Pisac u službi mrtve Srbije

Sredinom svibnja 2014. umro je srbijanski državnik, političar, nacionalni ideolog i teoretičar, pisac, romansijer i esejist, akademik Dobrica (Dobrosav) Ćosić, čovjek koji je u drugoj polovici 20. vijeka svojim djelovanjem obilježio i dobrim dijelom kreirao politička i kulturna zbivanja u Srbiji, a dijelom i u ostalim sredinama koje su nekada sačinjavale jugoslavensku federaciju. Uključujući Hrvatsku, dakako. Nemirni mislilac, najviše osporavan političar i intelektualac u Srbiji, i od vlasti i od oporbe. Poštovatelji Ćosića u Srbiji ustvrdili su, parafrazirajući Dostojevskoga, da su gotovo sve suvremene ideje u srpskome političkom i kulturnom životu izašle ispod gunja (šinjela) Dobrice Ćosića. Beogradska Politika nedavno je objavila sjećanja na Ćosića pod naslovom Odlazak pisca epohe. Najznačajnijeg Srbijanca posle Drugog svetskog rata.

Magnum crimen Dobrice Ćosića sudjelovanje je u pisanju Memoranduma SANU-a

Prije političkoga pada Aleksandra Rankovića (1966), najviše rangirana Srbina u jugoslavenskome državnom vrhu, jugoslavenski lider Josip Broz Tito nudio je Ćosiću vođenje srbijanske Komunističke partije. Odbio je. Osamdesetih godina njemački državnik i političar Willi Brandt predlagao je stvaranje jugoslavenske demokratske opozicije s Ćosićem na čelu. I to je odbio. Prihvatio je, međutim, poziv Slobodana Miloševića da se kandidira za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, koju su, nakon 27. travnja 1992, sačinjavale Srbija i Crna Gora. Milošević mu je prihvatio sve uvjete, među ostalim pretvaranje Jugoslavenske armije u srpsku vojsku. Izabran je za šefa države jednoglasno, uz ovacije. Nakon godinu dana, u ponedjeljak, 31. svibnja 1993, u 16.30 sati telefaksom je obaviješten da će Parlament raspravljati o njegovoj odgovornosti. Navečer je smijenjen. Nakon sjednice taksijem se odvezao kući, na isti način na koji je došao u Parlament neposredno prije izbora. Sve se zbilo na dan na koji je, prije 30 godina prvi u Jugoslaviji postavio u ono vrijeme sotonsko „kosovsko pitanje“, potom je napustio Komunističku partiju. Razlika je bila u motivima: u Partiji je bio optužen za srpski nacionalizam, a sada je izbačen iz Parlamenta zbog nedostatka tog istog nacionalizma. Ćosić je bio deprimiran, razočaran, nije mogao shvatiti ravnodušnost s kojom su ga potjerali ljudi koji su mu tepali da je „otac nacije“ (neki iskreno, neki podrugljivo). Poput svih umjetnika, amatera u političkim vrhovima autokratskih režima, spotaknuo se tko zna koji put o isti kamen pred svojim šatorom – prevrtljivost političara. Giljotiniranje su u Parlamentu obavili radikali Vojislava Šešelja (bilo bi zabavno podsjetiti što su govorili u to doba srbijanski radikali koji su sada zvijezde na srpskoj političkoj pozornici). Dok su mu oni skidali košulju zajedno s kožom, glavni kuhar Milošević bezbrižno je razgovarao u Ohridu s makedonskim liderom Kirom Gligorovom.

Ćosiću su prijatelji sugerirali, naslućujući njegov pad, da se kandidira na izborima za državnoga glavara i pobijedi Miloševića, ili da obznani ostavku. Odbio je. Nakon poraza u Parlamentu kratko je izjavio da je pobijedila Srbija koja „za drugi smjer nije imala političke pameti. A ja nisam imao hrabrosti da je ostavkom ometam na putu ka propasti“. Gnjevno je ustvrdio: „Kao opozicionar i disident nekada sam mislio da od titoizma nema goreg poretka. Sada uviđam: ima!“

Mnogo je proturječnosti u dugome životu i pisanju Dobrice Ćosića. U prvome razdoblju komunističke Jugoslavije uzor mu je bio André Malraux, zapovjednik Francuskog pokreta otpora za Drugoga svjetskog rata i De Gaulleov ministar kulture. Prosvjedovao je zbog okrutnoga tretmana zatočenika na Golome otoku, stvarnih ili izmišljenih simpatizera ruskoga satrapa Staljina. Oštro je kritizirao rusku vojnu intervenciju u Mađarskoj 1956, komunistički totalitarizam, uključujući obračun s Rankovićem, pa se sučelio s Titom. Josip Broz, međutim, nije bio Charles de Gaulle pa ga je zamalo zatvorio. Ćosićev prvi roman Daleko je sunce imao je u političkome smislu simboličan naslov.

Bio je 1984. među utemeljiteljima Odbora za obranu slobode misli i govora, prosvjedovao je zbog zlostavljanja svih protivnika socijalističke Jugoslavije, među ostalima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

Podupirao je slobodu u književnosti, apstraktne slikare i arhitekte zapadnoga tipa, slobodne mislioce poput beogradskoga gradonačelnika (1982–1986) Bogdana Bogdanovića, ali on nije bio Bogdan Bogdanović, kritičar srpskoga ekstremnog nacionalizma. Lijepo je govorio o liberalima komunistima 1972, o Latinki Perović primjerice, ali on nije bio poput Latinke Perović. Bio je zarobljenik svoga domoljublja, koji je vidio Srbiju u granicama amputirane Hrvatske, razlomljene Bosne i Hercegovine. Prvi je u Srbiji javno izložio ideju o podjeli Kosova, jer je to bila – s obzirom na nacionalnu strukturu stanovnika – jasna, očigledna i realna varijanata, ali nije dignuo glas kada su Beograđani obasipali cvijećem tenkiste i paravojne postrojbe koji su 3. srpnja 1991. polazili u agresivni rat protiv Hrvatske, kada je milijun ljudi na ušću Save u Dunav mahnito klicalo Miloševiću „Slobo, slobodo!“ (1988). Nije prosvjedovao zbog ratnohuškačkoga govora srpskog lidera na Gazimestanu (1989). Ali je sudjelovao u osnivanju separatističkih srpskih stranaka u Hrvatskoj (zajedno s pobunjeničkim psihijatrom hrvatskim Srbinom Jovanom Raškovićem) i u Bosni i Hercegovini. Rodoljubne emocije znaju nadvladati sve vrline.

Ćosić je bio predvodnik ekstremnih nacionalističkih tendencija koje su potkraj osamdesetih prošloga stoljeća dovele Miloševića na vlast i umnogome uzrokovale devedesete. Ivan Stambolić, svojedobno šef srbijanskih komunista (Miloševićev režim oteo ga je i mučki ubio) napisao je u knjizi Put u bespuće (Beograd, 1995): „U stvaranju vođe i izgradnji njegova kulta (Miloševićeva, op. naša) veliku će ulogu odigrati, pored medijske propagande i intelektualna elita. O njemu će se komponovati i pisati pesme, slikari će slikati njegove portrete i ići mu na poklonjenje, umnožavat će se njegove fotografije. Akademici će se početi utrkivati: Dobrica Ćosić će Miloševića usporediti s Nikolom Pašićem, Mihailo Marković s Ruzveltom, Milorad Ekmečić s De Golom, Milovan Danojlić s Karađorđem.“ „Osuvremenjujući“ Njegoša, on će napisati da je Milošević „udahnuo život srpskoj duši“. Kad je zašao u pozne godine, Ćosić je u razgovoru objavljenu u NIN-u 2009. izjavio: „Miloševićev režim je retardirani i iznuđeno liberalizovani titoizam.“

Nakon Titove smrti (1980) i razbijanja Saveza jugoslavenskih komunista (1990) znao je da se raspada Jugoslavija. Zašto se Srbija nakon raspada ne bi proširila kao u razdoblju Balkanskih ratova 1912–13? Nikada ga nije ostavljalo to prokletstvo srpske historije, taj zastarjeli, nomadski poriv širenja, osvajanja tuđega teritorija.

Govorili su mu podrugljivo da je gedžo (pogrdni naziv za srbijanske seljake), komesar (jer je bio politički sekretar Resavskoga partizanskog odreda 1941), instant-intelektualac (nije imao fakultetsku naobrazbu, završio je srednju poljoprivrednu školu i Visoku političku školu Đuro Đaković u Beogradu). Optuživali su ga da je komunist i antikomunistički fanatik, izdajnik kosovskoga zavjeta, zločinac zbog etničkoga čišćenja, otpadnik. Nisu ga tako nazivali hrvatski intelektualci i političari, kako bi mogao pomisliti neupućeni čitalac Vijenca, već srbijanski. Mnogi su ga nitkovi u vlastitim redovima mrzili, blatili, optuživali, ponižavali, skrivali se pod njegovim skutom pa ga ostavljali. Mi ga u Hrvatskoj nismo posebno izdvajali iz mnoštva srpskih intelektualaca i političara jer su oni, gotovo svi, o ratu u Hrvatskoj 1991. imali isto gledište: Hrvatska je ostvarivala svoje stare separatističke težnje, a zbog tretmana hrvatskih Srba u novoproglašenoj državi izbio je građanski rat s kojim Srbija nije bila ni u kakvoj vezi. U građanskom ratu nema agresora izvana. To je i današnje službeno stajalište Beograda o ratu u Hrvatskoj 1991. Mi smo Dobrici Ćosiću izdvojili magnum crimen – sudjelovanje u pisanju Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (objavljen je u izvodima 24. rujna 1986), koji je potaknuo srpske imperijalne strasti i želju za odmazdom prema jugoslavenskim federalnim republikama koje su prolazile bolje, Hrvatskoj i Sloveniji. Jer je, vjerovao je Ćosić, Josip Broz Hrvat, a Edvard Kardelj Slovenac.

U posljednjoj fazi života rekao je: „Znam da je u mojim prospektima budućnosti, u mom opozicionarstvu bilo i mnogo iluzija.“ Sve u što je vjerovao nestalo je: Jugoslavija, socijalizam, Srbija golema zemlja. Teško bolestan, osjećajući kraj, promrmljao je: „Ovo stvarno nije moj vek. Tuđ mi je. Nisam u njemu.“

Dobrica Ćosić političar danas je gotovo zaboravljen u Hrvatskoj. I Ćosić ideolog. Za njegovim književnim djelima pak – napisao je 25 romana, izvrsne Deobe, Vreme smrti, Vreme zla, Vreme vlasti, šest knjiga zanimljivih Piščevih zapisa, obilje memoarske proze i eseja – posegnut će čitalac koji voli dobru stranu literaturu, lijepo i čitko pisanu, i sa zadovoljstvom je pomno čitati.