Slike društva kroz sport

Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu i euforija koja ga prati temu tretmana „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ na filmu imalo ambicioznijem ljubitelju sedme umjetnosti nabacuje kao na volej. Već i površan pogled na filmsku povijest, koji kaže da je prvi film nogometne tematike The Great Game snimljen u Velikoj Britaniji davne 1930. u režiji Jacka Raymonda, pokazuje da je od svih sportova upravo nogoloptanje na filmu najmanje zastupljeno. Za razliku od boksa i bejzbola, kao sportova o kojima su snimljeni brojni i redovito sjajni filmovi, na spomen nogometa na filmu prosječan će se gledatelj uglavnom sjetiti tek svojedobno razmjerno kultnog hita Bijeg u pobjedu Johna Hustona i komedije Plavi 9 Kreše Golika. Unatoč planetarnoj popularnosti nogometne igre i manjem ili većem zvjezdanom statusu primjerice Lionela Messija, Christiana Ronalda, Xavija Hernandeza i Marija Mandžukića, razloge nedostatka izraženije naklonosti između filma i nogometa nije teško detektirati. Oni leže ponajprije u nevelikoj filmičnosti nogometne igre i redateljski zahtjevno ostvarivu pregledu zbivanja na terenu, u prevelikom broju igrača koje nije lako karakterno profilirati niti istaknuti dramu pojedinca u odnosu na momčad, u predugom trajanju nerijetko neatraktivnih utakmica bez zgoditaka, u segmentiranoj ciljanoj publici koja se svodi na nogometne navijače, a u dobroj mjeri i u tome što nogomet iliti soccer među Amerikancima nije osobito popularan sport, svakako ne toliko da bi se holivudskim studijima isplatilo ulagati stotine milijuna dolara u produkciju celuloidnih priča o njemu.

John Huston, Bijeg u pobjedu

Naslovi koji se bave spomenutim boksom i bejzbolom, kao i svjetovima koji okružuju oba sporta, prepoznatljivo su američki filmski podžanr i nude storije kakve nogomet uz rijetke iznimke ipak ne može ponuditi. Premda su u pričama iz sva tri sportska miljea zapleti nerijetko (kod boksa praktički uvijek) posuđeni iz stvarnosti, oni u slučajevima boksa i bejzbola u središtu imaju klasične holivudske storije o uspjehu socijalnih marginalaca i osoba s dna društvene ljestvice koji se preko trnja probijaju do zvijezda, nadvladavajući pritom osobna ograničenja i strahove baš kao i otegotne društvene okolnosti i zapreke, da bi u emotivno katarzičnim i dramski vrlo napetim završnicama ostvarili ciljeve, potvrdili vlastite vrijednosti te se izdigli iznad klasno, rasno i(li) rodno nepovlaštenih segmenata društva.

Za razliku od boksa i dijelom bejzbola (koji jest momčadski sport, ali su u dramskom žarištu uvijek osobiti pojedinci, većinom bacači i udarači), nogomet je kao i košarka naglašeno kolektivna igra te su u njemu ambicije i interesi pojedinca posve logično podređeni zajedničkim ciljevima. Pojedinci se tu ne smiju i ne mogu isticati pa mjesto intimnih drama u filmovima o nogometu i navijačima zauzimaju kolektivni pokušaji ostvarivanja određenih planova poput bijega iz logora u spomenutom Bijegu u pobjedu ili odlaska na prvo Svjetsko nogometno prvenstvo i što boljeg plasmana na njemu u objema nastavcima i TV-seriji Montevideo Dragana Bjelogrlića.

Kad se u filmovima o nogometu i nogometnim navijačima i oslikavaju stanja, djelovanja i drame pojedinaca, primjerice u naslovima Baš kao Beckham Gurindera Chadhe, Tražeći Erica Kena Loacha i Huligani redateljice Lexi Alexander, pojedinačne su priče uvijek kontekstualizirane u šire klasne, socijalne ili etničke zajednice, odnosno u zajednice čije članove bez obzira na uže filmske teme i motive povezuju čvrsti, doslovce plemenski i ponekad atavistički zajednički interesi i ciljevi, koji su snažni, a nerijetko i najvažniji, dramski agensi te koji se uvijek ogledaju i u kolektivnim raspoloženijima i stanjima. Ono što protagoniste filmova o nogometu i nogometnim navijačima povezuje s junacima bejzbolskih i boksačkih sportskih drama ponajprije je njihovo u najvećem broju slučajeva identično društveno zaleđe. Ipak, priče o nogometu za razliku od boksačkih ili bejzbolskih ne posjeduju izraženiji potencijal za simbolički naboj i epsku širinu, ali su prikladne za kreiranje socijalnih panorama.

Hustonov Bijeg u pobjedu iz 1981, ratna sportska drama o skupini savezničkih američkih i britanskih zarobljenika koji tijekom Drugoga svjetskog rata nogometnu utakmicu s njemačkim vojnicima rabe za pokušaj bijega iz logora, zasigurno je najpoznatiji film nogometne tematike. Iako je riječ o najslabijem Hustonovu ostvarenju, djelu razmjerno beskrvne izvedbe kojem nedostaje strasti i slojevitije karakterizacije likova, zvjezdana glumačka postava u kojoj su Michael Caine, Sylvester Stallone i Max Von Sydow, ali i nogometne veličine poput najvećeg nogometaša svih vremena Peléa, velikoga Bobbyja Moorea i neuspješnoga trenera zagrebačke Croatije iz 90-ih Osvalda Ardillesa, filmu su osigurale trajnu popularnost i gotovo kultni status koji u dobroj mjeri traje i danas. Među poznatije naslove pripada i spomenuta socijalna humorna drama Baš kao Beckham iz 2002, manje etničkim angažmanom i učinkovitim socijalnim kontekstom, a više motivom borbe za spolnu ravnopravnost obilježena priča o mladoj britanskoj Indijki koja, umjesto da poštuje roditeljske želje i postane tzv. „normalna žena“, žudi za igranjem nogometa i želi postati ženski David Beckham. Vrijedi spomenuti i zatvorsku humornu sportsku dramu Mean Machine Barryja Skolnicka iz 2001, gledan, ali ne osobito uspio prepravak znatno uspjelijega Zatvorskog kruga Roberta Aldricha iz 1974, film u kojem je američki nogomet ustupio mjesto socceru, dok je Burta Reynoldsa zamijenio Vinnie Jones, dugogodišnji centarhalf Chelseaja i igrač koji je zbog grubosti stekao nadimak Psiho.

Situacija je neusporedivo bolja s europskim filmovima nogometne tematike, među kojima je autoru ovoga teksta osobito omiljena izvrsna egzistencijalna drama Strah golmana od jedanaesterca Wima Wendersa iz 1972, adaptacija hvaljenog istoimenog romana kontroverznoga Petera Handkea, koji je potpisnik i scenarija. Storija o nekoliko sati u životu nesigurnoga i tjeskobnim intimnim dvojbama mučena golmana Josepha Blocha, u koju je upleten krimi-podzaplet, i Handkeu i Wendersu postaje poligon za suptilno istraživanje pojedinčeva otuđenja i sjajnu karakternu studiju protagonista kojom se elaborira paradigma da je nogomet isto što i život. Svakako vrijedi spomenuti i devet godina poslije realiziranu odličnu romantičnu komediju Gregoryjeva djevojka Billa Forsythea, nagrađivanu te u skladu s idejnim strujanjima u britanskom filmu početkom 80-ih intrigantno socijalno kontekstualiziranu priču o romantičnom mladiću koji pokušava osvojiti vršnjakinju, članicu nogometnoga tima. Godine 2004. u veliki se hit u njemačkim kinima prometnulo Čudo iz Berna, vrlo solidna humorna sportska drama Sönkea Wortmanna, koji je također snažno socijalno kontekstualiziranu priču o njemačkom osvajanju Svjetskog prvenstva 1954. odveć sentimentalno prikazao putem stožernoga lika darovitoga mladog nogometaša koji u poslijeratnoj domovini odrasta u sjeni nestanka oca kojeg su Rusi odveli u zatočeništvo.

Krešo Golik, Plavi 9

Godinu prije titulom najgledanijeg filma u španjolskim kinima zakitila se nezasluženo nagrađivana te i kod nas prikazivana komedija Dani nogometa Davida Serrana, ostvarenje koje nemaštovito i razmjerno neduhovito obrađuje ljubavne, generacijske i egzistencijalne probleme prilično nezanimljivih protagonista na pragu srednje dobi. Unatoč naslovu nogometa u filmu praktički i nema, jer kratki treninzi nekadašnjim najboljim prijateljima služe tek za obnovu prijateljstva i vraćanje poljuljanoga samopouzdanja. Najuspjeliji noviji europski film o nogometnim navijačima sjajna je humorna egzistencijalna socijalna drama Tražeći Erica Kena Loacha iz 2009, ne sasvim ujednačena, no vrlo duhovita, emotivna, topla te klasnom pripadnošću i sviješću bitno obilježena storija o sredovječnom poštaru kojem u rješavanju životnih problema na neobičan način pomaže duh glasovitoga nogometaša Erica Cantone. Potonji je kao narator, ali i producent, nastupio i u zanimljivom te na Zagrebačkom filmskom festivalu 2012. prikazanu dokumentarcu Nogometni buntovnici Gillesa Pereza i Gillesa Rofa, nizu portreta slavnih igrača poput Didiera Drogbe, Carlosa Caszelyja i sama Cantone, kojih su slavu na zelenim travnjacima donekle uspijevale potamniti vijesti o njihovim neprilagodljivostima i burnim životima.

Od novijih europskih naslova vrijedi istaknuti pseudodokumentarac Mike Bassett, England Manager Stevea Barrona iz 2001, razmjerno vješto složenu priču o neinteligentnom i besprizornom fiktivnom menadžeru iz naslova, čijim likom autor satirično i s nepotrebnim pretjerivanjima oslikava stanje u britanskom nogometu. Dok od trilogije Gol! izdvajanje zavređuje samo prvi nastavak u režiji Dannyja Cannona iz 2005, spomena je vrijedna i kod nas nedistribuirana solidna sportska drama When Saturday Comes Marie Giese iz 1996, izvedbom, ugođajem, socijalnim kontekstom i humornim odmakom bliska sljedeće godine snimljenu hitu Skidajte se do kraja Petera Cattanea.

Lexi Alexander, Huligani

Hrvatska kinematografija u užem smislu bilježi tri, a u širem četiri filma nogometne tematike, od kojih su tek dva uistinu uspjela. Prvi od njih znamenita je sportska komedija Plavi 9 Kreše Golika, moralistički intonirana urbana storija o sebičnom i egoističnom centarforu Tončiju Fabrisu (Antun Nalis), ženskaru čiji se individualizam teško uklapa u poželjni kolektivni duh onodobne zajednice. Drugi je angažirana socijalna drama Posljednji podvig diverzanta Oblaka Vatroslava Mimice, impresivno režirana društvena kritika čiji zaplet o sukobu staroga komunista i mlade nogometne zvijezde odlikuje dojmljiv realističko-dokumentaristički pristup.

Benigna i načelno simpatična komedija Ajmo žuti Dražena Žarkovića donosi solidne nogometne prizore, ali i prilično trivijalnu priču o životnim gubitnicima opsjednutima nogometom. Četvrti naslov kuriozitetno je djelo Marijana Vajde Šeki snima, pazi se, neuspjela komedija s popularnim nogometašem Dragoslavom Šekularcem namijenjena ponajprije nekritičkim ljubiteljima filmskoga trasha.