Jergovićev Rekvijem za multi-kulti Sarajevo

Il y a plus affaire à interpreter
les interpretations qu’ à interpreter les choses.

Montaigne

Miljenko Jergović plodan je pisac. Objavljene mu priče i brojni romani opsegom već pretekoše djelo Ive Andrića, a uskoro će mimoići i doista impresivan broj svezaka Sabranih djela Miroslava Krleže. Ova bi tvrdnja mogla  biti točna čak i kada zanemarimo brojne Jergovićeve političke komentare koje tjedno objavljuje po raznim zagrebačkim, sarajevskim i beogradskim novinama i elektroničkim medijima. Nakladnik njegova najnovijeg i najopširnijeg (1000 stranica) romana Rod bilježi na omotu: „Rod je roman u kojem Jergović kroz sudbinu vlastite porodice govori o stoljeću Srednje Europe i Balkana, roman koji poput željeznice premrežuje epohu i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale, povijest koja je bila nemilosrdna. Od pradjeda i početka dvadesetog stoljeća do današnjice i autora i njegove sudbine Rod je opus magnum Miljenka Jergovića, autora kojeg s pravom možemo nazvati Ivom Andrićem našega doba.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

U kojoj je mjeri ova posljednja tvrdnja točna pokušat ću, barem usputno, odgovoriti poslije. Na početku moram omeđiti svoj teorijski pristup ovomu djelu, budući ga se može – s istim polovičnim pravom – promatrati i interpretirati iz različitih književnoteorijskih kutova. Kada sam studirao teoriju književnosti i jezika, neki su profesori forsirali psihoanalitički pristup književnosti, no bili su, barem u Freiburgu, u manjini. Oni bi uglavnom najprije izabrali tu metodu pa bi onda tražili književna djela koja bi se po njoj u seminarima dala interpretirati, umjesto da postupe obratno. Jergovićevi su romani, poglavito Otac i Rod, bez ikakve sumnje, vrlo zahvalni za tu vrstu interpretacije, za koju je matricu postavio sam Sigmund Freud, a razvio je  Jacques Lacan, dočim su, primjerice, i današnji raznorazni post-lacanovci tek njihovi kasni, tj. uglavnom poststrukturalistički epigoni. Jedan takav pristup književnomu djelu prečesto ipak vodi u slijepu ulicu koja završava melankoličnim pitanjem: „tko je bio krivac za ovo ili ono stanje?“; a netko to uvijek mora biti. Međutim, presmjelo bi bilo tvrditi, a logika kratkoga spoja u psihoanalizi to potiče, da je autor upravo zbog predmnijevane krivice ili zasluge majke ili oca, none ili nona (Jergović piše „noneta“), strica, nesretnoga ujaka, otate Karla Stublera, itd., zbog uskraćene ili uzvraćene ljubavi u djetinjem ili pubertetskom uzrastu, uznastojao napisati ovu ili onu scenu, roman, priču ili ugradio u njih brojne obiteljske (auto)biografske konotacije, boljke i žalopojke. Količinski izdašna bila bi jedna takva interpretacija svih Jergovićevih priča i romana, ali ne mislim da bi bila posve korektna ni prema autoru ni prema njegovu djelu, a kamoli prema čitateljima. Oni bi na koncu konca ostali uskraćeni za zadovoljstvo samostalnoga otkrivanja, ne samo zamršene Jergovićeve „igre oblika“, nego i, navlastito, subverzivno-nihilističke semantike ovoga djela.

Pročitao sam nekoliko recenzija, bolje reći kraćih osvrta na ovaj roman, a sve su one prenesene na Jergovićevoj mrežnoj stranici. Tek jedna nije prigodničarska, ona Davora Beganovića. On sa svoje strane, ostajući u osnovi privržen književnoteorijskomu pristupu koji je trasirala Renate Lachmann, u Jergovićevim djelima traži i nalazi Borgesovu žicu, konzekventnu primjenu „bahtinovske polifoničnosti“ (Volga, volga), oblike fantastike (Psi na jezeru / Mačka, čovjek, pas), ili pak skretanje k „intimnosti i autoflagelaciji“ (Otac). Svaki bi put, veli Beganović, Jergović „proširio prostore književnoga teksta“, dočim je Rod to umijeće proširenja doveo do vrhunca, jerbo da je ustrojen kao „eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti“. Autor bi prema toj tezi „ugradio sve navedene moduse pristupa pripovijednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih“. Beganovićeva interpretacija namjerno ostaje na formalnome pristupu tekstu, u nastojanju da izbjegne „bilo pozitivno, bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige“, što bi u konačnici bilo nepravedno „prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi“. Jergovićeva (auto)biografija sui generis tako, prema Beganoviću, zasjenjuje i onu Günthera Grassa, Ljušteći luk (Beim Häuten der Zwiebel), iako, nema sumnje, Jergović, slijedi (i) Grassovu metodu ljuštenja kroz višeslojnu povijesnu metafikciju.

Osobno ipak držim da bi bilo još nepravednije prema ovomu djelu ne progovoriti o književnoj ali i političkoj energiji koju je autor uložio u pokušaju da osvijetli ulice i likove svoga rodnog grada, svojih susjeda i predaka, inženjera, željezničara i pčelara, da zaboravu otrgne pokoju osobu ili zgradu iz susjedstva kojih više nema, i to ne samo u fizičkom smislu. To je glavni sadržaj ove knjige, dočim je, barem po mome sudu, Jergovićeva igra brojnih književnih rodova u jednom romanu, tek puko sredstvo, tj. namjerno inscenirana fragmentarnost, koja podcrtava nedorečenost svih vlastitih izričaja o gradu i ljudima koji su u njem nekoć živjeli. Dakle, u Rodu se zbori o ljudima i ulicama Sarajeva, manje o Dubrovniku, Zagrebu i Kaknju, a najviše o rodu i porodu Karla Stublera. Riječ je o oporoj sudbini i jednih i drugih i trećih, uključujući i odumiranje onoga grada koji je u svoj svojoj „polifoničnosti“ i otvorenosti bio ustrojen na osnovama habsburške Zemaljske carsko-kraljevske vlade nakon Berlinskoga kongresa 1878. Početkom 20. stoljeća tamo dolazi Jergovićev pradjed, podunavski Švabo Karl Stubler, da pomogne izgraditi uskotračnu prugu (Schmalspur) od Dubrovnika preko Sarajeva, u konačnici do Zagreba i Beča. Djeca i unuci tu mu se rađaju, žene i udaju, žive i umiru, naposljetku i posljednja iz njegova poroda, Jergovićeva majka Javorka. Likovi i susreti svih tih Stublerovih potomaka provlače se kroz brojna Jergovićeva djela. Nema nikakve sumnje da će jednoga dana neki marljivi student književnosti uspjeti, po Beganovićevoj potpuno formalnoj analizi, postrojiti sve Jergovićeve motive, pojmove i likove iz različitih djela u jedan sinoptički prikaz, tako da će se jasno moći vidjeti ne samo metatekstualna i motivacijska potka čitavoga njegova pisanja, nego, još više, široki mu potencijal samoreferencijalnoga diskursa, ovo navlastito u Rodu. Krajnji domet jedne takve analize bio bi iscrpan usporedni prikaz književnih rodova, motiva, likova, te metareferencijalnih i samoreferencijalnih prokliznuća. Ipak, ta formalna analiza bila bi tek početak bavljenja Jergovićevom poetikom, nikako krajnji cilj.

Ne, nikada se neće znati što je u romanu Rod fikcija a što zbilja, pa čak i onda kada sam Jergović u novinama tvrdi da su obje zastupljene popola. Međutim, to nije ni bitno za čitatelja i književnoga kritičara, on sam će svakako znati prosuditi da je riječ o umjetničkom djelu, a ono podliježe raznim interpretacijama i reinterpretacijama. Friedrich je Schlegel na povojima književne kritike, u poznatom fragmentu 992, sudio ovako: „Kritizirati znači razumjeti jednoga autora bolje nego što je on razumio samoga sebe.“ Drugim riječima, iako moj mladi rođak Antonio Nuić, sudeći o umjetnosti redateljice Žbanić ima pravo, tj. pustite joj umjetnost u miru i kada politički griješi, tako vrijedi i obratno, tj. pustite kritičara u miru da razumije Jergovićev roman koji je, uz mnogo truda, ipak uspio do kraja pročitati. Doista, uz Krležine Zastave sa sličnim naporom sam kao maturant čitao u Splitu još samo Solženjicinov Arhipelag Gulag, taj doduše na njemačkom.

Moram priznati da me je duboko zaintrigirala topografija, ali i politička kontekstualizacija Jergovićeva romana, počev sa Sarajevom gdje sam skoro dvije godine proživio, pa i neke ljude upoznao o kojima Jegović piše. Dubrovnik, Drvenik, Zagreb i danas su izabrana mjesta mojih kraćih ili dužih boravaka, ali i moj novousvojeni njemački identitet, koji nije bio u opreci s onim hrvatskim, i „kuferaška sudbina“ uopće mi nisu strani. Ipak, možda zbog toga što sam bio malo stariji i socijalizacijski okrenut u drugom smjeru, Sarajevo sam doživio posve drugačije negoli je to možda izvorna misao pripovjedačeva lirskoga ja. Utoliko je moje čitanje Roda hermeneutički bitno uvjetovano i osobnim doživljajima ljudi i krajeva, nijemstva i hrvatstva, hrvatstva i jugoslavenstva, bratstva i jedinstva, ali i demokracije. Stoga možda i Jergovićeve političke konotacije i asocijacije u romanu doživljavam ne samo kao predmet interpretacije, nego i kao novi povod refleksije o ljudima i događajima koje sam u istim ulicama sretao kao i Jergovićevo lirsko ja. Ovdje ću dodirnuti tek nekoliko tema romana.

Pisalo se da su na Jergovića bitno utjecali Danilo Kiš (motiv željeznice) i Ivan Lovrenović sa svojim Liber memorabilium. Iako ih je svakako čitao, utjecaj je njihov u motivacijskom smislu svakako minoran, porodična priča mnogo je važnija za Jergovića. Učini mi se da bi i Životopis Malvine Trifković (1971) Mirka Kovača donekle mogao biti jedna od kompozicijskih podloga za Mamu Ionesco. I Jergović i Kovač služe se historiografijskom metafikcijom u smislu Linde Hutcheon, ali uz jednu bitnu razliku, uglavnom izbjegavaju parodiranje/karnevaliziranje i intertekstualnost povijesti. Što se pak Jergovića i Lovrenovića tiče, čini mi se da obojica opet rado čitaju Sarajevski nekrologij Hercegovca Alije Nametka, bivšega intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Sarajevu, čovjeka koji je volio Zagreb u kojem je studirao, a mnogo manje volio Sarajevo u kojem je morao živjeti nakon devet logorskih godina u KP-u Zenica nakon prevrata 1945. Začuđuje da autorsko lirsko ja, iako Pavelića (rodom iz Bradine, porodom od Senja) spominje više puta, ne naglašava i njegovu kuferašku i željezničarsku pozadinu, ljubav prema muslimanima (braća Kulenović) i sl. Imao je dakle početnu sudbinu sličnu Stublerovoj.

Jergović je, osim toga, kolekcionar, skuplja očito stare knjige i razglednice ne samo Sarajeva, prati ljude i ulice kroz sve onomastičke i ine revolucije, izgleda da posjećuje i „buvljake“ (Flohmärkte), gdje preko slika, pisama i predmeta nalazi inspiracije za pisanje o ljudima koji su tu živjeli i umirali. Utoliko je Jergović privržen i literarnoj arheologiji posebnoga kova, što očito proširuje motivacijsku, tj. produktivno-estetsku potku njegovih dijela. Kod njega je, stoga predmnijevam, vrlo malo Kiša i Lovrenovića, pa čak i vrlo malo Ive Andrića.

U jednom tek Jergovićevo lirsko ja ipak slijedi Lovrenovića. To nije književni nego politički zahvat u uvodnom „predavanju“ romana Rod nazvanom Tamo gdje žive drugi ljudi. Šteta je da lirsko ja, Jergović, bira upravo prvo lice, tek ponekad prelazi na drugo i treće, ima potrebu čitatelju servirati i autohermeneutiku, tj. ne samo ispričati priču nego i pojasniti na koji se način ona valja razumjeti, prvenstveno opet, i posebno intenzivno, kada je riječ o političkoj pozadini raznih događanja u posljednjem ratu i oko njega. Tu doista Jergovićevo lirsko ja slijedi Lovrenovića, ili se barem ne razlikuje od njega (rat mu tako počinje tek u travnju 1992, Hrvati napadaju Bošnjake, Tuđman dijeli BiH). Sve to mogli bismo nazvati history light novije Bosne i Hercegovine. Taj bih interpretacijski zahvat nazvao fikcionalnom metahistorijom, a nju Lovrenović već više od dvadeset godina prepričava, Jergovićevo lirsko ja onako usput preuzima kao history hard. Povijest Bosne i Hercegovine, a pogotovo rata u njoj, jednom ispričana kao fikcionalizacija (Verfremdung) realnih događanja, drugi put se ponavlja kao fikcionalna metahistorija.

O Sarajevu sam prvi put slušao od pjesnika Ilije Ladina, učitelja francuskoga jezika u osnovnoj školi Antuna Branka i Stanislava Šimića. Meni nije predavao, ali jest mojim starijim rođacima. Znao bi reći: tamo žive najpošteniji ljudi na svijetu. Stariji učenici su ga znali zadirkivati i pitati: „Dajte, molim vas, kako vi to znadete?“ On bi tada počeo pričati priču, ali na francuskom jeziku, volio je didaktiku, pa sam i ja tako, onako usput, zavolio francuski jezik. Elem, Ilija jednom u tri tjedna ručno pere donje rublje, a kako je Sarajevo u magli i ugljenoj prašini jeseni i zimi, on to rublje i la cordelle ponese na Trebević, zaveže la cordelle između dvije jele ili bukve i ostavi ga da se suši. Nakon sedam  dana dođe opet uspinjačom gore i pokupi ga, jer ga, gle čuda, nitko nije ukrao. Priča je istinita, Ilija ju je pričao i desetak godina kasnije u Sarajevu. Tada bi njegov susjed Jakov Jurišić, uz vrč crnoga vina koje je donio student veterine Spajić iz Gruda, znao priupitati: „Ilija, možda se radi o sapunu a ne o Sarajlijama?“ Ilija bi znao sa smiješkom uzvratiti: „Jakove, zašto mi razbijaš iluzije?“

Ne, za razliku od Ilijinih, moje iluzije o Sarajevu ne razbija lirsko ja u Jergovićevu romanu. Kako roman odmiče, i svaki put iznova kada Jergović navraća u Sarajevo iz samoizabranoga zagrebačkog egzila, lirsko ja gubi komad po komad iluzije o izvornom raju kojega na koncu više uopće neće biti. I dok je prvi dio trodijelnoga romana Stubleri, jedan porodični roman, uza sve političke i osobne sudbine ipak odisao optimističkim nabojem, Mama Ionesco je deprimirajuća priča o rastajanju na rate od na smrt oboljele majke, ali i od rodnoga grada, priča o izgubljenom raju. Kalendar svakodnevnih događaja, fikcije opet je knjiga za sebe, ali bitno prožeta prethodnim tekstovima, navlastito zbog ponavljanja i zaoštravanja doživljaja iz Mame Ionesco. Umjesto širih analiza, koje ću jednoga dana možda podastrijeti, tek dva citata: „Sarajevo je puno grobalja, ali i nestalih ljudi, imena, uskoro i nestalih naroda. Nema ih i neće se vratiti“ (395); „Isteklo je vrijeme, izblijedjele su sudbine onih koji više ne žive u tom gradu, a domaće se stanovništvo (…) vrlo brzo naviknulo na to da nikoga osim njih u Sarajevu nije ni bilo. Dok njihove brižne žene peru prozore, viseći nad ambisom sa fasada starih austrougarskih zgrada, oni sa stakala brišu lica onih koji su iza tih prozora živjeli. Uskoro, svi prozori u Sarajevu bit će oprani, sva lica pobrisana“ (627).

Ne libi se Jergović pričati i o onima kojih više nema, a ni za tijela im se danas ne zna. Uz neke doista predugačke i dosadne priče, ponekad se iz kratke crtice mnogo jače uzbudi čitateljeva pozornost. Dvije sudbine i dvije pripovjedački uspjele crtice one su o violini gospođice Rittig i o majčinoj učiteljici (235): „Majka nije htjela da se Nada Vitorović zaboravi zbog načina na koji je umrla, 1992. na 1993. Ni ne zna se kako je umrla, bila je osamdesetgodišnja starica, vojnici s oznakama Armije Bosne i Hercegovine odveli su je iz njezina stana. Stanovala je (…) u dijelu grada odakle su odvođene starice i starci koji su živjeli sami, Srbi, ili oni za koje su njihovi krvnici po imenima i prezimenima pretpostavljali da su Srbi. Ne zna se gdje su i kako ubijani, nitko nije pitao za njih, i nitko, u herojskoj povijesti Sarajeva koja je zatim nastupila, i koja je, dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo, za Nadu Vitorović nije pitao.“ Ovdje Jergović iz realnosti preskače u fantastiku, možda da neke ne povrijedi. On naime vrlo dobro zna za Kazane i ostalu topografiju intrasarajevskih pogubljenja, po nekima nestade ili bi pogubljeno nekoliko stotina „tuđih osoba“ u vrijeme herojske obrane grada, više Srba, manje Hrvata. O njima, pravilno sudi Jergović, neće biti zbora, nikada. Kosti su im možda već raznijeli psi, ubojice nitko nije tražio, a mlađa generacija Sarajlija ionako o tome ne zna ništa.

Razlika je to, i to velika, prema srpskim žrtvama u Hrvatskoj, primjerice o filmski prikazanoj priči o zarobljenim srpskim „civilima“ iz Lore ili o sudbini obitelji Zec. Pomislih samo kako bi bilo lijepo da Jergović napiše scenarij, a Jasmila Žbanić režira film o Nadi Vitorović, pa ga prikažu na Sarajevo Film Festivalu. Mogao bi naravno i Oliver Frljić taj scenarij iskoristiti te život i smrt Sarajke Nade Vitorović postaviti na daske Narodnoga pozorišta u Sarajevu. Grad Sarajevo mogao bi po njoj i gospođici Rittig imenovati dvije ulice, no to ipak neće ići, „ne bi bilo zgodno“…

Jergović je pričama Sarajevski Marlboro svojedobno doista po svijetu prepričao patnju i povećao nadu Sarajeva kao malo tko drugi, i to bez ikakve estradizacije žrtvenoga statusa grada i ljudi. To je njegova trajna zasluga za taj grad. Kada mu za posljednjeg boravka u rodnom gradu neki pjesnik i kolega na sav glas pred Skenderijom psuje majku ustašku, on sluti da je vrijeme isteklo. Rod je doista oproštaj od grada, onoga grada kakav je nekada bio, a ne tek od umrlih. Lirsko ja sluti da mu neće biti oprošteno što je uzbudilo memoriju koje nije smjelo biti, pa konačno odlazi s prašnjavog hotelskog parkirališta, odlazi zauvijek (959): „Dok ulazim u auto, čujem da me netko po imenu zove. Sjeo sam za upravljač, okrenuo ključ, ubacio u brzinu. Auto se pokreće niz grbavo, neasfaltirano parkiralište. Šljunak šumno hrska pod kotačima. Umirujući zvuk, dugo bih ga slušao.“ Meni se ovdje prispodobiše dvije biblijske slike koje parafraziram: tamo gdje vas ne prime, otresite prašinu s obuće vaše i idite dalje, kao i: svojima dođe, njegovi ga ne primiše.

Brojne zagrebačke priče i ličnosti iz romana Rod tražile bi posebnu raščlambu, posebice one oko prevrata iz 1945. I inače, ovaj (meta)povijesni roman malo prostora posvećuje pitanjima koja bi mogla zanimati suvremenoga čitatelja, posebno onoga koji je preživio ili proživio komunizam, samoupravljanje i druga Tita. Držim da se Jergovićevo lirsko ja suzdržava govoriti o tome, navlastito o dekadenciji čitavoga sustava u sedamdesetim i osamdesetim godinama. I mama i tata su mu, kako veli, do zadnjega dana vjerovali u Jugoslaviju, partiju i bratstvo i jedinstvo. Možda je to i razlog, freudovski i neupitno, da je autor u Zagrebu ponovno tražio ono što je zajedno s roditeljima i Ivanom Lovrenovićem izgubio u Sarajevu, tj. jugoslavenski raj. Nije ga našao, pa lirsko ja ili sam autor (govori u ich-formi) mudruje ovako: „Devedesetih godina, u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, Hrvatska je doista bila zemlja mržnje.“ Nije suvišna samo ova rečenica iz romana Rod, suvišno je svekoliko uvodno „predavanje“ kao i brojne digresije nakon ispričane priče. Takvi, uglavnom politički komentari sile ili siluju čitatelja da pripovijedanu priču mora razumjeti kao i sam autor, a to je kardinalna pogreška ako želimo govoriti o romanu, pripovijesti ili uopće umjetničkom književnom djelu. Čuj, „zemlja mržnje“? Mnogi su Hrvati u to vrijeme možda mrzili sve ili samo ono što je Jergović, kao mjerilo ljubavi, volio, prije svega Jugoslaviju, Partiju, Tita, JNA i sl. Ili je ta hrvatska mržnja možda nicala iz zemlje? Sa stotinama tisuća i bošnjačkih izbjeglica u isto vrijeme u istoj zemlji?

S druge srane, idilično bijaše u Zagrebu nakon 8. svibnja 1945. (str. 531): „A onda je došla sloboda. Prvih tjedana nije se događalo ništa.“ Harmonike, violine, pjesme, pozornice, kazalište… Nastranu sada da su osloboditelji govorili o oslobođenju, sloboda je za njih bila i ostala apstraktan pojam, opasan bez djelotvorne kontrole Partije; ipak je čudno da se Jergovićeva realna povijest u romanu Rod završava tim datumom, a nastavlja tek „hrvatskom mržnjom“ iz 1993. Netko bi te njegove riječi vjerojatno interpretirao kao iskliznuće u smjeru fantastike, dočim se meni čini da je autor svojim namjernim ignoriranjem realnosti, barem na časak, kao u nekom somnabulnom prividu, želio povjerovati (quia absurdum) ili barem provokativno ustvrditi kako je slobodu u Zagreb donijela zvijezda petokraka s dragim drugom Titom na čelu, a ne, 45 godina kasnije, hrvatski narod na čelu s mrskim mu Franjom Tuđmanom.

Drugim riječima, lirsko ja ovom larmojantnom tezom želi zanijekati da su Jugoslavija, petokraka i njezina diktatura proleterijata definitivno „popušili“ u Hrvatskoj, da se poslužim izričajem humorista Ante Tomića. Vjerojatno je to i glavni razlog izljeva žuči na Tuđmana, i to ne samo kod Jergovića u zagrebačkom hinjenom egzilu. Nitko ozbiljan naime neće povjerovati da Jergovića svi u Zagrebu mrze nakon što su ga sapsovala dva uskogrudna ljevičarska komesara hrvatske kulture u Zagrebu. Na koncu konca nitko ozbiljan ne misli da bi komesar iz vile Arko, kao i Malraux iz Leksikografskoga zavoda, na neki način imali ozbiljna utjecaja na hrvatsko općinstvo.

Roman Rod doista ima više uspjelih priča, nekoliko dosadnih i nepotrebno dugih, te veliki broj samorefleksija koje čitatelja pokušavaju uvjeriti u ono što bi on sam možda htio otkriti. To najbolja pripovjedačka literatura nikada ne čini. Zbog toga je, barem po mom sudu, ovaj roman, upravo s formalne strane, veliko opterećenje za svakoga čitatelja, a poglavito za onoga koji nije upućen u povijesne i topografijske pretpostavke ispričanih priča. Sarajevo i onako više nije „in“, a malo je materijala inače koji bi ovaj roman vodio na vrhunac svjetske književnosti. Neozbiljno je stoga tvrditi da je ovaj autor danas zaslužio Nobelovu nagradu, prije, recimo, Milana Kundere.

Bilo bi bolje, tj. milostivije prema svim njegovim čitateljima, da je Jergović umjesto romana Rod od istoga štofa objavio dva romana i jednu zbirku kratkih priča. Europski interes za njega bio bi tada svakako značajniji, jer bi mu poetika, lišena balasta političkih predavanja i ponavljanja, tj. u kratkim i preglednim formama, bila umiljatija i čitljivija, a svakako i prevodljivija.

I upravo je to glavna razlika prema Andriću. Njegove pripovijesti i romani većinom pripovijedaju o dekadenciji Otomanskoga Carstva, ali ne pokušavaju komentirati i interpretirati povijest izvan okvira priče. Blagi oblik ironije kod Andrića uvijek stvara odmak pripovjedačkoga ja prema likovima i događajima, čime čitatelj dobiva široke interpretacijske mogućnosti, što opet jača zanimanje za takvo djelo. Jergovićeve priče su smrtno ozbiljne, ironija je iznimno rijetka, nedostaje uglavnom čak i Krleži mila groteska, pa sve to povećava napor čitanja.

No kada se o Nobelovoj nagradi govori, to je uvijek dobro za književnika. Nevolja je samo u tom, i za Jergovića nikakav kompliment, da to nedavno napisa nesvršeni student Davor Butković, a ne neki ugledni književni kritičar. Butković očito polazi od toga da su Jergoviću konkurenti na tom putu do zvijezda tek agitacijsko-humoristička pera iz iste redakcije (iznimkama čast), Ante Tomić i Bora Dežulović, možda još i Peđa Lucić, slavom ovjenčano „Pero Kočićevo“. Osobno bih poželio Jergoviću da ostane kod svoga pripovjedačkog dara a da se ostavi ideoloških i larmojantnih samorefleksija koje čitatelje samo zamaraju, a njegovu umjetnost dovode u pitanje. Tada mu nagrade sigurno ne bi pobjegle.

A što se tiče Franje Tuđmana, vrijeme je, kako Jergoviću tako i Lovrenoviću, da već jednom prestanu ponavljati istu lažnu priču. Kao i većina Hrvata Tuđman je želio i uspio zajedno sa svojim narodom obnoviti hrvatsku državu i demokraciju u njoj, nažalost uz rat i velike žrtve jer mu se ispriječila fašistička mašinerija povijesno nezrele srpske političke i vojne elite, predvođene Miloševićem… Jugoslavija, Tito, JNA, petokraka, samoupravljanje, Socijalistički savez, savezna ORA, bratstvo i jedinstvo, jednom zauvijek „ishlapiše“. Kad se pomiri s tom činjenicom, Jergović, kao i njegovo lirsko ja, osjetit će da ga, kako u Zagrebu tako i u čitavoj Hrvatskoj, doista nitko ne mrzi.