Univerzalnost, a ne aktualnost

Prije gotovo pola stoljeća Ivo Brešan, ogorčen ignoriranjem njegovih drama od strane kazališta, počeo je pisati svoj dramski obračun s društvom koje je strogim pravilima političke igre sputavalo njegov umjetnički let. Bez autocenzure, pretpostavljajući da će i ovaj komad ostati neizveden, stvorio je dramski i politički klasik te vrhunski primjer teatra u teatru, žestoku, jezično živu i sočnu satiru u kojoj razotkriva tadašnje, sadašnje i svagdašnje moćnike naših prostora.

Slojevito kazalište u kazalištu /Snimila Maja Kljajić

Nakon brojnih kazališnih i jedne filmske verzije, svoju redateljsku viziju Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja dao je i autorov sin Vinko Brešan, uz dramaturšku pomoć Željke Udovičić Pleštine. Odmah na početku kažimo da se sinova vizija Mrduše gotovo u potpunosti poklapa s očevom, što s jedne strane nije loše, jer tekst i dalje zvuči svježe, živo i aktualno. S druge strane, čini nam se propuštenom prilikom, jer je dramskim komadima poput Mrduše znatno draža kritika i polemika sa suvremenošću (posebice inspirativnom poput naše), nego potvrda vlastite svevremenosti. Iako ne bježi od današnjice, s kojom je povezana odveć tankim nitima, predstava je višestruko uronjena u dane nastanka teksta – od scene ispunjene zvijezdama petokrakama (od kojih smo, uz ostale duhove starije i novije prošlosti, silno umorni) do radija kao 1960-ih godina najmoćnijeg medija. Upravo radio, danas ponajprije prostor auditivnoga zatupljivanja vječno istim lakim hitovima i verbalnom trivijalizacijom, donositelj je u drami tada aktualnih političkih vijesti. S njima je Vinko Brešan suočio crtice iz današnjice, ukazavši na konstantu laži i premaza za oči i uši. Uz te auditivne niti, koje više bude nostalgiju za slavnim danima radija no što aktualiziraju radnju, sadašnjica je provirila i na kraju predstave. Nakon završene generalke glumci su svukli hamletovsku odjeću te ostali u suvremenim „krpicama“, vizualno povezujući bezvremenost Hamleta, našu prošlost i današnji trenutak.

Koliko su spletke sa slavnoga danskog dvora bliske našim prostorima, pokazuje lik učitelja Andre Škunce, koji od Shakespearea preuzima pero, „podomaćujući“ Hamleta u Omleta, odnosno Amleta. Čini to ne prepisujući od velikoga barda, već stvarajući komad od (scenske) stvarnosti koja ga okružuje, a koja je po političkim igrama gruba preslika Hamletove Danske. Upravo ta naša politička i društvena tragičnost postala je okosnica predstave Vinka Brešana, dobrim dijelom istisnuvši humorni sloj, posebice u liku političkog vođe premazana svim mastima, Bukare. Tragičnu notu, na tragu svojih filmskih tragikomedija, redatelj je razbijao komičnim epizodama, no čineći to na mjestima malo isforsirano, poput bacanja okrutnog Bukare na koljena u parodijskoj sceni prisluškivanja Škoke i Anđe.

Drugi oslonac predstava je imala u slojevitom poigravanju teatra u teatru u kojemu se savršeno promišljeno i duhovito prepleće scenska stvarnost Mrduše s literarnom Elsinora. Na to konstantno prepletanje svjetova naslonio se scenograf Dragutin Broz, pretvorivši pozornicu u amfiteatar u kojemu su glumci stalno mijenjali pozicije gledatelja i aktera, fizički križajući i spajajući ta dva svijeta.

U takvu prevrtljivu svijetu najbolje se snašao Bukara koji tumači Klaudija, a u kojemu je Goran Navojec podcrtao tamne linije, oblikujući ga autoritativnim i samodopadnim manipulatorom premazanim svim mastima i beskrajno sigurnim u sebe i svoje istine. Nešto neuvjerljiviji bio je Filip Detelić koji je Škoku, odnosno Hamleta, oblikovao u nepromijenjenom visokom naboju, bez doziranja emocija, što je osiromašilo lik za hamletovsku tajanstvenost i nedohvatljivost. Borko Perić vrlo je uvjerljivo dočarao sve strane Pulje Polonija, jedinoga lika koji, makar potiho, postavlja pitanja, no koji biva ušutkan jer i sam ima putra na glavi. Njegovu kćer i Škokinu ljubav Anđu, odnosno Ofeliju, Tihana Lazović vrlo je dobro provela od mladenačke zaljubljenosti preko unutarnjih lomova uzrokovanih izdajom do potpunog sloma. Ana Maras Harmander bila je koketna, no možda malo diskretna Majkača i Gertruda. Rakan Rushaidat u liku Mačka i Laerta odlično je naglasio samoljublje i impuls za preživljavanje bez obzira na cijenu, pojačanom nazalnošću u glasu podebljavši „gmizavost“ karaktera. Hrvoje Kečkeš odlično je razvio Šimurinu od priprosta, pomalo introvertirana i ne baš pametna seljaka do vrlo uvjerljiva i razmahana pripovjedača. Sve njih na okupu je držao raspoloženi Željko Königsknecht kao Škunca, koji cijeli taj cirkus promatra s vidljivom dozom ironije i cinizma, tek na trenutak-dva u vrlo zgodnim minijaturama iznijevši bijes prikriven velom glume. Ostali glumci, Anita Matić Delić, Maja Posavec, Luka Petrušić, Mario Mirković i Ivan Đuričić, oblikovali su vrlo zanimljive i osebujne likove seljaka i seljanki.

Marita Ćopo kostimima se naslonila na redateljsku viziju te likove provela od elsinorske „raskoši“ preko seoskih krpa do odjevnih predstavnika današnjice, dok je Mate Matišić glazbeno vjerno dočarao svijet nekadašnjega sela.

Zaključno, Kerempuhova Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja pokazala je da je klasik Ive Brešana i nakon pola stoljeća još živ, zanimljiv i gledateljima privlačan. Nažalost, propustila je priliku naglašenije ga smjestiti u današnje vrijeme i prostor, čime bi poslala znatno bučniju poruku današnjim bukarama. Ipak, zahvaljujući odličnim glumačkim rolama, završni dojam vrlo je dobar.