Postojati ili živjeti?

Spisateljica Marina Vujčić (1966) svome je opsegom neveliku književnom opusu – knjizi za djecu Bijeg uz brijeg (1998), romanu za „odrasle“ Tuđi život (2010) i dvjema dramama – nedavno dodala još dvije knjige: roman A onda je Božo krenuo ispočetka i knjigu drama Umri ženski (tri teksta: Sretan kraj, Čekaonica i Umri ženski). Obje je knjige u Biblioteci Nokaut, pod uredništvom književnoga kritičara i blogera Božidara Alajbegovića, objavio zagrebački nakladnik Hena com. A kad već spominjemo tog izdavača, trebalo bi makar usput napomenuti da je, u vrijeme sasvim nesklono nakladnicima, od ožujka do danas objavio, osim dviju spomenutih, još četiri knjige suvremenih hrvatskih pisaca: zbirku humoreski i anegdota Pere Kvesića Pudli lete na jug, knjigu priča Denisa Peričića Ljubav, zlo i naopako, „roman kolumnu“ Predraga Crnkovića Kolumnist iz sjene i biografski roman Vlade Rajića Ivo Politeo: Porazi i slava.

Izd. Hena com, Zagreb, 2014.

Oba romana Marine Vujčić – a slično je i s njezinim dramama – duboko su usidrena u sadašnjosti, i oba govore, u okviru koji se čini najbližim egzistencijalističkom projektu, o potrebi da se preuzme odgovornost za razrješenje nezadovoljstva stanjem u kojem se pojedinac našao u nekom kriznom trenutku. U Tuđem životu glavna junakinja kaže za sebe da živi „nekoliko paralelnih života, zapravo propuštam jedini pravi“; ona više živi tuđe živote nego svoj. Protagonist novoga romana, Božo, ima pak osjećaj da samo postoji, ali da ne živi; da su cijeli život za njega planirali drugi i da se ne sjeća razdoblja života u kojem je bio „do kraja svoj“. Cijela se priča u obama romanima slaže oko pitanja kako i zašto čovjeku izmiče taj „jedini pravi“ život – onaj zbiljski, koji mu je dan od rođenja do smrti.

Božo Belamarić, središnji lik romana A onda je Božo krenuo ispočetka, oženjeni je 45-godišnjak bez djece, iz nekog gradića blizu Splita, zaposlen kao novinar mjesnoga biltena. Jednog jutra umjesto da se odveze u općinsku zgradu na posao koji je odrađivao dvadesetak godina, on ostavi auto na splitskom željezničkom kolodvoru, kupi kartu i sjedne u brzi vlak za Zagreb. Osim osobne iskaznice i nešto novca od nasljeđa, nije ponio nikakvu prtljagu i nikom nije rekao kamo ide i zašto. Na samu početku romana, on se u vlaku prisjeća kako je istom prugom prije 26 godina putovao u Zagreb na studij filozofije uvjeren da se više nikad neće vratiti. Sjetio se također žestoke rasprave s kolegom sa studija o pojmu prošlosti: taj njegov prijatelj tvrdio je da prave prošlosti zapravo nema, i da sve što čovjek proživi utječe na njegov život u svakom novom trenutku. Božo je na tu tezu reagirao emocionalno – nije ju mogao prihvatiti jer nije želio da mu život određuju skučeno djetinjstvo koje je proživio i obitelj s kojom nije postigao bliskost. Možemo to shvatiti kao njegov prvi, rani, ne sasvim osviješten pokušaj bijega od prošlosti; a ovaj drugi, već i zbog činjenice da se zbiva u zreloj životnoj dobi, imat će mnogo ozbiljnije, egzistencijalne implikacije.

Pitanje se jasno postavlja: može li se pobjeći od prošlosti? Samo tako otići iz jednoga grada u drugi, kao gumicom prebrisati ono što je bilo, zaboraviti i sve „početi ispočetka“? Božo misli da može pa je odlučio krenuti na „put prema samom sebi“, a motivi te radikalne odluke čitatelju se postupno otkrivaju u retrospektivnim „sličicama“, u sjećanjima glavnog junaka na pojedine događaje iz njegova života. Pokazuje se da ga na „mimikriju nepostojanja“ vodi pretjerana sklonost (samo)analizi, sva ona knjiška filozofija koja mu je životno bila neuporabljiva, ali ga je stalno tjerala na mišljenje umjesto na život. Iz „pravog života“ isključivali su ga i navika da se povlači u sebe, prepuštanje bez otpora drugima da upravljaju njegovim postupcima, neodlučnost i nedostatak hrabrosti, a stanovitu ulogu u tome svakako je imala i kriza srednjih godina. U svakom slučaju preispitujući i sebe i druge iz svoje okoline Božo nalazi debele razloge za nezadovoljstvo baš svime što je dotad prošao: poslom u lokalnim novinama, zapravo biltenu koji su izmislili za njega i koji je daleko ispod njegove intelektualne razine; malograđanskom sredinom koja prisiljava čovjeka da radi i ponaša se po njezinim zakonima, a ne onako kako misli da bi trebalo; brakom s Klarom, kojom se nevoljko oženio eda bi spasio čast dviju obitelji, zbog čega se morao vratiti iz Zagreba i živjeti u jednoj formalnoj i potpuno besmislenoj vezi. Sveznajući pripovjedač ovako opisuje njegovu frustriranost: „Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto.“ Tako je „suvišni čovjek“ stigao do vrhunca osobne krize i do pitanja: Koji je smisao takva života? Što uopće želi učiniti sa sobom?

U Zagrebu se pokazalo da zapravo ne zna što bi trebao učiniti sa svojim životom, da nema ciljeva, vizije. Dolaskom u veliki grad ostvario je svoju davnašnju težnju – da se izgubi u mnoštvu gdje ga nitko ne poznaje i gdje on nikoga ne zna, da nikom ne mora polagati račune o tome gdje je bio i što je radio, da nema nikakve obaveze i da svojim vremenom može raspolagati kako on hoće. Učinilo mu se da su mu se otvorile mogućnosti izbora i da može preuzeti odgovornost za svoje postupke. Ali što dalje? Čemu teži, što želi? Praktični život, čijih ga je briga njegova žena svih godina braka bila oslobodila, pun je zagonetki i neugodnih iznenađenja u kojima se on ne snalazi i koja mu ograničavaju osjećaj očekivanoga zadovoljstva i slobode. Ubrzo spoznaje da nije baš lako nositi se sa svim tim slobodama i sa svim tim naoko neobaveznim stvarima ljudske svakodnevice. Slučajni susret sa Silvijom, tajanstvenom ženom s kojom ostvaruje kratkotrajnu, ali strastvenu ljubavnu vezu, načas je stvorio privid kako se sve u njegovu životu posložilo i kako je taj život napokon dobio puni smisao. Ali fatalna žena, o kojoj nije znao ništa, čak nije bio siguran niti zove li se kako se predstavila, zauvijek je nestala, jednako nenadano kako se bila pojavila. Tako se u njegovoj svijesti Silvija pretvorila u one druge koji su mu život usmjerili pravcem što ga nije želio i koji ga je naveo na prepuštanje i konačno odustajanje.

Drugi roman Marine Vujčić vrlo je čitka, pažljivo složena, za suvremenu prozu netipična, ali za autoricu karakteristična proza koja se primarno bavi unutarnjim svijetom glavnoga junaka. U njemu autorica problematizira teškoće u sporazumijevanju među ljudima te govori o implikacijama preuzimanja konačne odgovornosti za vlastite postupke. Spomenuo bih tek dva detalja koja mi se čine da nisu na razini uvjerljivosti što je ima knjiga kao cjelina: prvi je detalj vezan uz kraj romana, koji je nešto ubrzaniji nego što bi se moglo očekivati s obzirom na prethodni dio teksta, a drugi prenaglašeno, djelomice nemotivirano spominjanje imena filozofa. Posebno mi se pak čine uspjelim, funkcionalno svrhovitim jedna intertekstualna i jedna intermedijalna relacija: uvođenje motiva „žene priviđenja“, koji se vezuje uz prozno-poetski triptih Ive Andrića Jelena, žena koje nema, te ljubavna scena između glavnog lika romana i Silvije, koja se može čitati na pozadini rječite mučnine Bertoluccijeva Posljednjeg tanga u Parizu.

Roman A onda je Božo krenuo ispočetka potvrđuje Marinu Vujčić kao spisateljicu koja je potvrdila najavljeni potencijal.