Ljubav ili kataklizma

Pjesnicima, ljudima općenito, zajedničko je to što se razlikuju. Međutim, dok su drugi ljudi često spremni zanemariti neukrotivu nijansu koja ih karakterizira, pjesnici ju njeguju, uvećavaju i pretvaraju u svoj kapital. Iz te nijanse niču jezici, u njoj nastaju svjetovi, po njoj postoji sve što (u poeziji) postoji. Pjesnici recimo – otkad je svijeta i vijeka – pjevaju o ljubavi, ali svaki od njih toj temi prilazi kao da je prvi i kao da se samo čekaju njegove riječi da taj osjećaj dobije svoju puninu. Ovom ću zgodom upozoriti upravo na dvije zbirke koje se usredotočuju na temu ljubavi i kojima je to zapravo jedina ozbiljna poveznica. Radi se o knjigama Voljeti Predraga Vrabeca i Kad će doći Babilon Ivana Hercega. Obje su knjige tiskane u šestom kolu Biblioteke Poezija Hrvatskoga društva pisaca.

Zbirka Voljeti četvrta je knjiga Predraga Vrabeca (1955). Prethode joj Juriš lake konjice, Stabla visine i Ormarin. Zanimljivo je istaknuti da je knjiga Juriš lake konjice, kada se pojavila, atribuirana kao zbirka kratkih priča, ali u međuvremenu optika se do te mjere promijenila da su kratke priče u očima čitatelja evoluirale u poeziju. Kritičari su odmjerenim i poetičnim formulacijama popratili Vrabecovo pisanje. Miroslav Mićanović bilježi da se njegova „Stabla visine mjere čudom dana i tajnom svakodnevice“, a Nikola Petković nakon susreta s istom knjigom ustvrđuje da je Vrabec jedan od „proroka, dijagnostičara i vidara/ vračeva psihopatologije prezenta“.

 
Izd. HDP, Zagreb, 2013

Zbirka Voljeti donosi 50 tekstova razdijeljenih u osam ciklusa: Kinetika, Svetkovina, Ništa, Disciplina, Otisnuće, Nagost, Sazviježđa i Samoća. O kakvoj ljubavi i kako pjeva Vrabec? Riječ je ponajviše o ljubavi prema malim običnim stvarima, životu koji promiče, koji je sasvim neizniman, o sastojcima tog života, situacijama u koje nas odvodi, detaljima kojima nas zasipa. Već u prvom tekstu pjesnik proklamativno zapisuje iskaz koji nedvosmisleno upućuje na njegovu lirsku filozofiju: „Opčinjenost prikrivena je u sitnome detalju.“ U tekstovima koji slijede samo se pojačava mistificiranje slučajnosti, koncentracija subjekta na sada i ovdje te gotovo stoičko inzistiranje na ravnoteži između čovjeka (mikrokozmosa) i univerzuma (makrokozmosa). Knjiga je zasićena mudrim izrekama o čitanju, pisanju, životu, ljubavi i naravno malim stvarima, npr.:

– Zaustavljenost se ne smije zaustavljati, ni po koju cijenu.

– Usporednost nas može dovesti na različita mjesta.

– Poljubac traje toliko koliko i nebo traje.

Detalji kojima se posvećuje Vrabecov lirski subjekt naviru sa svih strana, smjenjuju se, pojavljuju pod različitim osvjetljenjima i u različitim kontekstima. Mijenjaju ih pogled, raspoloženje i emocije hipersenzibilnoga subjekta. Osjećaji su u tom svijetu prozirni, „košulja privida ima rukave“, pidžame su „oslikane zvijezdama i kometama“, sluh se podređuje tišini, „glava klone u pejsaž, u ritam životne običnosti“, sugovornik miriše ružičasto „baš kao stari kredenac u kuhinji“, jedna protagonistica voli se ponašati kao šivaća mašina, druga je zaboravila svoje ime „pred ogledalom negdje oko četiri sata ujutro“, katedrala ima dvije ruke kojima „dodiruje nebo“, „aeroplani su stali nasred neba“ itd. U završnoj pjesmi Volim da sve izgubljeno ostane (izgubljeno) Vrabecov subjekt otkriva da se mjesto na kojemu boravi i s kojega govori nalazi onkraj ustaljenih prostornih i vremenskih relacija. Budući da ne pripada nijednoj od sučeljenih strana, njegov je „smjer kretanja vidljiv samo onima koji su nevidljivi“.

Konstitutivni su postupci Vrabecove strategije pisanja nabrajanje, nizanje kratkih izjavnih rečenica, govor koji nalikuje kakvu netipičnu predavanju ili proročanstvu. Riječ je o lirskom pismu koje se događa na granici pjesme u prozi i kratke priče. Formalno svi su tekstovi ispisani proznim slogom, a grafički su oblikovani tako da nalikuju pravokutnicima ili kvadratima, zatvorenim blokovima kojima se gradi kuća intime, tajne i svakodnevice lirskoga kazivača. Na tim se postupcima dobrim dijelom zasniva konceptualnost knjige, ustrajnost kazivača i njegova usredotočenost na temu. Ipak naslovljavanje je najvažniji element konceptualizacije zbirke Voljeti. Svih pedeset naslova dijeli istu strukturu – počinju riječju volim a završavaju riječju, sintagmom ili rečenicom stavljenom u zagrade. Vrabecov subjekt ljubavlju premrežuje svijet kojim se kreće, koji može dohvatiti pogledom, mišlju ili jezikom. Ritualno volim namjenjuje svojim i tuđim kretnjama i emocijama, vremenu i prostoru, poniznosti, izvjesnosti, nemogućnosti. U naslovima među ostalim otkriva da voli Pinokija, stvarnost, pletiva, krevet, dan koji se zove nedjelja, ostati u sobi, čovjeka koji jede, čovjeka koji je život izmjerio, vječnost kiše koja pada, podignuti ruke, slušati časoslov itd. Dijelovi u zagradama proširuju i značenjski usložnjuju naslove slijedeći logiku metafore, palimpsesta ili paradoksa. Vrabec naime u naslovnoj izjavi često ponudi dvije tvrdnje, zametne komunikaciju među njima, rastvori aporiju i prepusti čitatelju da sugerirane tvrdnje usklađuje, tumači ili jednostavno primi na znanje, npr.:

Volim ostati u sobi (iz koje sam izašao)

Volim gledati kako ti brada raste (iz očiju)

Volim čekati (ono što neće doći)

Volim čovjeka koji jede (ravnodušnost svijeta)

Volim more (koje spava u meni)

Volim grančice (koje dodiruju moje lice)

Predrag Vrabec zbirkom Voljeti briše granice u vidljivom i zamislivom svijetu. Poput kakva šamana ili glasnogovornika ljubavi njegov nas subjekt iz pjesme u pjesmu uvjerava da se sve zrcali u svemu. Unatoč povremenim nepotrebnim ponavljanjima i ponekoj jezičnoj nezgrapnosti, Vrabecova je knjiga dobrodošla pojava u našemu recentnom pjesništvu.

Ivan Herceg (1970) pjesnik je koji se oglasio devedesetih godina. Dosad je objavio pet zbirki: Naša druga imena, Noć na asfaltu, Snimke zemaljskih uzdaha, Anđeli u koroti i Nepravilnosti. Sam je za sebe jednom zgodom ustvrdio: „bije me glas najlirskijeg pjesnika književne generacije devedesetih“. Taj mu je glas nedvojbeno priskrbilo stalno pjevanje o ljubavi muškarca i žene, o strasti i emocijama koje ju čine i okružuju. Ljubavni je odnos važna tema i njegove šeste zbirke Kad će doći Babilon. Kada se ta knjiga uzme u ruke, prva asocijacija je: Tanka knjiga. To izdanje naime jedva premašuje pedesetak stranica, i to isključivo zahvaljujući uredničkoj dosjetljivosti koja se ogleda u tome da je bilješka o autoru prelomljena na dvije stranice, sadržaj na još dvije, a popis 35 dosad tiskanih knjiga u Biblioteci Poezija na impozantnih osam stranica. Radi potpune informacije kazat ću i to da biblioteku uređuju Ervin Jahić i – Ivan Herceg.

Zbirka Kad će doći Babilon sadrži 27 pjesama raspoređenih u tri ciklusa: Siluete, hologrami, Neboništa i Krivulje. Knjiga se otvara tematizacijom odnosa među ljubavnicima, nastavlja prikazivanjem svijeta u kojemu žive kao patvorenog i zasnovanog na lažnim vrijednostima, a okončava katastrofičkim fabulacijama i zauzimanjem za povratak iskonu svijeta i jezika. Već u prvoj pjesmi Naopako sveta upoznajemo njezina subjekta. Uz ostalo doznajemo da je pjesnik, da dolazi u grad svoje drage koja je „lijepa i naopako sveta“ kao „papisa na prijestolju ukletog erosa“, da joj se taj subjekt izravno obraća („Prve večeri s tobom pao je i prvi snijeg“), da je tijelo žene pulsirajuće „poput gradskog tornja kulture iz olovnih vremena“. Sljedećeg dana (još uvijek u istoj pjesmi) Hercegova pjesnika zatječemo u kafiću gdje čeka svoju dragu usput se boreći s mislima dvojice poljskih pisaca i vraćajući se prizorima prošle „snijegom zakračunate noći“ u kojoj su vodili ljubav „kao u ljepljivom i blještavom kavezu“. Na rubovima opisa odnosa među ljubavnicima Hercegov pjesnik zabrinuto spominje „tamne bunare zgrada“ i „ekskluzivne, potrošačke ulice“ čime posvjedočuje kritički odnos prema stvarnosti i primarni humanizam. Nastavak ciklusa pa i zbirke dobrim dijelom potvrđuje i razvija impulse prvoga teksta. Hercegov je subjekt (pjesnik) melankoličan, uznemiren, tjeskoban. U čitavoj knjizi lirsko se ja obraća lirskome ti, nižu se brojni prizori, nadrealne slike, jezik je barokno raskošan i metaforičan. Njegova lirika ujedinjuje pokušaj posvemašnje poetizacije svijeta i evokativnu komunikaciju s općim diskurzom kulture. Dok se u jednom dijelu tekstova pojavljuju rudimenti lirskih putopisa po Varšavi, New Yorku, Portugalu, u drugima se inzistira na retorici kraja, zadnjoj točci, zadnjem jeziku, crnoj boji kao boji koja spaja početak i kraj, neznanje i prvi jezik. Naš pjesnik spominje i moćnu gomilicu imena. Uz imena žena (Kalina, Lela, Barbara), njegovi stihovi izrijekom prizivaju i prozivaju pisce (Kapuściński, Kisielewski, Ionesco, Herbert, Mallarmé), moreplovce (Magellan), ikone popularne kulture (Lennon), papu, likove iz legendi i sl. Time se intelektualizira lirski govor, a stihovi se – barem u ideji – impregniraju dodatnim značenjima i simboličkim vrijednostima.

Razumijevanje drugog ciklusa neizbježno počinje od naslova, tj. od pjesnikove tvorenice neboništa. Ta slijepljenica (nebo + ništa) spaja neočekivano, sugerira bipolarnu percepciju i naglašava paradoksalnost iskustva. U pjesmi Lažna teorija svega, koja je uz naslovnu Kad će doći Babilon kvalitativni vrhunac zbirke, Herceg ekstenzivno razvija opreku između prisutnosti i odsutnosti, reda i nereda, jezika i brbljanja sugerirajući da je svijet došao do one točke u kojoj se čini da su mu temelji lažni. Na toj se opreci gradi značenje slijepljenice neboništa, misaono-emocionalna križaljka ciklusa pa i zbirke. Odjeci te opreke pojavljuju se na različitim razinama – u leksiku (prostorsamoće, sveništa, nepamćenje, netrag) te sintagmama i stihovima, npr.:

Toliko svega, toliko ničega,

vraćanja u prošlost, sve do krede.
                                                 (Siluete, hologrami)

Zatvoren u otvorenom (Bez posljednje želje)

Ciklus razvija kataklizmičke slike kraja humaniteta, svijeta koji je potpuno izgubio izvorišta i uporišta. Temeljito obeshrabren i razočaran Hercegov subjekt (pjesnik) oglašava svoj izlazak iz tog svijeta, ali već pri samom pokušaju bijega shvaća da to nije moguće:

[...] U tankim svjetlećim snopovima

sudaram se s Adamom i Evom,

fotonima i bozonima,

misionarima i urođeničkim djevicama,

sanjarima i mjesečarima,

bonvivanima i mučenicima,

sebeljubivim metaforama i krivim jezicima.
                                                              [...] (Izlazak)

Naslovno pitanje Kad će doći Babilon ponajprije se može tumačiti kao želja subjekta za novim početkom, gradnjom jezika i svijeta iz temelja. U Hercegovoj zbirci Babilon zadržava uvriježenu simboliku prolazne pobjede materijalnog svijeta, koja – kako bi rekli Chevalier i Gheerbrant „zanosi tek jedan dio čovjeka, pa ga tako i rastače“. Sam je pjesnik u jednom razgovoru ovako pojasnio temeljni mitem zbirke: „‘Babilon’ je pokušaj istodobnog ‘sljubljivanja’ i suprotstavljanja onoga što uistinu znači ta riječ, dakle Božja vrata, i onoga što danas uglavnom podrazumijevamo pod tim pojmom, dekadenciju, grijeh, blud, izopačenost... Usto, riječ je i o želji da se iz jezične kakofonije prijeđe u zadnji jezik, zadnji pokušaj artikuliranoga govora u općem rasapu, makar i monološki, i u ljubavnom i društveno-socijalnom smislu.“

U trećemu ciklusu  Krivulje Hercegov pjesnik lavira između sadašnjosti i iskona. Sadašnjost predočuje katastrofičkom fabulacijom o jezicima koji su se ispremiješali. U odnosu na prvu, babilonsku pomutnju jezika, nova pomutnja zahvaća čitav svijet. Čovjeku kojemu je stalo do svijeta preostaje da zaboravlja i bude zaboravljen, da izbjegava abecedu i ustaljena značenja, da sumnja i sanja korjenitu promjenu. Taj san o promjeni naglašeno diferencira stanje svijesti Hercegovih ljubavnika:

Ja sam za konačni kraj svega,

a ti tek za krvavu revoluciju.

Možda ćemo biti uspješni,

možda ćemo se samo ubiti. (Možda)

Nasuprot sadašnjosti, koja se prokazuje i negira, iskon je je predočen kao prostor nade za svijet i pojedinca. Hercegov subjekt vidi sebe kao tek stvorenu vruću točku staru 13,7 milijardi godina, a svoju partnericu kao „žuđeno ništa“ koje je „rođeno u morskoj pjeni“. Zamišljajući prvotno stanje jezika i svijeta, on poseže za još nekoliko slijepljenica koje magijski prizivaju stanje u kojemu su bića, stvari i pojmovi još uvijek nerazvrstani, srasli – ništanešto, tebesve, tebemene.

Paradoks Hercegova koncepta u knjizi Kad će doći Babilon tiče se dakako jezika. Pjesnik se naime obilaznim putem vraća dijagnozama pjesnika sedamdesetih, gotovo doslovce ponavlja njihovu elaboraciju ideje o patvorenosti jezika i nužnosti njegove rekreacije. Međutim dok je ta ideja svojedobno potaknula Kolibaša, Stojevića ili Maleša na radikalno mijenjaje i prirode samog pjesničkog jezika, Ivan Herceg ideju o patvorenosti jezika ne proteže na svoj poetski idiolekt. On je lirik koji – rekli bi poklonici nogometa – umire u ljepoti i obožava dribling na sredini terena. Čitava je zbirka zasićena artificijelnim slikama i metaforičkim piruetama koje očuđuju misao ili emociju, zamračuju prizor i nude poetičnost romantičarskog tipa. Hercegov subjekt primjerice svojoj dragoj češlja kosu u „mračnom nimfeju“ i „pije bijeli med iz grudi svih žena“, govori joj da je njegov „živi morski snijeg / što hrani vulkane i opasne životinje dubine“ da bi poslije toga s njom vodio „nadrealnu ljubav“. Verbalna se pirueta događa u okviru stiha ili sintagme, ali zadaća joj je kozmologizirati svijet, prodrijeti do počela. Misija možda i nije nemoguća, ali je izrazito ambiciozna.

Po čemu se na koncu razlikuju Vrabecov i Hercegov lirski svijet u knjigama Voljeti i Kad će doći Babilon? Rekao bih: gotovo po svemu. Vrabecov subjekt od vlastite privatnosti stvara svijet i okružuje ga ljubavlju, a Hercegov toliko prisvaja tragično osjećanje kraja povijesti, jezika i svijeta da ga više ne uspijeva odagnati ni u ljubavnom zagrljaju