Igre među spolovima

Roman Polanski, filmaš kojega je nakon remek-djela Nož u vodi iz 1962. riječima da u komunističkoj Poljskoj nema mjesta za takve dekadentne umjetnike napao tadašnji predsjednik Gomulka, i na početku devetog desetljeća života ostaje dosljedan prepoznatljivim tematskim preokupacijama i stilskom izričaju. Nema mjesta sumnji da bi Gomulka i danas Polanskog držao podjednako kontroverznim kao i prije više od pola stoljeća, jer su motivi igre, dominacije i odnosa moći, podjednako onih društvenih kao i seksualnih, te egzistencijalnog apsurda, otuđenja, nemogućnosti komunikacije, ponižavanja i poremećene seksualnosti njegove omiljene teme koje u najuspjelijim djelima sustavno i inteligentno secira, razblažujući pritom tjeskobno ozračje većine filmova dozom ironije i crnog humora. Tijekom posljednjih dvadesetak godina Polanski intenzivno adaptira manje ili više poznate i provokativne književne predloške, od psihološke egzistencijalne drame Smrt i djevojka, ekranizacije komada Ariela Dorfmana usidrena oko slojevita odnosa dvaju središnjih likova, do političke triler-drame Pisac iz sjene za koju je kao predložak uzeo roman Duh Roberta Harrisa te recentne psihološke drame Venera u krznu, prilagodbe znamenitoga romana Leopolda von Sachera-Masocha.

Emmanuelle Seigner kao junakinja u složenoj igri sadomazohističkih odnosa

Piščevu najpoznatijem djelu u kojem leže korijeni pojma mazohizam i koji je u dramu pretvorio David Ives Polanski pristupa skrupulozno, a zaplet smješta u pariško kazalište u koje na početku ulazimo okom kamere u vožnji (koja bi tada mogla biti i subjektivan pogled glumice Vande), a na koncu izlazimo na isti način samo unatrag. Vanda (nikad bolja Emmanuelle Seigner) glumica je srednjih godina koja je sa zakašnjenjem stigla na audiciju za koju nije ni prijavljena, koja je neposredna te se isprva doima odveć temperamentnom, bučnom i pomalo agresivnom, da bi smjesta započela igru sa scenaristom i redateljem Thomasom (odlični Mathieu Amalric), koji je za pozornicu adaptirao Sacher-Masochov roman. Nakon što se ulaskom u ulogu smjesta čudesno transformira u lik s kojim nimalo slučajno dijeli ime te samim tim magnetično privuče Thomasovu pozornost, Vanda će tu igru usmjeriti analizi odnosa među spolovima, analizi dominacije i podčinjenosti tijekom koje će se isprva čvrsto zadane muško-ženske relacije koje idu dotle da Vanda nosi ogrlicu identičnu psećoj, do kraja slojevito, ali ne uvijek i suptilno posve promijeniti, pa ćemo Thomasa ostaviti nemoćna i vezana za falusoidnu kulisu pustinjskog kaktusa. Polanski se maestralno koristi interijerom kazališta, pozornicom i gledalištem podjednako, te stvara dramski i narativno kompaktnu cjelinu koja (i) teatarsko zaleđe pretvara u prednost.