Tamo gdje je agonija

U proljetnom repertoarnom rasporedu Kazalište Marina Držića nastavilo je pratiti svoj pojačani ritam premijernih naslova, kojih će ove sezone biti ukupno pet, nešto manje nego proteklih godina, ali s jednakom nakanom da se raznovrsnošću naslova pokušaju zadovoljiti najširi interesi dubrovačke publike. U takvoj nakani i u najavi novoga premijernog naslova sezone istaknut je upravo takav ciljani izbor koji bi trebao uravnotežiti premijerni slijedi učiniti ga složenijim. Izabrana drama Nesporazum nobelovca Alberta Camusa otvara i brojna pitanja koja mogu prepoznati vrijeme ili se možda nametnuti kazališnim izazovom i „apsurdnošću“, što god to značilo. Riječ je o zahtjevnoj preuzetoj repertoarnoj obvezi, ali i intrigantnom pa i hrabrom izboru koji bi se mogao, zanimljivo, i samim naslovom, višesmisleno iščitati u dubrovačkoj, i ne samo kulturnoj odnosno kazališnoj, svakodnevici. U urednom smjenjivanju komedija, kazališnih veselica i ozbiljnijih dramskih posezanja, novi premijerni naslov dubrovačke profesionalne kazališne kuće ima svoj razlog pa i logiku, baš kao i suradnja s Dariom Harjačekom, koji se svidio dubrovačkoj festivalskoj publici uprizorenjem Stullijeve komedije Kate Kapuralica na Dubrovačkim ljetnim igrama nedavnih sezona.

Harjaček je režirao odveć doslovnu i nezahtjevnu interpretaciju Camusa / Snimio Željko Tutnjević

Camusov Nesporazum drama je tmurna i gusta egzistencijalističkog tkanja, koja, prepozna li se u kontekstu vremena uprizorenja ili izvedbe na sceni, postaje aktualno štivo zahtjevnih dramaturških, redateljskih i glumačkih izazova, koje opominje. Odnos majke i sina koji se nakon dvadeset godina susreću i sukobljavaju svojim biografijama, zaboravima, obiteljskim usudima i odustajanjima, emotivna praznina i ravnodušnost nerealizirane sestrinske ljubavi poljuljanih alibija i zatomljenih strasti, uzaludna potraga za identitetom i uspomenom doma te hladnoća i posljedice zločina koji, kako kaže Camus, ima smisla ako se zna što se hoće – neki su od mogućih tragova njegova teatra apsurda u kojem i „nesporazum“ ostaje razdjelnicom života i alibijem smrti. Osobe podvojenih motiva kojima ništa nije strano i malo toga sveto, žive i odigravaju svoje epiloge neizbježnih tragičnih završetaka. Odnos majke i sina iz Stranca Camus je pretopio u Nesporazum prizivajući klasičnu tragediju, istovremeno je dovodeći do apsurda u „svijetu koji postoji da se u njemu umire“.

Redatelj Dario Harjaček odveć doslovno i bez, možda i potrebne, kazališne avanture ili barem njezinih priziva, iščitava Camusovu dramu u ravnom, usporenom slijedu prizora koji se začinju i iscrpljuju tišinama malo toga navješćujući ili otkrivajući, a češće služeći tek kao nepotreban „odmor“ ili stanka ispunjena tek dosjetljivim pojavljivanjima Staroga sluge. Ostajući tek izgovorenim, malo odigranim i rijetko naslućenim željenim „apsurdnostima“ aktera osuđenih samo na pojavljivanja i povremena klišejizirana sučeljavanja. Takva je i igra glumaca izgubljenih pokrića i pokidanih dubinskih priziva i alibija likova koje tumače. Milka Podrug Kokotović (Majka), Frane Perišin (Jan), Nika Burđelez (Marija), Boris Matić (Stari sluga) i, donekle, Glorija Šoletić (Martha) sa zaokruženim tragičnim usudom vjerne kćeri i zavidne sestre sanjanih morskih plavetnila, slijede neinventivan redateljski pa i zoran dramaturški koncept u kojem teško nalaze svoje razloge, ostajući izgubljeni u nesporazumima koji ih zatječu i kojima su prepušteni. Jednako kao i scenografska ponuda Vesne Režić, kostimografska Dubravke Skvrce i glazbena Ivana Končića u svojim rutinski i solidno odrađenim nezahtjevnostima.

Nesporazum je predstava poticajna i intrigantna izbora, ali i nedosegnutih razina koje bi, kako nam poručuje Camus, odgovorile na pitanje: „Tko je kome potreban!“