Neistraženo područje čitanja

Trima temeljnim sastavnicama procesa književne komunikacije – autoru, tekstu i čitatelju – u književnoznanstvenim je proučavanjima pridavan različit status i značenje. Dok je prva sastavnica ponajviše naglašivana u pozitivističkim počecima institucionalizirane znanosti o književnosti, a druga u okviru kasnijih tzv. imanentnih pristupa književnosti, treća je sastavnica naposljetku zadobila zasluženu pozornost u različitim inačicama teorije recepcije. Premda se, sukladno tomu, figura čitatelja i u suvremenoj znanosti o književnosti drži legitimnim i poticajnim istraživačkim predmetom, jedan njegov segment još je ostao gotovo nezapažen ili je tek iznimno rijetko proučavan. Riječ je o tzv. neprofesionalnome čitatelju, koji se, kako sâm naziv upućuje, književnošću ne bavi u kontekstu profesionalnoga rada, nego čitateljske dokolice, i po čemu je stoga komplementaran figuri profesionalnoga čitatelja poput proučavatelja književnosti ili sama književnika.

 Na takvu istraživačku, a ujedno metodološku prazninu, upozorava knjiga Lovre Škopljanca, nastala preradbom autorove doktorske disertacije, koja predstavlja i prvi prilog proučavanju neposrednih iskustava neprofesionalnih čitatelja u hrvatskoj znanosti o književnosti. Knjiga je s toga stajališta važna u teorijskom, kao i u praktičnom smislu, na što upućuje i njezina okvirna dvodijelna struktura: prvi dio razrađuje teorijsko-metodološke postavke, dok drugi sadržava pregled i interpretaciju rezultata dobivenih provedbom konkretnoga empirijskog istraživanja u tome području.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

U uvodnoj definiciji središnjega pojma čitatelja autor preciznije određuje njegove dvije navedene kategorije, podcrtavajući činjenicu da su profesionalni čitatelji redovito zadobivali status povlaštenoga čitatelja, čije se iskustvo poglavito, a u nekim slučajevima i isključivo, držalo relevantnim u dosadašnjim proučavanjima i interpretacijama književnih tekstova i njihove recepcije. Neprofesionalni su čitatelji, s druge strane, tretirani kao svojevrsni „nijemi subjekti“, čije se iskustvo, ukoliko se i uzimalo u obzir, nije razmatralo na temelju njihovih vlastitih izjava, nego pretpostavki i interpretacija stručnjaka. Tu tezu potvrđuje i kritički osvrt na postojeće književnoteorijske konceptualizacije i promišljanja fenomena čitatelja i čitateljske interpretacije, koji istodobno ipak ukazuje na bitan pomak od marginalizacije čitatelja i njegova pretežitog poimanja kao apstraktne instancije u imanentnim pristupima književnosti do uključivanja ideje čitatelja kao empirijske pojave i njegova kontekstualiziranja u konkretnome kulturnopovijesnom obzoru u okviru teorije recepcije.

Kategorija neprofesionalnoga čitatelja također se definira s toga stajališta, pri čemu je  od stručnog statusa i naobrazbe pojedinačnoga čitatelja važniji njemu svojstven način recepcije i interpretacije književnih tekstova, u kojemu načelno mogu sudjelovati i profesionalni čitatelji kad se ne bave književnošću u stručne svrhe. Kako bi takvo čitateljsko iskustvo učinio vidljivim i mjerljivim, Lovro Škopljanac kao drugi ključni pojam uvodi pamćenje, polazeći od pretpostavke da se neprofesionalni čitatelji književnošću u osnovi služe putem vlastitoga pamćenja pročitanih tekstova, i to u situacijama kad im ti tekstovi nisu izravno dostupni ni poznati u cjelovitome obliku, što je pak preduvjet njihove profesionalne recepcije. Tako definiran istraživački predmet zahtijevao je i specifičan, interdisciplinarni pristup, u kojemu je autor postojeće književnoznanstvene uvide povezao s istraživanjima procesâ pamćenja provedenih unutar disciplinarnih okvira psihologije, kao i s temeljnim spoznajama i postavkama sociologije književnosti i kulturalnih studija, koje rasvjetljuju društveni kontekst čitateljske recepcije. Cjelokupan bi se pristup po primijenjenome modelu istraživanja u konačnici mogao svrstati pod odrednicu empirijskoga proučavanja književnosti, koje je također bilo slabo zastupljeno u dosadašnjoj praksi, i koje je ovdje uključivalo još jednu interdisciplinarnu poveznicu – s etnografskim kvalitativnim istraživanjima, iz kojih je preuzeta metoda polustrukturiranoga intervjua. Ta je metoda odabrana upravo zbog nešto većega stupnja fleksibilnosti i otvorenosti, kako bi se ispitanicima omogućilo slobodnije iznošenje vlastitih prisjećanja, uz minimalnu intervenciju ispitivača, i na taj način stekao neposredniji uvid u njihova individualna iskustva, koji nije ograničen čvrstim i unaprijed zadanim interpretativnim okvirima.

Istraživanje nije namjeravalo ponuditi reprezentativan, nego indikativan uzorak, koji bi, dakle, pružio temeljni, no ne i sveobuhvatan uvid u istraživačku problematiku. Sukladno tomu, bilo je ograničeno na područje grada Zagreba u razdoblju od 2010. do 2011. te na nasumično izabran uzorak od 90 sudionika u dobi od 20 do 94 godine. Stanovite neravnomjernosti u uzorku – nešto veći broj mlađih i manji broj starijih ispitanika, nezastupljenost niže stručne spreme ili dvotrećinska većina žena – nisu prepreka za donošenje cjelovitih zaključaka unutar tako zadanih istraživačkih okvira, s tim da mogu ukazati i na određene tendencije u široj čitateljskoj populaciji, poput činjenice da obrazovaniji ljudi i žene češće čitaju, što je potvrđeno i u postojećim istraživanjima i čitateljskim anketama.

Podaci prikupljeni u pojedinačnim intervjuima usustavljeni su i analizirani na nekoliko razina, koje ujedno mogu poslužiti kao pokazatelji u pokušaju definiranja ključnih i za istraživanje najpoticajnijih aspekata recepcije neprofesionalnih čitatelja. Prva i najopćenitija razina obuhvaća tako popis svih spomenutih autora i djela, u kojemu je uočeno nekoliko indikativnih činjenica, počevši od toga da u cjelokupnome uzorku prevladavaju vremenski bliži, tj. tekstovi nastali u 19. i 20. stoljeću, kao i oni koji potječu iz stranih književnosti, a sa žanrovskoga stajališta pripovjedna proza. Ispostavilo se i da se dvostruko češće pamte autori koji su stekli kanonski status te da se u užem izboru najčešće spominjanih autora nalaze F. M. Dostojevski, L. N. Tolstoj, G. Flaubert, J. R. R. Tolkien i M. Kundera, a od hrvatskih M. Krleža, I. Andrić, M. J. Zagorka i A. Šenoa. Pojedini su podaci važni sa stajališta pojedinih segmenata unutar uzorka, poput onoga da su žene sklonije pamćenju tekstova u kojima su žene protagonistice i/ili su im autorice, ili činjenice da se stariji ispitanici, u usporedbi s mlađima, radije prisjećaju hrvatskih djela.

Analiza se potom usredotočila na zapamćene elemente odabranih tekstova, kako na široj semantičkoj razini (formalna se obilježja nisu pokazala bitnima za taj oblik čitateljske recepcije), tako i na razini njihovih pojedinačnih dijelova. Na prvoj su se razini čitateljska prisjećanja okvirno mogla podijeliti u tri kategorije, ovisno o tome odnose li se na temu djela (interpretacija teksta kao cjeline), sadržaj u užem smislu (fabula i motivi) ili stečeni dojam. Uočeno je i da su se prisjećanja ponajviše vezivala uz određene likove (u načelu protagoniste), njihove međusobne odnose i/ili njihov društveni kontekst. Na drugoj se pak razini pokazalo da ne postoje određeni segmenti teksta koji bi bili povlašteni u čitateljskome pamćenju, nego je i njihov izbor usko povezan s najvažnijim ili najdojmljivijim aspektima sadržaja, kao što su humor i komika, osobita atmosfera, neuobičajene okolnosti ili mentalne slike stvorene na temelju sadržaja. Istraživanje je obuhvatilo i mogućnost prisjećanja konkretnih okolnosti čitanja, od izgleda i načina nabavljanja knjiga, preko prostornoga i vremenskoga konteksta u kojemu su čitane, do širih životnih okolnosti u kojima su se čitatelji nalazili. Zanimljivo je da su i takve okolnosti zapamćene u mnogim slučajevima, premda nije bilo moguće uspostaviti izravnu korelaciju između njih te pamćenja i shvaćanja samih tekstova.

Istraživanje Lovre Škopljanca potvrdilo je da se iskustva neprofesionalnih čitatelja razlikuju od iskustava profesionalnih recipijenata književnih tekstova, ali da ih i na taj način nadopunjuju te zbog toga zavređuju zasebnu pozornost i primjeren pristup. Dok profesionalna recepcija podrazumijeva iscrpno poznavanje i mogućnost donošenja utemeljenih prosudbi o svim elementima pojedinačnih tekstova, sažeto se pritom dalo zaključiti da je pamćenje neprofesionalnih čitatelja površnije i ponajviše usredotočeno na semantičke aspekte, a napose na podatke koji su im se činili bitnima, zanimljivima i/ili korisnima. Takav okvirni zaključak bi, doduše, na prvi pogled mogao potkrijepiti dosadašnja – bilo implicitna, bilo eksplicitna – negativna gledišta spram takva oblika čitateljske recepcije, poglavito ukoliko se uzme u obzir i činjenica da ne postoji mogućnost konačne provjere točnosti dobivenih podataka, odnosno iznesenih individualnih prisjećanja.

Autor ipak nudi još (barem) dva bitna protuargumenta, koji svjedoče u korist proučavanja neprofesionalnoga čitateljskog iskustva. Ne treba, prije svega, zanemariti činjenicu da neprofesionalni čitatelji zapravo tvore veliku većinu ili, autorovim riječima, „simboličnih 99%“ cjelokupnoga čitateljstva. Oni su već po tome nezaobilazni za oblikovanje cjelovite slike o čitateljskoj recepciji i za razmatranje načinâ na koje književni tekstovi funkcioniraju izvan uskoga institucionaliziranog (obrazovnog i akademskog) konteksta. Pružajući im priliku da najzad samostalno iznesu svoje interpretacije pročitanih djela, ovo je istraživanje, osim toga, pokazalo da i recepcija neprofesionalnih čitatelja posjeduje bitnu dimenziju individualnosti i kreativnosti, koja je uočena u mogućnosti stvaranja ne samo općih i stereotipnih nego i raznolikih i jedinstvenih sjećanja o književnim tekstovima. Po tome, ali i svim ostalim navedenim aspektima ovo područje poziva na nastavak i produbljivanje njegova istraživanja, u čemu knjiga Književnost kao prisjećanje nedvojbeno može poslužiti kao važan uzor i poticaj.