Povijest aktualnog pitanja

U izdanju riječkoga ogranka Matice hrvatske, Razreda za more, prošle je godine u nizu Posebna izdanja kao br. 16 objavljena znanstvena monografija, odnosno studija slučaja, Tatjane Tomaić i Mirele Altić Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji, opsega 238 stranica. Ta je tema postala iznimno aktualna tijekom demokratskih promjena i utemeljenja suvremene hrvatske države. Uza sve teškoće tranzicije društva i srpsko-jugoslavenske agresije na Hrvatsku, u uvjetima Domovinskog rata, Hrvatska se susrela i sa slovenskim posezanjima za teritorijem. Iako su između Hrvata i Slovenaca tijekom moderne i suvremene povijesti vladali tradicionalno dobri odnosi, rješavanje toga pitanja pokazalo se politički vrlo osjetljivim i zahtjevnim. Razrješenje toga pitanja upravo se očekuje na Međunarodnom arbitražnom sudu u Haagu, a na temelju Sporazuma o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, potpisana 4. studenog 2009. u Stockholmu. Taj će sud utvrditi tijek granice na moru i kopnu Republike Hrvatske i Republike Slovenije, spoj (junction) Slovenije s otvorenim morem te režim korištenja relevantnih morskih područja.

Znanstvenice Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba Tatjana Tomaić (politologinja) iz Područnog centra u Puli i Mirela Altić (povijesna geografkinja), voditeljica Centra za urbanu i lokalnu povijest u Zagrebu, tom su knjigom pružile dosad najozbiljniji znanstveni prilog utvrđivanju hrvatsko-slovenske granice na rijeci Dragonji. Knjigu čine tri ključna poglavlja, Povijesni aspekt i Pravni okvir autorice Tatjane Tomaić i Položaj hrvatsko-slovenske granice u Istri na službenim kartama i planovima s posebnim osvrtom na regulaciju Dragonje Mirele Altić. Knjiga sadržava još tri važna dijela: Zaključna misao granica danas – arbitraža i europska perspektiva u autorstvu Tatjane Tomaić, literaturu i priloge. Knjiga je opremljena vrlo bogatim kartografskim i drugim slikovnim prilozima koji zorno pridonose razumijevanju problematike.

U knjizi su vrlo precizno izneseni povijesni aspekti i pravni okviri problematike hrvatsko-slovenske granice na rijeci Dragonji. Kronološki su prikazani događaji koji su uvjetovali pomicanje avnojske granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije s rijeke Dragonje na privremenu granicu na Kanalu sv. Odorika, kao i posljedice toga stanja na dalji postupak kopnenog i morskog razgraničenja između dviju država. U argumentaciji istraživačkih rezultata osim hrvatske i slovenske literature autorice su se koristile i bogatim arhivskim gradivom koje se čuva u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Riječ je o građi Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, Državnog arhiva u Pazinu, Archivio di stato di Trieste (Državnog arhiva u Trstu), Arhiva Porečke i Pulske biskupije u Poreču, Povijesnog muzeja Istre u Puli, Arhiva Slovenije u Ljubljani, Sveučilišne knjižnice u Puli, Pokrajinskog arhiva Koper, Arhiva Hrvatskih voda u Rijeci, Okrajnog sodišća u Piranu, Državne geodetske uprave – Područnog ureda za Katastar Buje, Geodetske uprave RS Območne geodetske uprave Koper kao i spisima iz ostavštine prof. Božidara Ekla, koja je bila poticaj izdavaču za ovo djelo. 

Autorice su nedvojbeno utvrdile kako je hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji ona koja je prvi put postavila slovenska Osvobodilna fronta kao južnu granicu IV. rajona u svibnju 1943, a koja je sporazumno potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskoga i slovenskog partizanskog pokreta. Ta granica koja prati prirodni tok rijeke Dragonje zadržana je i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata 1945. U razdoblju od 1948. do 1954. dolazi do bitne promjene uvjetovane melioracijskim radovima u donjem toku rijeke Dragonje (doslovno nekoliko kilometara prije utoka rijeke Dragonje u more – Piranski zaljev / Savudrijsku valu), kada se zbog čestih poplava prišlo rješenju toga stanja produbljivanjem starog Kanala sv. Odorika koji je ubrzo preuzeo funkciju glavnoga toka rijeke Dragonje. Tako da se s vremenom (što i kartografski prilozi zorno pokazuju) Kanal sv. Odorika počinje nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Danas je jasno, prema međunarodnom pravu, što su i autorice utvrdile: „kod nagle izmjene toka rijeke granica ostaje u dotadanjem koritu“. Tako je i granica između Hrvatske i Slovenije u tom djelu nakon 1954. trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku rijeke Dragonje, a ne biti prenesena na južni dio te prirodne zavale kuda prolazi Kanal sv. Odorika. Zanimljivo kako su autorice istraživanjem potvrdile da se ni Hrvatska ni Slovenija nisu mirile s postojećom nelegalnom granicom, Republika Hrvatska jer je nelegalno zakinuta za 390 ha državnog teritorija, a Republika Slovenija jer ima pretenzije koje su se godinama samo povećavale prema hrvatskom teritoriju. Tu su autorice došle do vrlo zanimljiva i na činjenicama utemeljena zaključka: „Ako kopnenu granicu treba tek utvrditi, onda Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji pa je time jasno i da Hrvatska ima veliki dio Piranskog zaljeva / Savudrijske vale.“ Naime, prema međunarodnom pravu, kopnena granica čini osnovu za razgraničenje na moru. Samim tim jasno je, kako ističu autorice, zahtjev Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno je neutemeljen.

Svu kompleksnost građe pokazuju još dvije činjenice koje su autorice posebno razmotrile. Činjenicu da je Arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju br. 3 utvrdila da se SFRJ nalazi u procesu raspada te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Kao što znamo, Republika Hrvatska i Republika Slovenija prihvatile su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama na dan kada su obje proglasile samostalnost 25. lipnja 1991. Isto tako, sjetimo se Odluke Državnog zbora Republike Slovenije od 3. listopada 1994, kada su zakonom o ustanovljenju općina „papirnato pripojena“ Sloveniji hrvatska naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin te njihovih 113 ha zemlje. Uz to, Republika Slovenija otvoreno je pretendirala i na hrvatsko teritorijalno more od oko 166 km2 i veliki gospodarski pojas od oko 350 km2, koji je proglasila 2005.

Doista, kada se činjenično sagledaju sve okolnosti hrvatsko-slovenskoga graničnog prijepora, jasno je kako je riječ o ozbiljnu sporu kojemu se ne smije površno prići. Takva je i ova knjiga, studija slučaja, hrvatskih znanstvenica Tatjane Tomaić i Mirele Altić, koja interdisciplinarno vrlo temeljito sagledava i raspravlja povijesne, pravne i političke aspekte spora, donoseći jasan i provjerljiv činjenični uvid te zaključke. Između ostalog autorice su zaključile: „Pretenzija Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno, a ni pravno utemeljena, dok naprotiv Republika Hrvatska treba tražiti legalan povrat hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok Dragonje jer istraživanje pokazuje da RH nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji niti se RH odrekla svog državnog teritorija određenog ‘avnojskim’ granicama u korist RS. Uz kronološki sistematizirane i analizirane dokumente prikazani su brojni kartografski prilozi koji potkrjepljuju iznijeti zaključak. Zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno su neutemeljeni.“

Držim u ovoj prigodi važnim istaknuti još i to kako Hrvati i Slovenci nisu nikada međusobno ratovali te kako su tijekom svoje moderne i suvremene povijesti imali isprepletenu prošlost i izvrsne odnose, pogotovo u Istri, posebno od vremena Habsburške Monarhije, talijanske okupacije, antifašističke i narodnooslobodilačke borbe kao i u socijalističkoj Jugoslaviji. Ipak sve to nije bilo dovoljno da se prevlada kriza slovenskih „papirnatih apetita“ prema hrvatskom nacionalnom prostoru. Zanimljivo kako ni jedna politička snaga u Sloveniji nije nikada javno odbacila te pretenzije. Političkih pukotina i kolebanja u tom pitanju kod suvremenih slovenskih političara nije bilo. Danas mi se čini kako uza sve neugodnosti i poteškoće koje je Republika Hrvatska doživljavala tijekom posljednja dva desetljeća oko toga pitanja, hrvatske političke elite, ali ni hrvatska javnost, nisu dovoljno ozbiljno prihvaćale te slovenske „papirnate“ pretenzije. Toga uopće nisu bile ili nisu htjele biti svjesne ni lokalne političke elite u Istarskoj županiji, koje su zagovarale autonomiju Istre i regionalnu politiku. One su umjesto jasno utvrđene granice na rijeci Dragonji imale viziju zanemarivanja i brisanja te granice, kao i transregionalno povezivanje toga prostora projektom Euroregije Istre, poslije Euroregije Istra–Kras–More. No ni takvo njihovo držanje i ponašanje nije utjecalo na promjenu stajališta slovenske strane, koja je čvrsto ustrajala na svojim zahtjevima oko utvrđivanja/promjene avnojskih gra­nica pa sve do dogovora dviju država 2009. da se spor riješi međunarodnom arbitražom.

Želim upozoriti i na činjenicu kako je granica između Hrvatske i Slovenije na rijeci Dragonji tijekom moderne i suvremene povijesti oblikovana na europskim principima, principima prava na samoodređenje naroda i etničkoj i demografskoj zastupljenosti. Upravo u prostoru zemljopisne Istre ti su se europski principi potvrdili u svoj svojoj punini ostvarivši se potpuno tijekom dugoga procesa hrvatske, slovenske i talijanske nacionalne integracije. U tom relativno malenu prostoru zemljopisne Istre nacionalno su se individualizirala i ostvarila tri naroda i tri države. Danas se zahvaljujući poštivanju tih načela najveći dio zemljopisne Istre nalazi u Republici Hrvatskoj, mali dio u Republici Sloveniji i sasvim mali rubni dio u sastavu Republike Italije. Doista, ta velika istina i specifičnost toga prostora traži jasno definirane granice jer svako zamagljivanje te relativiziranje i neutvrđivanje granice kako je to bilo u posljednja dva desetljeća utječe na buduće spekulacije i agoniju u tome prostoru. Tako je bilo i u većem dijelu 19. i 20. stoljeća, posebno od nastanka moderne talijanske države Kraljevine Italije 1861, koja je od tada pokazivala pretenzije na istarsko i istočnojadransko područje i sve činila da ga se domogne, što je u jednom trenutku za fašizma i ostvarila okupiravši Istru, Rijeku, kvarnerske otoke, grad Zadar i još neka druga područja. Istini za volju, nekakvih je pokušaja i spekulacija bilo i devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se urušavala socijalistička društvena arhitektura, doduše neslužbene talijanske politike, kada je bilo glasova koji su tražili reviziju Osimskih sporazuma i stavljanje toga prostora pod zaštitu Ujedinjenih naroda. Bili su to ozbiljni, ali sterilni i jalovi pokušaji, refleksi prošlosti, jer u Istri u državnopravnom pogledu ti su procesi završeni.

Nakon što Arbitražni sud odredi granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, ne bi trebalo biti više nikakvih sporova, naprosto tu više nema mjesta za nekakve nove revizije i rasprave tako ni s trećom talijanskom stranom izvan postojećih državno-pravnih rješenja. Nakon Drugoga svjetskog rata Pariška mirovna konferencija 1947. postavila je jasan i čvrst okvir međunarodnog rješenja položaja Hrvatske, Slovenije (tada u sastavu federativne Jugoslavije) i Italije u prostoru zemljopisne Istre, a nedavno ostvarenje tih dviju suverenih država kruna je dugog i iscrpljujućeg procesa što omogućava dostojanstvo življenja svih triju naroda u prostoru zemljopisne Istre, čije su države danas jednakopravni dio Europske Unije.

Na koncu posebno želim istaknuti kako su autorice u studiji uspjele, kronološki i problemski, ukazati na motive koji su vodili i vode slovensku stranu u uspostavi hrvatsko-slovenske granice na Dragonji. Dokazale su kako je došlo do fizičkog premještanja prirodne granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika te kako je granica dviju republika u socijalističkoj Jugoslaviji u razdoblju od 1944. do 1992. u više navrata premještana na štetu Hrvatske, kada je Republika Hrvatska ostala bez 25 sela kao i bez 390 hektara zemljišta između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Također dokazale su da Republika Hrvatska nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na rijeci Dragonji niti da se odrekla državnoga teritorija u korist Republike Slovenije. Sve to potvrđuje legitimno pravo Republike Hrvatske da očekuje pravedno rješenje spora pred Međunarodnim arbitražnim sudom.