Tradicionalno, moderno, izvrsno

Četvrte večeri 38. dana satire Fadila Hadžića, 6. lipnja, na pozornici Satiričkoga kazališta Kerempuh gostovalo je beogradsko Pozorište Boško Buha s predstavom Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Tatjane Mandić Rigonat. Osim što je zagrebačka publika mogla uživati u izvrsnoj predstavi, mogla se uvjeriti u kreativnu inferiornost zagrebačkih i većine hrvatskih kazališta, čije su predstave najčešće loše kopije pomodnih trendovskih uradaka frustriranih redatelja, koji alibi za manjak talenta traže i pronalaze u egzibicionističkim koncepcijskim interpretacijama odlično napisanih kazališnih djela, kakvo je i primjerice Nušićeva Gospođa ministarka.

Publika „glavnog grada zemljice Štreberije“ također se mogla napokon uvjeriti da komedija istoga naslova i istog autora, premijerno izvedena 22. rujna 2012. u režiji Olivera Frljića na pozornici istoga kazališta, nije ni sjena umjetničke vrsnosti koju su demonstrirali beogradski umjetnici. Povrh svega nevjerne Tome, teatarske i politikantske, mogli su vidjeti da hrvatskoj publici ne smeta srpski jezik niti joj je odiozan Nušić zato što je srpski komediograf, na čemu je svoj redateljski politikantski projekt temeljio Frljić, a zdušno mu pripomogli brojni provokatori i tobožnji kulturnjaci, kao i uprava kazališta Kerempuh.

Izvrstan ansambl beogradske Gospođe ministarke

Srbijanska je predstava hrvatskim kazališnim benefaktorima, kakvih je nažalost bilo malo na izvedbi, mogla otvoriti oči da vide i uši da čuju kako iskonski teatar može biti istodobno tradicionalan i suvremen, aktualan i moderan. A ponajprije kako zapravo talentirana autorska ekipa, koja zna što hoće i kako to umjetnički uobličiti, može klasičnu komediju karaktera i mentaliteta odlično pretočiti u suvremeni kontekst, a da se ne naruši niti upropasti originalni sadržaj i poruka komada, što naši samozvani inovativni redatelji ne mogu ni zamisliti.

Beogradska predstava pokazala je da Nušić nije pisac samo srpskih tema i srbijanskoga mentaliteta, nego da je u rastvaranju sadržaja i mana današnjega čovjeka univerzalan i suvremen te da se u „izglavljenom svijetu“ malo toga promijenilo od vremena kada je 1914. napisao prvu verziju svojega remek-djela.

Danas možda više nego ikada, svakako ne manje nego prije stoljeća, na sceni su defilirali i živjeli karakteri koje prepoznajemo kao svoje suvremenike; svakodnevno ih susrećemo na ulici, slušamo za političkim govornicama, gledamo u televizijskim emisijama i sudnicama, njihova sabrana djela čitamo u crnim kronikama. U svakom trenutku našega života osjećamo posljedice njihove prijetvornosti, korumpiranosti, pohlepe, lažnih obećanja, političkih i ideologijskih travestija, a u svrhu što dojmljivijeg imidža na tržištu vlasti, gdje su bordelske metrese svetice u odnosu na te političke kurve. Njihova prerušavanja lica i karaktera nadmašila su najbolje glumce.

Na sreću, beogradska predstava ne bavi se samo talogom našega doba i ušminkavanjem kreatora toga taloga, nego slijedi Nušića i nudi nadu, poziva na moral i odgovornost, koji još postoje među patrijarhalnim svijetom kakav je Živkin. Naime, kada je Živka svojim vladanjem sve upropastila, muž Sima podnosi ostavku, što je sadašnjim našim vlastodršcima nezamislivo. Umjesto da padnu takvi se još više uspinju na ljestvici političkog i društvenog uspjeha. Eventualno bi se mogli naći na dnu u slučaju kataklizme ili u slučaju da nebo svoje mjesto zamijeni sa zemljom.

Travestija, presvlačenje i prerušavanje, lajtmotiv je redateljskoga postupka. Sve ženske uloge glume muškarci, a jednu mušku, Raku, i jedna žena. Predstava počinje preoblačenjem na sceni muškarca-glumca u ženu-ministarku, a završava svlačenjem žene i oblačenjem u muškarca koji postaje ministar. Na trenutak taj „ministar“ frizurom podsjeti na Hitlera. U svijetu u kojem je moć vlasti čovjekov vrhovni zakon totalitarizam je normalna posljedica. Kada se relativizmom sve može opravdati, tada je sve moguće. Pa i da muškarac bude žena, a žena muškarac, da ministar bude samo ministar kojim vlada vlastohlepna žena, ali i da postane Führer.

Redateljica nam brojim teatarskim znakovima i metaforama poručuje; kada je cilj vladanje ljudima, tada nema slabijeg i jačeg spola, jednako su opasni i jednako slični. To više nije problem spolova ni mjesta i prostora vladanja, nije to više samo Srbija, nego cijeli današnji Svijet, jer su i mjesto i prostor samo jedno – čovjekovo robovanje i služenje pohlepi vlasti.

U skladu s travestijom redateljica scenski prostor rješava kreativno, inteligentno i minimalistički funkcionalno. Preciznim balansiranjem detalja namještaja interijer siromašne malograđanske obitelji (ofucani dvosjed s malim stolićem, na zidu pokrpani ćilim s retuširanom fotografijom s vjenčanja Živke i Sime), postaje ministarski salon s kanapeom natrpanim svilenim jastucima modernih šara, a sve ukrašava umjesto ćilima velika fotografija ministarke u haljini iz 30-ih godina prošloga stoljeća, kada je komedija praizvedena.

Na kraju, u trenutku kada vlast pada, iz okvira, imitacije baroknoga, nestaje portret „ministarke Živke“ i njegovo mjesto zauzme šupljina, praznina, zapravo veliki televizijski ekran, sličan današnjima po kafićima i trgovinskim centrima, ispred kojega sjedi Živkina familija i pozorno prati što se događa detroniziranoj ministarki. Familija je publika, a Živkina drama reality show. Tim umnažanjem planova, asocijacija i značenja redateljica pojačava društvenu travestiju, uključuje javnost, umnaža značenja, naglašava arhetipsko i groteskno. Nušićev opor humor kojim upozorava postaje tako ne samo anamneza drame suvremenoga čovjeka nego i njegova katarza.  

U predstavi nema slabih glumaca, a u ulozi Živke glumačkim umijećem dominira superiorni Goran Jevtić. U svakom trenutku Jevtić glumački brani njezine postupke, razumije njezinu pohlepu i pokazuje njezinu nemoć da se suprotstavi demonu vlasti u sebi. Njegovoj izvrsnosti kreacijama svojih likova pridonose Uroš Jovičić (Živkina kći Dara), Nemanja Oliverić (služavka Anka), Miloš Vlalukin (zet Čeda), Katarina Marković (sin Raka), Dragoljub Denda (tetka Savka), kao i ostali članovi ansambla. Zanimljive kostime iz 30-ih godina prošlog stoljeća kreirale su Ivana Vasić i Ivana Šešlija, a glazbu skladao Draško Adžić.

Andrija Tunjić