Talijanska kulturna presezanja

Zanimljiva vijest o zajedničkoj talijansko-hrvatsko-crnogorskoj prijavi mletačkoga tvrđavnog lanca iz razdoblja 15–17. stoljeća za Popis svjetske baštine na prvi pogled zaslužuje samo pohvalu. UNESCO ohrabruje međudržavne suradnje te vrste i ideja se doima predodređenom na uspjeh. No već se u prvim recima prijave razabire kako pored povijesne mletačke Terraferme, Zadra, Šibenika, Korčule i Kotora ona ne obuhvaća Krf, Kretu i Cipar. Potom pogled pada na obrazloženja iz opisa, odgovore na kriterije upisa, usporedbe s drugim tvrđavnim lancima i zaključne retke pa se čitava naizgled plemenita inicijativa razgolićuje kao kukavičje jaje podmetnuto pod hrvatsku prijavu svojega dijela tvrđavnih lokacija. O čemu je riječ?

Tvrđava Svetog Nikole kraj Šibenika

U odgovoru na treći UNESCO-ov kriterij za uvrštavanje u Popis jasno se kaže kako je riječ o „objektima kulturne baštine vezane za glavni grad“. Čije kulturne baštine? Ne bi se reklo kako se misli na hrvatsku. Ako te tvrđave već nisu hrvatska kulturna baština, računa li se kao takva, recimo, oltarna slika iz crkve Sv. Sebastijana u Mlecima koju je naslikao našijenac Benković, zvan Il Dalmatino? Kad se usporede s drugima, tvrđave „predstavljaju dominaciju jedne civilizacije, mletačke, raširene u mnogim zemljama“, „s Mlecima kao dušom i srcem čitavog sustava“, „svjedočeći mletačku kulturnu tradiciju s jezgrom u Jadranskom ‘zaljevu’“ (po 3. kriteriju Popisa). I tu bi vjerojatno bilo malo previše da se još upotrijebio povijesni naziv Jadranskog mora kao Mletačkog zaljeva, no sve su kockice već na broju. Među njima nema mjesta spomenu rušenja obalnih dijelova zidina zauzetih dalmatinskih gradova da se onemogući svaki eventualni budući otpor mletačkoj mornarici, možda zato jer bi takva povijesna fortifikacijska dinamika umanjila naglasak na bastionskim modernizacijama hegemonijskih pregalaca?

Na Krfu i Kreti tvrđave su se gradile, nadograđivale i modernizirale istodobno s dalmatinskima. Jedino na Krfu klesari su plaćani po učinku, a ne u dnevnicama, jedino tamo čitave su tvrđavne gradnje izvedene isključivo u kamenu, i jedino se tamo Mletačka Republika upustila u novo zidinsko opasavanje cijeloga grada. Krf je bio „najvažnija granica kako naše vladavine tako i čitavog kršćanstva“, dok je Kreta opisivana kao „ključna stražarnica naše prevlasti i kršćanstva kao cjeline“. Glavnina stratiota u Dalmaciju je dolazila s Krete, a uopće je na njoj zbog nedostatka plaćenika 1520. prvi put inicirano okupljanje lokalne milicije. Takvi su svaka tri mjeseca prolazili i natjecanja u streljaštvu. U Dalmaciji su takvi teritorijalci novačeni po pučkim skupštinama, a četovođe su nakon povratka iz čarki, zasjeda i upada darivane biranom odjećom, pancirnim nakitom i oružjem. Iz takvih su ekonomiziranja pomorskoga hegemona ne bi li uštedjeli na plaćenicima nastale tradicije kakve na našoj obali poslije vidimo kodificirane u ono što se od 1846. zove folklorom, poput narodnih nošnji. Tako su nastale i korčulanske kumpanije i sinjska alka, koju su Sinjani prvi put vjerojatno vidjeli pod zidinama obalnih gradova.

Kad se u hrvatskoj prijavi kao nematerijalna kulturna baština asocirana uz ovaj fenomen doista spominje moreška, nekoliko se ulomaka niže u definiranju autentičnosti takva priča i ranije pozivanje na lokalne interakcije kultura raskrivaju kao smokvin list jer se tvrđave autentičnima tumače zato što su „sačuvale svoj integritet strukturnih obilježja arhitekture“. O interakcijama i lokalnim prožimanjima ni riječi, to su tek spomenici civilizacijskim lučonošama. U stvarnosti su domaći bili ti koji su inicirali gradnje tvrđava, a novac iz Mletaka za tu je svrhu bio nepostojan i ovisio o dojavama uhoda iz carigradskih brodogradilišta. Izjednačavanje kulturne autentičnosti s materijalnim integritetom danas je zastarjelo ravna dva desetljeća, jer je već toliko vremena prošlo od UNESCO-ova pažljivo raspravljena dokumenta o autentičnosti.

Čitajući ovako sročenu prijavu za uvrštavanje u Popis svjetske baštine čini se kako bismo trebali biti zadovoljni već i zato što lokaliteti nisu napisani kao Zara, Sebenico i Curzola. Može biti, no taj je standard bio dosegnut već prije pola stoljeća. Od pomisli kako je ovako tendenciozno i anakrono sročen dokument zapravo vjerojatno napisan u Italiji gora još može biti jedino strepnja kako je možda zbilja nastao u našem Ministarstvu kulture. Imati hrvatske tvrđave u Popisu svjetske baštine, pa još i kao plod međunarodne suradnje kao dijela širega pripadnoga lanca, može samo povlađivati. Ipak, ovom prigodom talijanski inicijatori u jadranskom dohvatu na hrvatskom tlu ustanovljavaju talijansku baštinu. To bi sličilo situaciji da nam današnja srbijanska vojska na potpis servira UNESCO-ovu prijavu jugoslavenske baštine, recimo, lanca obalnih potkopa iz godina tršćanske krize (koje su prisilno kopali lokalci). To što su za njima za žurno dovlačenje protudesantnoga topništva ostali mnogi kilometri krških putova također bi se moglo tumačiti kao unilateralno civilizacijsko pregnuće, da ne spominjemo turistički potencijal plandovališta po rtovima. Komu li bi moglo škoditi jedno galantno darovano uvrštavanje u Popis svjetske baštine više?