Sirotinjo, i Bogu si teška!

Ove godine (2014) velike su poplave pogodile istočnu Slavoniju. Jednom, u mladosti, imala sam jedno takvo iskustvo – kada je Sava 1964. poplavila Zagreb. Bilo je i ljudskih žrtava (17), 40.000 osoba ostalo je bez krova nad glavom. Ono što tada nisam vidjela, a sada jesam, jesu uginule životinje, nadute strvine koje su desetak dana plutale po selima iz kojih se ni do danas voda nije još sasvim povukla, pa prijete zaraze i najezda komaraca.

Moj susret s poplavom velikih razmjera dogodio se jednoga listopadskog ponedjeljka, uputila sam se na predavanje prof. Frana Petrèa (Slovenska književnost), fakultetu (u rupi, ispod razine ceste) voda je već prijetila, no nije to bila bujica koja dere; samo voda koja neumoljivo raste i kulja sa svih strana. Spašavali smo knjige i časopise iz podrumskih depoa, a stari profesor Milovan Gavazzi (iz trakta C, Etnologija) skakao je po svojem kabinetu u prizemlju i sklanjao neke hasure (tako sam onomad doživljavala etnografsku građu) na više katove. Onda sam se javila u Studentski centar kao volonterka. Sjećam se da sam i od kuće donosila higijenske potrepštine potopljenima, koji su – slično današnjima – samo nijemo sjedili: sretnici su se dokopali željeznih kreveta, a ostali su se gnjavili po podu na strunjačama. Njihove su kuće – promočene, nesolidne prizemnice, poneke s okancem na krovu – dobile pokraj razvaljenih ulaznih vrata veliku crvenu točku. Ili X. Bile su to oznake za rušenje. Znam da me ta crvena točka još i onda podsjećala na kartanje tablaneta. Kad bih izgubila, dobivala sam pumrl, veliku crnu točku kraj svojeg imena. Kuće s pumrlima stajale su još dugo, kraj njih sam prolazila za cijeloga studija, pa i kasnije. No malo-pomalo pumrli su nestajali, a te iste kuće ostajale. Onakve kakve su i bile. Pomoć, uvijek velikodušna na jeziku kad se nesreća dogodi, pomalo apšisa, dok se i početni znak ne izgubi. Nabacili su tek premaz preko fasade i sve je do dana današnjega ostalo nepromijenjeno. Treba li uopće reći da je u tim skromnim kućicama živjela mahom sirotinja? Frazemi zgušnjavaju višestruka i dugotrajna iskustva, pa je tako nastao i onaj o sirotinji koja je i Bogu teška. Jer nikomu nije lako da se brine za siromašne – dodajem vrlo važan element: kontinuirano. Bljesak dobre volje u početku još i sijevne. No za nekoliko mjeseci početni polet pomaganja već dobrano splasne. Još mi se jedan podatak učinio zanimljivim. Mnoge bolesti i nedaće imaju svoje svece zaštitnike, mnoga zanimanja, gradovi, države, kontinenti. No posebnoga zaštitnika siromašnih – nema!

Porodica (smirite se: to nije obitelj) riječi koje se vrte oko siromaštva vrlo je velika. Počinje od djetinjstva, sa siročadi, djecom kojoj je umro jedan roditelj ili, češće, oba roditelja. Zanimljivo je ishodište riječi sirota, siroče, sirotan i sl. Premda već i u praslavenskom nalazimo oblik sirota, on je prvotno značio osiromašenost, samotnost, a potječe od pridjeva *sirъ, osiromašen, pust. Tako i češ. sirý, napušten, samotan, pust; rus. siryj, siromah. U hrvatskom je sirъ u značenju sirotan bio još živ u 13. i 14. stoljeću, no propao je zbog homonimije sa sir, mliječni proizvod. A upravo se u tvorbi vidi da je indoeur. i prasl. pridjev sirъ dodavanjem nastavka –ota dao sirota, pa tako onda i dalje: sirotan, sirotište, siroče, sirotinja, sirotinjski i sl. Postojao je i deminutivni oblik sirak, sluga, miser. Danas je već rijedak i neodređeni oblik pridjeva sirot (određeni siroti). No meni je vrlo zanimljiva lit. paralela šeiryˉs, udovac; šeiré¯, udovica, iz ie. *khei-, nedostajati. Naravno da životni partner koji prvi napusti bračnu zajednicu onom drugom nedostaje. A ako se prisjetimo kako je nezavidan bio položaj udovica u biblijska vremena, uvidjet ćemo da su pridjevi siromašan, napušten, samotan i sam vrlo primjereni toj situaciji. Sve su udovice i u Starom i u Novom zavjetu siromašne (jer gubitkom muža gube i osnovna sredstva za život – da o društvenom statusu ne govorimo). No jedan, najpoznatiji, primjer kako se udovičko siromaštvo prometnulo u sreću i blagostanje pruža osma knjiga Staroga zavjera – ona o Ruti. Noemi je imala dvije snahe, Rutu i Orpu. Nakon smrti i svojega muža Elimeleka i dvojice svojih sinova, Noemi se vraća u svoj kraj, Betlehem. Ruta, premda Moapka, dakle strankinja, ostaje uza svoju svekrvu. Nemaju nikakvih prihoda, pa Ruta počinje pabirčiti (skupljati ostatke nakon žetelaca) na Boazovoj njivi da prehrani sebe i svekrvu Noemi.

Ova, kako je zovu, pobudna priča završava sretno. Boaz uzima Rutu za ženu, čime se položaj tih dviju žena stubokom promijenio nabolje. Ruta se spominje i kao prabaka kralja Davida, dakle ulazi i u Isusovo rodoslovlje. Bez Rutine požrtvovne pomoći, pa još i u tuđem kraju, Noemi bi bila osuđena na prosjačenje, nerijetko i na prostituciju. I na ovu situaciju može se primijeniti izreka: „Sirotinjo, i Bogu si teška“, jer se za takve osobe trebao pobrinuti netko iz njihova roda, no takvi baš i nisu hrlili da pomognu.

Za siromahe rabi se i kajkavski izraz bogi, bogec, bogica (uvijek se rado sjetim 1995. godine i kazališne predstave Bogi Ivač na varaždinskoj sceni Zvonimir Rogoz). Bogi, bogec, bogica shvaćamo kao jadnik, jadnica. Ubog je, naravno, i to – jadan, bijedan, mizeran, siromašan – no doslovno mu je značenje onaj koji nema dijela, udjela u čemu. To je sastavljenica od prasl.
*u-, bez, mimo + *bogъ, dio, udio. Suprotnost ubogom jest bogat – koji ima mnoge udjele u nekoj imovini. Osim riječi ubog, rabi se i nebog (prasl. *nebogъ; ne + bogъ), što i opet znači onaj koji nema dijela u čemu.

Siromaštvo koje prati siročad u sirotištima stare i nemoćne prati u ubožnici. To je onaj najjadniji smještaj za najsiromašnije, od čega je možda gore samo beskućništvo. Jer je i ubožnica kakav-takav krov nad glavom. No ubogih – siromašnih, obespravljenih, bez igdje ičega – ima otkako je svijeta i vijeka. Nije li i Spasitelj trpio uboštvo u potrtoj štalici? Dakle, sve je već viđeno, sve se ponavlja.

Za najniži društveni sloj, za sirotinju i siromašan svijet, čuje se i izraz fukara. Koliko god je orijentalnoga podrijetla, rabio ga je i Šenoa (gospodin ... baca zlato među gričku fukaru). No izraz se rabi i za propalicu, osobu manje ili nikakve vrijednosti (i opet kod Šenoe – umjetnička fukara, kao što su đaci ... glumci itd.). Množinski oblik fukara (tur. fukara, od ar. plurala fuqarā, što znači sirotinja) u nas se rabi kao singularni oblik. No jednina glasi faqīr, što nam najprije doziva u pamet jedno drugo značenje, a ne prvotno siromah. To je indijski religiozni asket koji upornim vježbanjem, mučenjem i odricanjem postiže takva stanja koja običnom čovjek izgledaju nemogućima (ležanje na čavlima, hodanje po žeravici i sl.). No izvorno tur. fakir, od ar. faqīr, znači upravo siromah. Jer asketi i ne mogu biti bogati. Značenje asketa (prvotno i današnje) unekoliko se razlikuje. Ta tuđica došla nam je preko njem. Asket i fr. ascète, a potječe od grč. asketē´s, onaj koji vježba, stručnjak (áskēsis, vježba, tjelovježba). Današnje značenje asketa priklonilo se onom značenjskom sloju u kojem se, kao i fakir, odricanjem od materijalnoga bogatstva dolazi do vrline – dakle siromašan. Često se pogrešno navodi i tumači biblijski stih: Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Kao da je kraljevstvo nebesko obećano poglavito osobama ograničenih umnih mogućnosti, duševno zaostalima. No stih glasi ovako: Blago siromasima u duhu ... (Mt 5, 3), dakle siromašnima, ali punima duha.

Danas, nakon katastrofalnih poplava (sve učestalijih po cijelom svijetu), u Slavoniji zacijelo više nije omiljena poletna pjesmica: Kruške, šljive i orasi, mi smo, diko, siromasi, ja te volim, diko mila, voda te odnila. A ni uzrečica Nek’ te voda nosi (hajde, neka ti bude) nije nipošto bezazlena. Ono što ostaje zauvijek to je sirotinjsko ljeto (kasni topli jesenski dani), sirotinjska zima (ne traži puno ogrjeva) i sirotinjska hrana, posna i bezmesna. I, naravno, nezasitnost i bijeda.