebala da bi postao član udruge bivših političkih zatvorenika. Nakon što sam izvršio uvid u njegovu „povijest bolesti“, izdao sam potvrdu da je bio „izoliran“ u bolnici Vrapče. Poslije sam angažirao specijalizante koji su pregledali povijesti bolesti svih hospitaliziranih od 1946. do 1990. i oni su našli da je u razdoblju od rujna 1969. do srpnja 1987. godine 49 osoba bilo izolirano u bolnici Vrapče iz političkih, a ne psihijatrijskih razloga. Nismo našli da je takvih slučajeva bilo u drugim razdobljima.

Zašto ih nije bilo?

Vjerojatno zato što su takve osobe prije trpali u zatvore, a nakon 1969, odnosno nakon pada Rankovića, ipak su ravnatelji zatvora tražili sudska rješenja za pritvor, kojih nije bilo. Zato je te ljude policija, političkim odlukama, odvodila u Vrapče, a ne u zatvore. Zadnji su takvi „bolesnici“ u Vrapče dopremljeni za vrijeme Univerzijade. Ponavljam, razlozi za hospitalizaciju s dijagnozom izolacija nisu bile psihijatrijski, nego se radilo o čišćenju ulica od onih koji bi Titu mogli doviknuti „uaaa“.

Ta vrst micanja protivnika vlasti iz javnosti začetke ima u prvoj Jugoslaviji. Vjerojatno vam je poznat slučaj prijestolonasljednika Đorđa Karađorđevića, koji je u ludnici proveo šesnaest godina, po nekim dokazima zato što se nije uklapao u kraljevski protokol, koji je nadzirao Nikola Pašić.

Kada se kaže da je prijestolonasljednika dao zatvoriti Pašić, onda se isključuje psihička bolest i to postaje pitanje politike. A što ako je princ Karađorđe doista bio bolestan pa ga se maknulo jer nije mogao funkcionirati na dvoru?

Hoćete reći da je princ Karađorđe bio bolestan?

Vjerujem da jest. Ako je netko šesnaest godina bio u psihijatrijskoj ustanovi, onda je teško povjerovati da je sve izrežirao Nikola Pašić. Ali bez obzira na taj slučaj, treba reći da su u SSSR-u u duševne bolnice zatvarani ljudi jer nisu bili po volji Staljinu. To bi bila priča o nevinom u ludnici. Dopuštam i takve slučajeve, ali mislim da se to u današnjoj Hrvatskoj može dogoditi tek na razini pogreške.

U bolnici Vrapče umro je rodonačelnik hrvatskoga književnog realizma Ante Kovačić, za kojega u povijesti hrvatske književnosti piše da je umro kao duševni bolesnik iako psihijatar i književnik Bartul Matijaca tvrdi da je Kovačić umro od bolesti mozga.

U bolnici Vrapče liječeni su mnogi poznati hrvatski književnici, među kojima je i Ante Kovačić. Činjenica jest da je Kovačić došao u bolnicu u psihotičnom stanju i nakon deset dana umro. Postoje dva stručna teksta o njegovoj bolesti, jedan je 1939. pisao primarijus dr. Stanislav Župić, a drugi primarijus dr. Bartul Matijaca. Na temelju analize povijesti bolesti dr. Župić je ustvrdio da je Kovačić bolovao i umro od prave duševne bolesti, manije, koja je prava endogena psihoza. Suprotno njemu dr. Matijaca na temelju Župićeva teksta i brojnih drugih detalja zaključio je da se u Kovačića nije radilo o pravoj duševnoj bolesti, nego o organskoj psihozi koja je nastala kao posljedica upalnih procesa mozga, što je moguće. Tko je od njih u pravu, teško je reći, iako ima onih koji olako prihvaćaju jednu od te dvije interpretacije.

Ako je i bio psihički bolesnik, je li to moglo utjecati na njegovo stvaralaštvo?

Nije. I na temelju toga dr. Matijaca zaključio je da se nije radilo o duševnoj bolesti. No činjenica jest da mnogi stvaraoci, koji boluju od duševnih bolesti, mogu biti umjetnički i znanstveno produktivni. Neki su filozofi također tu liječeni i bili su vrlo produktivni i bitni za hrvatsku filozofiju.

Dolazimo do toga da se umjetnost može promatrati i kao grana psihijatrije, da može biti oblik terapije?

Umjetničko izražavanje može imati terapijsku dimenziju i zato se angažiraju umjetnici u procesu terapije koja ih odmiče od bolesti prema stvaralaštvu. Godinama u bolnici kao likovni terapeuti rade akademski obrazovani slikari ili kipari. Donedavno smo imali i glazbenoga terapeuta diplomiranog pijanista.

Može li ih to izliječiti?

Teško je govoriti o izlječenju, ali svakako pomaže normalizaciji. Naime, jedna od  definicija duševnoga poremećaja jest i afunkcionalnost ili disfunkcionalnost pojedinca kojem se pripisuje duševna bolest. Antipsihijatrija je tvrdila da uopće nema duševnih bolesnika, nego da je to samo onaj u kojega je okolina uprla prstom i proglasila ga duševnim bolesnikom.

To nije točno?

Apsolutno je netočno! Ali činjenica jest da nas je Bog stvorio različitima. Sve se nas može, s obzirom na intelektualne i umjetničke potencijale, poredati po jednoj liniji, kontinuum, od tupih do genijalaca, odnosno od onih koji nemaju nimalo umjetničkoga dara do onih koje držimo vrhunskim umjetnicima, genijalcima. Napokon, nije važno halucinira li netko ili ne halucinira, nego je važno da funkcionira i da je zadovoljan sam sa sobom. Ako se umjetničkom kreacijom uspije dovesti pacijenta da se u svojem doživljavanju odmakne od sumanutih ideja i doživljaja, mračnih misli i emocija, onda je to dobro i zato se to i čini.

Može li religija pomoći psihički bolesnim osobama?

Ako umjetnost može, zašto ne bi religija?! Religija može biti okvir u kojem se psihički bolesnici mogu snalaziti, odnosno uredno funkcionirati. Naravno, nije religioznost sama po sebi dovoljna da netko ne bi obolio od duševne bolesti; nije duševna bolest, kako neki znaju reći, gubitak kontakta s Bogom i gubitak iskonske ideje povezanosti s univerzumom, ali neki poremećaji koji su društvene, vremenite naravi, doista mogu biti dobro poduprti u okvirima neke religiozne skupine. Iz svakodnevnoga rada poznato mi je kako su se neki bolesnici dobro uklopili u vjerske i religiozne skupine i tamo dobro funkcioniraju.

Jesu li religiozni fanatici psihički bolesnici?

Kada se neka duševna bolest manifestira kao hipertrofirana religioznost, onda sama bolest ne mora biti prepoznata kao bolest. Mnogi će osobu s tako bolesnim prakticiranjem religioznosti smatrati poželjnim modelom i čak biti zavidni roditeljima što su tako dobro odgojili dijete. Ista je stvar i kada je nečija sumanuta bolesna ideja u skladu s nekom ideologijom – oni koji su u toj ideologiji neće ga nikada prepoznati kao bolesnika. Tek će ga se bolesnikom prepoznati kada iziđe iz tog okruženja. Vrlo je teško korespondirati s takvim ekstremima, ali ako takve grupe ili sekte uspiju poduprijeti takve bolesnike i ako se oni u okružju takve sekte dobro osjećaju, neka im bude.

Govorili ste o svojevrsnim ekstremnostima unutar društva pa recite je li osamljenost bolest?

Osamljenost može biti manifestacija bolesti, ali se sama za sebe ne bi smjela proglašavati bolešću. Oboljeli od shizofrenije često su autistični, sami sebi dovoljni, osamljuju se i djeluju kao da su osamljeni, a zapravo se tako bolje osjećaju nego u društvu. Zato osamljenost ne možemo zvati bolešću, nego je bolest ono što je dovelo do osamljenosti. To je važno znati. S druge strane osamljenost može biti u funkciji kontemplativnosti; vrlo zdrav čovjek može se osamiti kako bi mogao promišljati, raditi, kreativno djelovati, moliti Boga... Ne možemo sve one koji su se povukli u osamu ili primjerice samostane smatrati bolesnicima.

U svijetu ima sve više psihičkih bolesnika, je li razlog tomu i egzistencijalna nesigurnost u kojoj suvremeni svijet živi?

Apsolutno. Učestalost „pravih“ duševnih bolesti; shizofrenije, endogene depresije, konstantna je;  kreće se oko jedan posto u ukupnom stanovništvu. Ali zato depresije reaktivne naravi stalno rastu. Podaci govore da će u zapadnom svijetu najmanje deset posto muškaraca i oko dvadeset posto žena u životu imati najmanje jednu epizodu depresije.

Zašto više žena?

Žene češće obolijevaju od depresije, tri do četiri puta češće od muškaraca. No muškarci se tri puta češće ubijaju od žena. To su činjenice. Ovoga trenutka depresija je na trećem mjestu na ljestvici svih bolesti od kojih obolijeva suvremeni čovjek, za desetak godina bit će prema predviđanjima na drugom, a kod žena možda i na prvom mjestu. Od depresije će ljudi sve više obolijevati, češće i od kardiovaskularnih bolesti, koje su sada na prvom mjestu.

Zato raste i broj samoubojstava. Ima li kakve veze suicid s podnebljem?

Ima. Što sjevernije, više je suicida. To ovisi i o klimi, kratkom ili dugom danu, tami ili svjetlosti. Najviše su ih imali Finci, pa pribaltičke zemlje, u bližoj okolici Mađarska, Slovenija... Stopa samoubojstava jest broj samoubojstava na sto tisuća stanovnika u jednoj godini, a ona u je Hrvatskoj sada oko 18, a u nekim ranijim godinama bilo je i više od 20. Najviše ih je u Krapinsko-zagorskoj županiji, 30 samoubojstava godišnje, dok je najmanji u Dubrovačko-neretvanskoj i kreće se oko šest suicida. U Hrvatskoj godišnje 800 do 900 osoba počini samoubojstvo.

S obzirom na permanentno postojanje krize, može li se očekivati epidemija psihičkih bolesti?

Raste broj oboljelih od depresije, reaktivnih stanja, anksioznih poremećaja, alkoholizma, ovisnosti o drogama, raste broj raznih poremećaja ličnosti itd., to je sve u porastu i poprima karakteristike epidemije. Hoćemo li to nazvati epidemijom ili nekako drukčije i nije bitno, ali je itekako važno reći da zapadnjački stil života pojedinca stavlja u stanja u kojima se on teško snalazi, teško se na njega adaptira. Tisućama godina čovjek se prilagođavao načinu života za koji danas nema toliko vremena. U posljednjih dvadesetak godina čovjeku je toliko toga nametnuto da nije u stanju to prihvatiti. Nema tolike adaptacijske mogućnosti, tehnologija ga ubija. Zbog toga pada u krizu, postaje bespomoćan, psihički obolijeva, izložen je stresu.

Stres je jedan od velikih problema suvremenoga čovjeka?

Moderni čovjek trajno živi u stresu. Stalno čekanje što će se dogoditi, stalna iznenađenja, strah od egzistencije u čovječjem organizmu proizvodi stalnu napetost i to na kraju dovodi do dekompenzacije na psihičkom planu.

Znači li to da PTSP o kojem se u nas govori kao posljedici rata oduvijek postoji?

Da. Postoji i „civilni“ PTSP, kojega je oduvijek bilo. Samo, PTSP u psihijatriji dobiva pravo građanstva tek 1980-ih u SAD-u nakon Vijetnamskog rata. U Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, prema čijoj nomenklaturi šifriramo i vodimo dijagnostiku bolesti, tek od 1990-ih godina PTSP se vodi kao nozologijski entitet.

Može li stres u čovjeka izazvati trajne psihičke posljedice ?

Može! To se događa u onih koji prođu iznimno stresnu situaciju u kojoj je nemoguće kontrolirati okolnosti koje su praćene intenzivnim strahom. Otprilike 3–5 posto tih pojedinaca ima trajne teške posljedice na psihičkom planu u obliku tzv. „malignog“ PTSP-a.

Može li se PTSP pojaviti i godinama nakon traumatskog stresa?

Može. Ali kada ga dijagnosticiramo nakon desetak godina, tada moramo minuciozno odvagnuti sve simptome u odnosu na traumatski događaj. Može se dogoditi da je od ratnog događaja pacijent prošao i kroz neke druge stresove koji su ga traumatizirali, a nisu posljedica ratnog stresa. Ja sam imao takvih slučajeva i kao član povjerenstva za ocjenu invalidnosti hrvatskih branitelja pri Ministarstvu hrvatskih branitelja.

S obzirom na stresne situacije, znači li da velike katastrofe, kao nedavne poplave, pridonose osim buđenju solidarnosti i liječenju stresa?

Apsolutno. Jedna od karika koja će pomoći da se ne razvije PTSP jest društvena potpora, dok društvena osuda pridonosi razvoju PTSP-a. Nažalost, naši branitelji nisu imali tu potporu.

Utječe li nepravda na psihičke bolesti?

Utječe, jer kad čovjek vidi nepravdu, a osobito kada se osjeća nemoćan pred njom, može doći do rezignacije, a onda do depresije kao psihičke bolesti.

Da bi se „izliječili“, bolesnici u bolnici Vrapče i stvaraju. Brojni umjetnici tu su se liječili i umjetnički djelovali. Tu su boravili August Harambašić, Vladimir Vidrić, Ulderiko Donadini, Slava Raškaj, spomenuti Ante Kovačić...

Bolnica Vrapče je, osim što je „lječilište i učilište“, kulturna i znanstvena ustanova. Za to postoji mnoštvo primjera i dokaza. Brojni umjetnici važni za hrvatsku kulturu liječeni su u Vrapču. Mnogi od njih ostavili su dubok trag i u bolnici. Najveći je ostavila pijanistica-slikarica Marija Novaković, više od 400 slika i crteža. Tu je zbog shizofrenije liječena tridesetak godina i tu je počela slikati, imala je i tri samostalne izložbe. Prvi put u Parizu 1953. u okviru svjetskoga psihijatrijskog kongresa izložene su 63 njezine slike, poslije u Galeriji Nikola Tesla i treći put u povodu 120. obljetnice bolnice. Riječ je o relevantnoj slikarici čija se sljedeća izložba priprema u 2015. godini. 

Tu je stvarala i velika Slava Raškaj, imate i galeriju njezina imena.

Ona je također tu liječena pet, šest godina. Slava je naša najveća akvarelistica, umrla je tu i pokopana na vrapčanskom groblju, s kojega su prije nekoliko godina njezini ostaci preneseni u rodni Ozalj. Uz to što se u području bolnice nalazi galerija njezina imena, bolnica je vlasnica i pet njezinih slika, koje se čuvaju u deponiju Strossmayerove galerije. Uz njezine i Novakovićkine slike bolnica je vlasnik slika i skulptura još niza drugih bolesnika.

Kada je i kako počelo skupljanje umjetnina bolesnika?

Negdje 30-ih godina prošloga stoljeća primarijus Župić počeo je skupljati radove bolesnika za galeriju, odnosno Muzej bolnice Vrapče, koji je 1963. uključen u popis hrvatskih muzeja. Nekoliko posljednjih godina radimo na otvaranju Muzeja bolnice Vrapče, odnosno (hrvatskog) psihijatrijskog muzeja. To će biti prvi medicinski muzej u nas, kakve inače imaju mnoge nacije.

Što će sve biti u muzeju?

Bit će izloženi brojni eksponati bolnice: slike, skulpture, fotografije itd. Paralelno s izgradnjom galerije i bivšu biblioteku bolnice pretvorili smo u spomen-biblioteku u kojoj se nalaze važni dokumenti bolnice, knjige koje su izdali njezini stručnjaci, povijesti bolesti znamenitih ljudi, najstarije povijesti bolesti. U sklopu muzeja bit će i prostor za edukaciju đaka i studenata s panoima na kojima će se vidjeti što se događa u mozgu oboljelih. Želimo destigmatizirati duševne bolesnike.

U cilju destigmatizacije psihičkih bolesnika posljednjih pet, šest godina organizirate i brojne tribine na kojima se govori o vezi umjetnosti i psihijatrije.

Prije nepunih pet godina, početkom 2010-ih, pokrenuli smo tribinu Film i psihijatrija. Još 30-ih godina prošlog stoljeća jednom mjesečno u bolnici Vrapče odvijale su se kinopredstave. Projicirani su medicinski edukativni filmovi zahvaljujući tome što je Škola narodnog zdravlja Rockfellerovom donacijom nabavila kinoprojektor kojim su i u Vrapču prikazivani filmovi. Potaknut i tim saznanjem, a posebno činjenicom da se psihijatrija često „uči“ iz filmova zbog čeka u praksi nailazimo na probleme, pokrenuli smo tribinu Film i psihijatrija na kojoj se prikazuju filmovi s psihijatrijskom tematikom. Filmska tribina ponajprije je namijenjena specijalizantima iz psihijatrije, a održava se svakoga prvog utorka u mjesecu, osim srpnja i kolovoza. Nakon svakoga filma vodi se rasprava, a uvodnu riječ imaju pozvani filmski kritičar i psihijatar. U raspravi sudjeluje publika. Ja kao moderator vodim i potičem raspravu.

Prvu ste počeli s filmom Let iznad kukavičjeg gnijezda?

Da. Gost je bio filmski kritičar Dražen Ilinčić, a psihijatar komentator svjetski poznat prof. dr. Norman Sartorius. On je završio medicinu i specijalizaciju iz psihijatrije u Zagrebu, a onda otišao raditi u Švicarsku u Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Bila je to vrlo uspješna tribina na kojoj je bilo više od dvjesto gledatelja! Poslije se broj posjetitelja ustalio na osamdesetak. Na tribini su dosad prikazani najvažniji filmovi koji problematiziraju psihijatriju kao struku ili neki psihijatrijski problem, odnosno neku psihijatrijsku bolest. Ovu sezonu završili smo filmom Balkanski špijun, koji obrađuje temu paranoidnosti.