Maestro za sve ansamble

Hrvatska glazbena scena oprostila se od još jednog velikog i važnog imena svoje kulture. U četvrtak je 29. svibnja u 89. godini u Zagrebu umro dirigent, skladatelj, kontrabasist, pedagog i aranžer Miljenko Prohaska. Bio je glazbenik vrlo široka spektra djelovanja kojega su godinama poznavale i štovale generacije slušatelja i ljubitelja jazza i zabavne glazbe.

Miljenko Prohaska, među jazz-glazbenicima poznat kao Millard, rodio se u Zagrebu u rujnu 1925. Školovao se i maturirao u Zagrebu, u kojem je s osam godina započeo učiti violinu, da bi potom na Srednjoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski završio odjel kontrabasa. Pet godina poslije diplomirat će na Teoretsko-nastavničkom odjelu zagrebačke Muzičke akademije. Glazbom se počeo baviti još u gimnazijskim danima svirajući usnu harmoniku u kvintetu Branka Kralja, a u razdoblju Drugoga svjetskog rata svirao je kontrabas u raznim manjim sastavima te dirigirao velikim plesnim orkestrom Romanija. Uvijek je naglašavao svoju glazbenu svestranost, odbacujući svaku opreku među glazbenim žanrovima, pa će široj javnosti ostati slabije poznat i kao višegodišnji član Zagrebačke filharmonije. Intimno je ipak uvijek težio formaciji velikog plesnog orkestra s kojom se kao instrumentalist upoznao još tijekom Drugoga svjetskog rata u big bandu Zlatka Černjula.

Maestro Prohaska i njegova karakteristična gesta / Snimio Davor Hrvoj

Ta se ljubav očitovala i po završetku rata, kad najprije osniva Jazz orkestar 32. divizije JA, a godinu potom i big band FD Sloboda. Sudjelovao je i pri formiranju prvoga Plesnog orkestra Radija Zagreb, a nekoliko je godina vodio i big band KUD Ivan Goran Kovačić. Doslužujući vojni rok 1956/57. u Sarajevu, u tom je gradu osnovao i vodio prvi Plesni orkestar JNA. Po povratku u Zagreb preuzima za stalno dirigentsku palicu Plesnog orkestra Radio Zagreba, koju ne ispušta iz ruku sve do odlaska u mirovinu 1989. S tim je orkestrom nastupao bez stanke za potrebe programa matične kuće, na svim relevantnim festivalima jazza u zemlji (Bled, Ljubljana, Beograd), i u inozemstvu, primjerice u Frankfurtu, Bugarskoj, Kölnu, Poljskoj, SSSR-u, Mađarskoj te na reprezentativnom koncertu otvaranja Olimpijskih igara u Münchenu 1972.

Premda često član brojnih predratnih i poratnih malih sastava jazza, nerijetko bi naglašavao da je u biti milerovac, dajući time do znanja da mu je big band Glenna Millera bio jedan od prvih i glavnih uzora. Kao dirigent big banda brojio je neprekidne nastupe na bledskim i ljubljanskim festivalima jazza, među koje vrijedi osobito spomenuti onaj iz 1962, kad je uz dotadašnje uspjehe prvi put predstavio i svoj životni glazbeni hit, u svijetu jazza poznatu baladu Intimu, za koju će tekst poslije napisati poznati američki jazz-skladatelj i publicist Leonard Feather, a izvodit će je poslije USA Orchestra i John Lewis s Modern Jazz Quartetom. Bila je to važna repertoarna prekretnica zagrebačkoga big banda. Od tog je trenutka Prohaska potpuno promijenio programsku politiku, pa slijedom toga i zvuk orkestra, stavivši na prvo mjesto stvaralaštvo domaćih autora, od koje ideje nije nikada više odustao. Na tom putu našao se niz domaćih i stranih uspjeha i s malim sastavima, od kojih neke vrijedi posebno istaknuti,a tu su na prvome mjestu legendarni Zagrebački jazz kvartet, a potom i Zagrebačkog jazz kvintet, s kojima je nastupao na brojnim međunarodnim festivalima jazza i snimao napose u njemačkim studijima. Od inozemnih jazz-festivala valja spomenuti nastupe u belgijskom Comblain-La Touru, Frankfurtu, Montreuxu, zatim turneje po SSSR-u. Početkom Domovinskog rata vodio je sekstet pod svojim imenom s kojim je nastupao u programima Zagrebačkih ratnih dana jazza i Dana hrvatske glazbe, a njegovu smo nazočnost zabilježili i u nekim drugim kombinacijama zagrebačkih malih sastava. No Prohaskino je glazbeno srce ipak uvijek bilo vezano uz big band, ponajprije onaj Hrvatske radiotelevizije, za koji je tijekom svih tih godina mnogo pisao, i s kojim je zapravo i postigao najveće uspjehe.

Godine 1967. dirigirao je svoje skladbe s orkestrom Dona Ellisa na velikom međunarodnom jazz-festivalu u kalifornijskom Montereyu, u Sarajevu je 1975. izveo koncert jazza s vlastitim repertoarom dirigirajući međunarodnim big bandom EBU-a (Europske radijske unije), dok je u nizu drugih gradova dirigirao i predstavio svoje radove s raznim orkestrima, koji doduše nisu baš uvijek redom pripadali u sferu jazza. No na temelju rezultata postignutih u jazzu priskrbio je visoko rangirana mjesta i u časopisima Down Beat i Jazz Forum Europske jazz federacije. Kao skladatelj dobitnik je visokih priznanja na međunarodnim natječajima za jazz-kompoziciju na Sardiniji i Dunkerqueu, a mogao bi se dakako nabrojiti još niz međunarodnih uspjeha. No Prohaska je uvijek ustrajao na svestranosti pa je tako čak i na svečanom koncertu u zagrebačkom Lisinskom održanu u povodu 50. obljetnice njegova umjetničkog djelovanja, koncert morao biti podijeljen u dva dijela, džezistički i zabavnoglazbeni. Dijeleći te uloge valja spomenuti i njegove nastupe s big bandom na godišnjim Glasbenim paradama u slovenskim Radencima, u programu kojih su ponajprije bili koncerti zabavne glazbe, ali i jazza.

Uza sve to Prohaska je u bivšoj državi obnašao brojne društvene dužnosti: predsjednika Saveza organizacija muzičko-estradnih radnika, predsjednika Udruženja kompozitora Hrvatske, člana sekcije za kulturu SSRNH... Bio je aktivan i u Jazz klubu Zagreb. Za svoj je dugogodišnji rad dobio sve nagrade koje su se mogle dobiti, od Medalje Saveza kompozitora Jugoslavije i Oslobođenja Grada Zagreba, preko priznanja Josip Štolcer Slavenski do jamačno za svakog umjetnika najvažnije za životno djelo Vladimir Nazor.

Autorski je opus Miljenka Prohaske doista impozantan. Uz svakako najpoznatiju skladbu Intimu, koju su izvodili brojni domaći i strani izvođači, valja se prisjetiti i brojnih drugih: Hand Remi Bop, Dilema, Tema za Silvija, Koncerti br. 1 i br. 2, Barbara, Blues br.1 i br. 2, Quasy Blues, Plava zona, Skice za jazz orkestar, Concertino za jazz kvartet i gudače, koji je svjetsku premijeru imao u Cincinnatiju i njujorškom Carnegie Hallu te u Parizu s Modern Jazz Quartetom i orkestrom Pariške filharmonije, zatim Par nepar, Pathelin, Always Running, Na svoj način, Opsesija, Thad, Sinteze, Nina, i to dakako nije ni približno sve. Uz to Prohaska je organizacijski, skladateljski i dirigentski bio gotovo u istoj, ako ne i u većoj mjeri aktivno zastupljen i u zabavnoj glazbi, u kojoj se kod šireg općinstva jamačno najviše pamte brojni nastupi na festivalima takva značaja s uspješnicom Zbog jedne davne melodije s opatijskoga festivala te sudjelovanje u autorstvu rock-opere Gubec-beg. Pisao je uz to filmsku, scensku i glazbu za balet.

Ljubitelji glazbe upamtit će Miljenka Prohasku ponajprije po bogatom i raznovrsnom glazbenom opusu te glazbenoorganizacijskom angažmanu, koji je trajao gotovo do kraja njegova života, ali i po osobito markantnoj dirigentskoj figuri s karakterističnom gestom uzdignutih ruku, kojima je tako suvereno ravnao svim tim glazbenim korpusima.