Nova potvrda darovite autorice

Maštovitost i razigranost, najizrazitije odlike debitantskoga romana Karmele Špoljarić Nije ovo Twin Peaks (AGM, 2013) primjetne su i u autoričinim pričama okupljenima u netom objavljenoj zbirci Pazi što ćeš poželjeti. No, iako su na više načina različite, sve u knjizi okupljene priče međusobno su povezane. Poveznica među pričama sadržana je već u naslovnoj sintagmi koja je značenjski prisutna u gotovo svih deset u knjizi sakupljenih priča, ali priče dodatno povezuje i zajednički otklon u neobično, začudno, fantastično. No utjecaji fantastike redovito su vrlo blagi; Karmela Špoljarić priču često otvara vjerodostojnim prikazima zbilje, da bi realnost potom, na način blizak npr. Juliju Cortazaru, iznenada poprimila odlike nadrealnog, odnoseći protagonista u snovit, pomaknut i tajanstven svijet mašte.

Prve dvije priče (K-Larina priča i Čarobnica) tematski su osovljene oko pogrešnih ljubavnih izbora, ali uz garnirung problematizacije književnog stvaranja one ironiziraju potragu za osobom iz snova, poručujući da bismo zapravo trebali tražiti osobu s kojom ćemo sanjati. No poruku autorica posreduje uz primjetan ironijski odmak, bez sladunjavosti i sentimentalizma svojstvenih tzv. chick-litu. Dok je prva priča pisana u realističkome modusu, a druga u dijaloškoj formi drame, u trećoj priči (Aurora Borealis) autorica poseže za riznicom legendi, tekst dodatno obogaćuje etnografskim, putopisnim i antropološkim elementima, pri čemu digresivnost ne narušava tečnost narativnoga toka.

Iako u manjoj mjeri nego autoričin roman, i pojedine priče iz zbirke Pazi što ćeš poželjeti ispunjene su glazbenim, filmskim i književnim referencijama i asocijacijama, ali od utjecaja pop-kulture u novoj knjizi izraženiji je utjecaj književne baštine i tradicijske kulture te poveznice sa svijetom bajki i stvaralaštvom Ivane Brlić Mažuranić.

Izd. CEKAPE, Zagreb, 2013.

Priče su tematski, motivski i diskurzivno vrlo raznolike, redovito tečno vođene i skladno strukturirane, s vrhuncem stilističke virtuoznosti u priči Glas iz knjižnice, maestralno napisanoj kondenziranoj rekonstrukciji života, jezika, poetike i sudbine „viteza crne psovke“, tragičnoga riječkog avangardističkog pjesnika apokalipse Janka Polića Kamova.

Literarno je možda najmanje dojmljiva priča Ništa strašno, koja je zapravo svojevrstan eksperiment u smjeru prenošenja filmskih konvencija u svijet književnosti, ali uz nedovoljno razrađen i stoga pomalo neuvjerljiv lik muškarca. No i u toj, kao i u većini priča, Karmela Špoljarić, na relativno ograničenu prostoru, s nekoliko čvrstih poteza uspijeva sugerirati razloge i uzroke aktualne životne situacije protagonista. Dodatna vrlina Špoljaričine proze jest fokusiranost na izričaj; riječ je o autorici koja dojmljivo barata riječima i s velikom pažnjom pristupa svakoj rečenici, pomno ih kreirajući i glancajući te čitatelja nagrađujući istinskim užitkom u tekstu.

Važno obilježje autoričine kratkometražne produkcije jest raznolikost očitovana na više načina – kako u kombiniranju priča temeljenih na događajnosti s pričama refleksivnog, intimnog karaktera, tako i u lociranosti fabula u različite geografske prostore i razdoblja, ali raznolikost je primjetna i na razini diskursa, u korištenju različitih pripovjednih postupaka i književnih formi, izmjeni pripovjednih pozicija i izrazitoj stilističkoj heterogenosti. Jer, dok su pojedine urbano ambijentirane priče locirane u suvremenost pisane na način neorealističke proze, bez izraženije poetizacije i lirizma, mnogim drugim pričama toga ne nedostaje, ili su pak pisane u maniri bajke i legende, odnosno kao rekonstrukcija izričaja pisca čijem je životu i radu priča posvećena. A u svakoj od odabranih književnih formi Karmela Špoljarić dobro se snalazi – i kad se poigrava slavenskom mitologijom (Tko bi u to vjerovao), i kad priču dijaloški koncipira (Čarobnica), kao i u nasljedovanjima konvencija bajke (Grad K.), te bez obzira radi li se o vremenski i prostorno nedefiniranoj ambijentaciji (Komadić sreće) ili pak o priči iz urbane suvremenosti (K-Larina priča, Ništa strašno). A i kad se razigra, što je najuočljivije u pričama Tko bi to vjerovao i Grad K., Karmela Špoljarić vješto balansira na granici između parodije i poštivanja pravila odabranoga žanra. Usto, u još jednom od vrhunaca ove knjige, u priči Ne može se zagrliti rijeka, autorica vrlo dojmljivo ostvaruje začudnost te uspješno gradira napetost, fabulu oplemenjuje enigmatičnošću i stvara priču prilično sablasne atmosfere.

Naslov knjige odlično je odabran jer osim što je doslovno prisutan (kao rečenica, ali i kao tema) u nekoliko priča, ta bi se signalna naslovna sintagma mogla uputiti brojnim likovima iz više priča, koji svi ili stradavaju ili su na putu da stradaju, a zbog svojih nauma i želja. A te su želje najčešće izrazom žudnje ili ambicije, a ponekad se čine iracionalnima, ali se protagonisti, gonjeni unutarnjim porivom, trude želju si ispuniti, bez obzira na posljedice. Priče tako zapravo i promiču ideju slobode izbora te hrabrost u slijeđenju vlastitih želja i ambicija.

Osim što je nova potvrda autoričine darovitosti, knjiga priča Pazi što ćeš poželjeti otkriva Karmelu Špoljarić kao autoricu koja bi mogla ostaviti trajniji i dublji trag u hrvatskoj književnosti.