Prodorni gestualni kolorizam

U hrvatskoj su umjetnosti rijetke pojave poput Ede Murtića, koje su cijeloga stvaralačkog vijeka pokazivale jednaku sposobnost vladanja jezikom slike i koje su doživjele toliko metamorfoza, briljirajući gotovo u svakoj. Njegova ekspresija u boji i gesti (koju su mnogi slijedili) ostala je jedinstvena zbog neponovljive intuicije koju je posjedovao, nasuprot mnogim gestualnim astratistima koji su zbog nedostatka živosti i fluktuacije poteza upadali u zamku odveć krutih ili forsiranih kompozicija.

Nemoguće je gledati Murtićeve apstrakcije i ne sjetiti se prodornoga kolorizma Ignjata Joba ili sama njegova učitelja Petra Dobrovića – zbog snažnih poteza, konkretizacije svjetla u jakim kontrastima, ili kolorističkog intenziteta i punoće. Murtićeve najkasnije radove, one s početka ovoga stoljeća, imamo priliku pogledati u Radničkoj galeriji u Zagrebu.

Snažne crne linije kralješnica su većine njegovih kompozicija, koja ističe bogat kolorit, usmjerava ga i koncentrira njegovu snagu, a u ovom ciklusu one poprimaju razmjere golemih i nepravilnih površina koje posve dominiraju platnom. Pojedina slika istražuje suodnose i mogućnosti jedne ili dvije boje i njihovih tonova u vrlo diskretnu plesu oko crne osnove. Primjerice na velikoj slici Luna žuta crna zmija uvija se oko narančaste kriške, dok sredina kompozicije gotovo pršti razbacanim linijama bijele, okera i crvene, koje dodatno ističu masivnost tamne osnove, uokvirujući je. Nekoliko kapi crnoga drippinga podsjeća na otvorenost i organski, dinamičan tijek Murtićeve konstrukcije slike, poput prirodnih formacija u čijoj je pojavnosti, unatoč nepravilnostima, jasna njihova unutarnja logika. Usporedba s čarobnjakom koji djeluje kao da manipulira prirodnim silama nametala se gotovo svim Murtićevim interpretima.

Stara maslina, 2004.

Polokovska energija i gustoća pikturalnoga tkanja, koja je nakon puta u Francusku i Ameriku obogatila i raspršila slikarev potez početkom pedesetih, kada mu je boja već pokazivala intenzitete ubrane u kratkom razdoblju naukovanja kod Dobrovića (ili barem njihove naznake, primjerice u antologijskom Zadru, ili Brodovima u luci, obadvjema slikama iz 1950) odjekuje u središtu slike, u reljefnosti namaza boje i u fiksiranoj trenutačnosti njezine materije. Najbolje Murtićeve (i ne samo njegove) slike zrcale talent majstora, ali i popudbinu njegovih učitelja.

Potezi smeđe koji se transformiraju u akcente narančaste karakteristika su ovih slika. To je vrlo intenzivan oker, boja zemlje i gline, mase od koje je u mitovima stvoren čovjek. Smeđu boju autor je obilno koristio u fazi eksperimenta s materičnim (radikalnim) enformelom (potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih), u kojoj je vođen međunarodnim i lokalnim strujama počeo ustrajavati na tamnim bojama i gradnji teksture i površine, gotovo potpuno odustajući od za njega karakteristične geste. No slikar je brzo zaključio da njegovo stvaralaštvo nije ono odricanja, i kako njegov put nije onkraj slike, već u njoj samoj.

Kompozicije radova naglašavaju sredinu u kojoj se zbivaju i najveće erupcije pikturalnih događanja. Slika Korijeni crvene zemlje naslovom podsjeća na Murtićevu inklinaciju istarskoj pejzažistici devedesetih: na njoj koristi tamnu pečenu umbru u masivnom potezu, koji dinamiziraju žute rasplesane linije, a ista je emanacija boje postignuta i na slici Stara maslina, oko dominantne crne linije prodora. Vještina i izvedbeno bogatstvo ne dopuštaju literaran pristup slikama i motivima, banalno i anegdotalno čitanje i učitavanje, s perpetuiranjem riječi zemlja, nadvladavanje smrti, snaga i ostalih općih mjesta vitalističkoga predznaka. Ta toliko jasna i svježa, koncentrirano artikulirana i istodobno raščupana forma svjedoči o mogućnosti slikarstva da se obrati gledatelju izravno, da znakom i materijom koji stoje izvan vremena progovori o svim vremenima i o težnji za ljepotom kao glavnoj pokretačkoj snazi umjetničkog stvaranja.