Ugođajem sve započinje i sve završava

Lea Vidaković mlada je animatorica i multimedijalna umjetnica s nezanemarivim međunarodnim iskustvom i referencijama. Slojevito prožimanje skulptorsko-instalacijskih s animiranofilmskim komponentama jedna je od glavnih karakteristika njezina rada, a kao povod za ovaj razgovor poslužio nam je animirani film Sestre, istovremeno prikazan na Animafestu i u Galeriji Matice hrvatske.

Snimila Lidija Janković

Izražavate se u različitim medijima, dapače i vaš akademski put pomalo je neočekivan. Najprije ste upisali grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, da biste zatim u Norveškoj studirali animaciju. Otkud takav nagli zaokret?

U animaciji sam se doista našla potpuno neočekivano. U početku uopće nisam pomišljala da ću se ikada time baviti. U Norvešku sam otišla na razmjenu studenta nakon Akademije u Zagrebu misleći da ću nastaviti diplomski studij, ali to nije bilo ono što sam očekivala te sam izabrala učiti animaciju. Od početka! To je doista izgledalo pomalo suludo, kao da se nakon trčanja iznova trebate naučiti hodati, ali na posve drukčiji način.

Trenutno se, dakle, uglavnom bavite animacijom. Znači li to da ste grafiku kao medij izražavanja prerasli, ili ona još ima utjecaja na vaš rad?

Ne bih rekla da sam grafiku prerasla, već prije da su me potrebe i osobni senzibiliteti s vremenom usmjerili na druge medije. Ipak, iako sam po zvanju slikarica-grafičarka, uvijek sam se više osjećala kao ono prvo. Slike su mi i danas beskrajno nadahnuće. Osobito figurativne slike starih majstora istančanih rukopisa. Ali postoji jedan rad u koji sam namjerno uplela grafički element. Poznati krajolik moj je diplomski rad u kojem grafika susreće animirani film. Rad čini tapeta izmišljene šume „tkana“ u Photoshopu od fragmenata različitih šuma što sam ih fotografirala i potom montirala u jednu jedinstvenu, nestvarnu. Ona je jedini slikovni element koji predstavljam u minijaturi napuštene prazne blagovaonice i tako postaje jedini vizualni trag kojim se može krenuti na putu prema mogućim interpretacijama.

Kadar iz filma Sestre

U vašim animacijama moguće je osjetiti ponavljanje motiva animacijama, a i sami ste istaknuli kako se u radu oslanjate na ponavljanje. Kakvu ulogu ima ritual u vašoj poetici?

Slikati isti motiv, ponavljati ga u radnji performansa ili ga pak ponavljati pokretom u animaciji u osnovi je ista stvar. Vrijeme koje je utrošeno u te ritualne radnje i ponavljanja trebalo bi biti ono dragocjeno vrijeme koje na kraju procesa rađa nekakvu promjenu. No vrlo često rutina i ponavljanje daju samo osjećaj lažne sigurnosti, bez vidljive promjene i pomaka. To mi je vrlo zanimljivo.

Koja je vaša interpretacija rada Sestre?

Rad prikazuje sestre uhvaćene u trenucima svojih ritualnih radnji protkanih melankolijom proizašlom iz brige i tuge za sestrom koja nedostaje. Specifičan i dosta konkretan ugođaj poziva gledatelje na interpretiranje filma po vlastitom nahođenju i vjerujem da otuda i dolazi niz različitih interpretacija, što, dakako, tumačim kao nešto pozitivno, štoviše poželjno. Trudim se promatraču ostaviti što više prostora, ostati dovoljno tiha kako bi imao mogućnost ući u rad i čuti sama sebe. Ovo mi je jedan od najdražih radova jer mi istovremeno pruža mogućnost istraživanja odnosa između sestara – osobno nemam sestru – kao i izazov da bez riječi ispričam vizualnu priču punu detalja i simbola što vape za tumačenjem, a istovremeno su toliko sablasni da nas tjeraju na razmišljanje želimo li doista svjedočiti simbolici koju prikrivaju. No u svakom slučaju korijen su za moguća dalja nagađanja.

Animirani triptih Sestre – film se sastoji od triju simultanih projekcija – istodobno je kao kinoprojekcija predstavljen u sklopu Animafesta. Rad The Vast Landscape također je od animirane instalacije prerastao u film. Moglo bi se reći da svoj rad promatrate ambivalentno, istodobno kao umjetničke instalacije namijenjene galerijskom izlaganju, ali i kao festivalski materijal?

Svoj rad s animacijom uvijek vidim izvan kinodvorane. Prije svega zato što je obično riječ o više paralelnih priča ili likova koji egzistiraju istovremeno u različitim prostorima i bitno ih je vidjeti odnosno doživjeti odjednom. Format platna u kinu kao i određeno trajanje filma to onemogućuje. Radovi u galeriji obično imaju i pridruženu fizičku komponentu, objekt koji čini dodatni sloj i ključ za razumijevanje filma, a to je slučaj i sa Sestrama. Po meni je film bez te komponente potpuno nerazumljiv. No na moje veliko iznenađenje Sestre su se otisnule na festivale samo u obliku filmskoga triptiha, bez dovršena zvuka i bez ikakva objašnjenja. Proputovale su sedamdesetak festivala.

Dakle, animirana instalacija namijenjena galerijskom izlaganju primarna vam je?

Da. Na primjer, film The Vast Landscape imao je „trnovit“ put nastajanja. Zamišljen je kao animirana instalacija, ali to nažalost nije oblik animiranoga filma koji će netko financirati jer nije prikladan festivalski materijal. Stoga sam filmove morala kolažirati u jedinstvenu cjelinu, da bih nakon toga dobila slobodu da ih predstavim “raskomadane”, kako sam prvobitno zamislila.

Predstavljajući svoje priče nenarativno, slažući ih kao svojevrsne poliptihe, promatraču – kako ste i sami spomenuli – ostavljate dosta prostora za vlastitu interpretaciju. Postoji, dakle, bitna razlika u mogućnosti i percepciji rada predstavljena tim dvama formatima?

Meni je važno istaknuti ulogu i utjecaj autonomnog, aktivnog promatrača oslobođena pasivne uloge gledatelja koju obično ima. Kad nije obavezan usredotočiti pažnju na samo jedan određeni film, u određenom trajanju, već je slobodan birati što i kako će gledati, promatrač nije točno vremenski uvjetovan te postaje aktivan u kreiranju i doživljavanju djela, a to mi je svakako jedan od ciljeva. Također, razbijanjem priče na različite ekrane propituje se i sam medij animiranog filma. Kad je film rastrgan na dijelove, a poanta odvojena od njih, gledatelj se mora udaljiti nezadovoljen ili se pak suočiti s nedostatkom te smisao potražiti drugdje, u nekom drugom prostoru, uključujući i onaj osobni, dakle unutarnji.

Ono što je meni prvo upalo u oči kod vaših animacija jest smještanje radnje u neki pomalo pasatistički okvir. Čeznete li za nekim mirnijim, razgovjetnijim vremenom i prostorom?

S jedne strane da, bijeg unatrag i jecaj za davno prošlim svakako je utješno nostalgično iskustvo. No, s druge strane, sigurna sam da stvari kojima se bavim u tim vremenima ne bi bile prepoznate. U današnjem kontekstu one imaju posve različito značenje.

Već sam se osvrnula na scenografiju pa je teško ne govoriti o ugođaju sjete i melankolije kojima je vaš rad prožet. Koliko vam je u pripovijedanju važan ugođaj? Zanima me koliko je on odraz vašeg svjetonazora, specifičnoga pogleda na život. Postoji li neka poruka koju putem ugođaja želite prenijeti promatraču?

Mogla bih reći kako ugođajem sve počinje, ali i završava. Ključno je dočarati konkretan ugođaj kako bi iz njega proizišli neki odgovori na nepostavljena pitanja. To se osobito odnosi na Sestre. Nekoliko su me puta pitali da li namjerno dočaravam ugođaje koji imaju primjesu horor-filma. Nikad nisam pomislila na tako nešto, ali mi je drago da iz tamnih kutova ovih mojih interijera izviru i takve slutnje. No nema konkretne i samo jedne poruke. Pokušavam raditi na način da promatrač može otkrivati rad u slojevima, gdje se svaki sljedeći sloj otkriva tek onomu i tek onda kada je stvarno potreban. Tako se onaj nezainteresirani promatrač, koji se tek slučajno našao u prostoru, može udaljiti laka srca.

Studirali ste, osim u Zagrebu i Norveškoj i u Belgiji. Možemo li danas uopće govoriti o nacionalnim ili regionalnim školama, nekom izričaju koji bi bio karakterističan za određeno podneblje, ili su zbog globalizacijskih procesa razlike između specifičnih poetika izblijedjele?

Dakako da razlika ima, osobito između Istoka i Zapada. Postoje institucije koje pripremaju studente za industriju animiranoga filma, a postoje i one koje potiču osobni stil i napredak pojedinca. Uvijek sam birala ove druge, kako se ne bih zatvorila u kalup institucije. Ne kažem da je to nešto loše, to je naprosto drukčiji put. No poetike se danas miješaju na svim poljima, i to bi trebala biti dobra stvar!

I za kraj. Na čemu u ovom trenutku radite, koji su vam planovi za blisku budućnost?

Potkraj srpnja odlazim u Singapur, na Nanyang Technological University na doktorski studij animacije. Istraživat ću razvoj fragmentiranih narativa u animiranim instalacijama i filmovima te usporedno raditi na novom projektu izložbenoga karaktera. Tema projekta portret je vojvođanske obitelji srednjeg višeg sloja, u vrijeme kada je taj sloj još postojao. No iako odlazim na drugi kontinent, vučem za sobom stari kofer, s čipkom i porculanskim šalicama…