Velèbit – ili ne bit!

Planina Velebit ima posebno mjesto u hrvatskom prostoru i povijesnom trajanju. Ne oduzimajući emocionalno značenje, primjerice, Dinari i Biokovu (ili, u nešto manjoj mjeri, no s većim osobnim efektivnim pokrićem, Mosoru i Kozjaku), ipak samo Velebit ima pravo na središnji nacionalni položaj i na najdublji literarni – utoliko i simbolički – odjek i trag. On je jedina cjelovitija razdjelnica primorske i kontinentalne Hrvatske, a ujedno (koliko god to zvučalo paradoksalno) najizrazitija poveznica obale i zaleđa, Dalmacije i Kvarnera, da ne govorimo o Lici, koja je svojevrsna topološka jezgra i mjesto dodira s drugim krajevima i regijama.

Sudbina Velebita, nažalost, također je amblematična i u suglasju s društvenim i životnim tokovima našega naroda, dakle tegobna i dramatična, s prijetnjama i gubicima. Stoljećima je Velebit bio utočište posljednje obrane i boravište koje je omogućavalo skromno preživljavanje, da bi postupno, a sve više, gubio ulogu životnog ambijenta, postajao gotovo bezljudnim krajem, da ne kažemo baš sasvim opustjelim i praznim. Uz njegove primorske padine nekoć su visoko podizana staništa u strahu od gusara i opasnih namjernika, a prisojni tereni korišteni su i marljivo obrađivani kao škrte parcele nužne za prehranjivanje. Uz sjevernu stranu također su razmjerno visoko niknuli stanovi i zaselci, u bijegu od raznih neprijatelja, a kotline i livade bile su dobrodošle za ispašu brojnih stada ovaca. S vremenom su naseljene i niže kote i razine, posebno one uz staze i putove, a dinamika življenja značila je učestalo seljenje ljudi i blaga, ovisno o godišnjim dobima i mogućnostima zadovoljavanja osnovnih potreba.

Spominjanje ljudskog življenja i djelovanja na Velebitu daje dimenziju empatijskog sudjelovanja, čini planinu ne samo neutralnim objektom i primjerkom neke apstraktne ljepote nego posvojenim i očovječenim prostorom, gdje nalazimo dijakrone taloge prepoznatljivih nam iskustava, prema kojemu imamo odnos i mjerilo usporedivih suputničkih tekovina. S jedne je strane divljenje visokim vrhovima, čuđenje neobičnim prirodnim formacijama, obuzetost specifičnim raslinjem ili pak gustim šumama, ali u fenomen Velebita moramo posebno uračunati faktor ljudskih intervencija, udio prebivanja i bivanja u često graničnim uvjetima i usuprot (prebrođenim) teškoćama.

Na ta i takva razmišljanja posebno nas navodi novoizašla monumentalna knjiga autorice Ane Lemić Sela i stanovi na Velebitu. Podnaslov nas vodi u meritum bolne problematike: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka. Na više od sedam stotina stranica, s barem dvostruko više fotografija, obradila je oko četiri stotine lokaliteta, manjih ili nešto većih naseobina, od kojih je više od polovice već sasvim nenaseljeno, a preostala životare s malim brojem stanovnika, pretežno starije životne dobi. Premda je autorica krenula na Velebit kao planinarka, iz dana u dan, iz posjeta u posjet, sve je manje – čini se – pažnje posvećivala prirodnim ljepotama i rekreativnim odasima, a sve je više postajala obuzeta ljudima i životom u brdima, njihovim bavljenjima i sačuvanim elementima minulih vremena. Nećemo reći da je postala ravnodušnom na kamenje i raslinje, na oblike i atmosferske mijene, ali je znatno pretegnulo zanimanje za sve vidove rada i snalaženja u teškim uvjetima. Odlučila je podignuti svojevrsni spomenik upornosti i hrabrosti življenja, odnosno evidentirati i dokumentirati takoreći čitavu materijalnu, a zapravo time i simboličku, baštinu velebitskih naseobina. S kamerom i olovkom, punim srcem, i zanesenom dušom, zaputila se u bliže i dalje lokalitete, prohodala gotovo skrivenim područjima i pretražila zabačene zakutke, sustavno prošla vidljivim i manje zamjetljivim komunikacijama.

I nakon višegodišnjeg obilaženja, nakon potpune predanosti zadaći pasioniranog svjedočenja, javio se nemalen problem sređivanja građe i još znatnija i izrazitija teškoća objavljivanja, odnosno okupljanja financijskih sredstava za tako opsežan i zahtjevan izdavački pothvat. Premda je našla stanovitu potporu u Hrvatskoj geološkoj ljetnoj školi, i premda je dobrohotno uskočio nakladnik i tiskar Laser plus, sve to nije moglo biti dovoljno bez golema osobnoga, pa i materijalnog, angažmana. Ana Lemić dugogodišnja je predsjednica gospićkog ogranka Matice hrvatske, i tu je organizaciju također opravdano uključila u projekt (koji čini čast svim sudionicima), no ekonomski teret izdanja sama je u najvećoj mjeri podnijela. Dakle, zasluge za knjigu imaju i Ivo Velić i Tatjana Kolak (iz Geološke škole) i Branko Cindro (iz Laser plusa), no autoričin udio upravo je neizmjerljiv u svim aspektima, a gospićki ogranak Matice hrvatske dobio je tako reprezentativnu knjigu i legitimirao se kao čuvar zavičajnih vrijednosti.

U uvodnom dijelu knjige suvereno je i sustavno prikazan povijesni i društveni okvir, zatim ekonomski i proizvodni uvjeti skromne privrede (pretežno stočarstva, zatim kulture kukuruza, krumpira, žita te pčelarstva). Pomno su prikazani oruđe i alati, priproste naprave i pomoćna sredstva za rad. Najveća je pažnja, dakako, posvećena posebnostima same izgradnje kuća i stanova, obradi kamena za zidove i suhozide, klesanju kamenih okvira vrata i prozora, stepenica i podova, oblikovanju kruna zdenaca, mlinskih kola i žrvnjeva. Čitav taj inventar ima karakter iznimne strogosti i primjerene tehnike, obilježen je svedenošću primijenjenoga umijeća i sukladnošću elementarnih odnosa. To bi se moglo i trebalo kazati o graditeljsko-kompozicijskim zahvatima pojedinačnih objekata, koji su srođeni i usklađeni s prirodnim okolišem, dobro proporcionirani i odvagani bez ikakvih pretjeranosti i dekorativnih suvišnosti. Sve te velebitske kuće i kućice nastale su logikom gole nužde, građene estetikom potrebe i prilagođavanja okolnostima, očuvane snagom svladana elementa ili pak urušene s dostojanstvom vraćanja ishodišnoj tvari, ponovnog urastanja u samu prirodu.

Kuću po kuću, zaselak po zaselak, mjestašce po mjestašce obilazila je Ana Lemić i u svakoj je prigodi otkrivala ljepote i posebnosti ambijenta, češće melankoličnu ljepotu zapuštenosti i propadanja, rjeđe junački ponos tegobnoga opstanka. S naročitom se pažnjom autorica posvećivala bilježenju ljudskih sudbina, gotovo redovito fotografirala je preostale stanovnike, s njima stupala u prijateljske odnose, takoreći poistovjetila se s njihovim sudbinama. Uostalom, nakon tolikih tura i sustavnoga pješačenja po padinama i kotlinama, vrtačama i kamenjarima velebitskih prostora, konačno se i sama preselila iz gradske sredine u naizglednu pustoš i privlačnu divljinu moćne mitske planine.

Dakle, pisanje Ane Lemić ima duboko pokriće poznavanja i ljubavi, predanosti i zanosa, a inače bi bilo sasvim nemoguće dolično svladati gotovo nepreglednu građu. Ali evidentna pristranost ne priječi autoricu da bude i objektivna, egzaktna, pozitivistički utemeljena. Prošla je mjerodavnu znanstvenu literaturu, ponudila nam obrise geomorfoloških, bioloških i povijesnih pretpostavki naseljavanja, istražila statističke i zemljopisne izvore. Ali temeljan dio knjige svladan je pješačkom metodom, izravnim suočavanjem s objektima, neposrednim popisivanjem i provjeravanjem na terenu. Svaka zgradica i okućnica ušla je u knjigu nakon što je autorica došla do njih i takoreći ih – poput nevjernoga Tome – opipala i tvarno potvrdila (snimkom). Fotografirajući pritom i stanovnike učinila je svjedočanstvo još uvjerljivijim i bližim.

Nećemo sada ulaziti u podjelu – po stratifikaciji i po tipologiji – kojom je Ana Lemić olakšala snalaženje u katalogu obrađenih naselja „na velebitskoj primorskoj padini“. Možemo samo – iz literarnih motiva – ustanoviti kako njezin pregled, uz materijalno-kulturnu (dakle: povijesnoumjetničku, prostornoanalitičku) dimenziju ima i neospornu ljepotu sačuvanoga leksika, dubokih jezičnih taloga razvedene i plastične toponomastike. Nazivi stanova i zaselaka, uz imena planinskih vrhova i udolina, također su spomenici hrvatske davnine, oblici plemenite verbalne domišljatosti i epohalno navučene patine.

Listajući i pročitavajući knjigu nemoguće je ostati ravnodušan i ne osjetiti akumuliranu energiju življenja u borbi s elementima i svladavanja nesmiljenih i tegobnih uvjeta opstanka. Ako smo i svjesni promijenjenih okolnosti i nemogućnosti održavanja prividne idile (koja je pak bila sve prije negoli idilična), nismo stoga gluhi na domete i vrijednosti što su nam ih preci namrli. Danas je nezamislivo da bi se ponovila takva odanost gotovo okrutnoj – premda povremeno iznimno prisnoj – zbilji življenja s prirodom i u prirodi, no tekovine borbe s teškoćama kristalizirane su, okamenjene u skromnoj monumentalnosti velebitskih sela i stanova, što zaslužuju dugo trajanje i nude primjere stvaralačke volje. Završna rečenica knjige svojevrsni je memento: „Nije Podgorac otišao s Velebita što nije mogao tamo živjeti, nego je on jedini tamo i mogao živjeti.“

Prikazujući s oduševljenjem knjigu Ane Lemić ne želim skriti ni svoju pristranost nekadašnjega velebitaša, planinara i alpinista iz istoimenoga društva, što me nekoć davno vodilo i liticama Paklenice i pristrancima Zavižana i obroncima Baških Oštarija. Tim sam se zanosnim iskustvima i dragim prijateljstvima vrlo škrto odužio predstavljajući velebitske motive slikara Fedora Ličine-Pipa i specijalističke velebitske zapise geologa Vladimira Jelaske. Posljednji broj Hrvatske revije nadahnuo me novim velebitskim poticajima, počam od znalačkog pregleda impresivne književne slike Velebita iz pera Josipa Bratulića, preko stručnog i vrlo motivirana prikaza tradicijske arhitekture na Velebitu što ga je načinila arhitektica Helena Knifić Schaps, pa do eseja Velebit i trag čovjeka, u kojemu Ana Lemić sintetizira i nadahnuto sažimlje saldo svoje knjige, zapravo mnogo bolje i uspješnije negoli sam u ovom tekstu uspio tu istu knjigu prikazati.

Volio bih moći slijediti spisateljski temperament književnika Ede Popovića, koji je svojim putopisnim stranicama i živim svjedočanstvima o hodočašćenju Velebitom ponudio zapravo najbolji paralelni i komplementarni prilog ostvarenju Ane Lemić. Volio bih se prisjetiti lapidarnog i monolitnog oduživanja zavičaju Borisa Marune, pjesnika rođena upravo na Velebitu. Volio bih nastaviti i tragovima velebitskih odjeka Tomislava Marijana Bilosnića, koji je slijedom Zoranića i Barakovića, u dugačkoj zadarskoj literarnoj tradiciji pridonio neusporedivoj evokaciji i gotovo divinizaciji prostora koji se strmo i smjelo izdiže nad perspektivom Ravnih kotara. Ali najbolje mi je zaključiti ovaj hommage Velebitu, potaknut adekvatnim izazovom knjige Ane Lemić, riječima prijatelja pjesnika Zvonimira Mrkonjića, koji se našoj sudbonosnoj planini obratio najodlučnije: Velèbit – ili ne bit!