Humanizirani poetski recitativ

Napisavši na početku knjige Pjesme patetična pješaka posvetu „U povodu 15 godina Likovne kolonije Hrvatska Kostajnica“, autor Nikola Tadić razotkriva svoj filozofijsko-poetski doseg komunikativnih meditacija upućenih ljepotama u umjetnosti, ljepotama i autentičnosti zavičajnih pejzaža. S diskretnom patetikom autor afirmira  poetiku osjetilnoga, poetiku zvukova i dodira. Njegov Sisak, Siscia, povijesne reminiscencije, impulzivni krajolici rijeke Une, unutarnja prigušena dinamika, imaginativno se spajaju i funkcioniraju gotovo unisono: „Iako sve mora nestati i nitko ne može pobjeći svojoj sudbini / Ne odustajemo od čudesa lijepoga nesvakidašnjih viđenja / Uma igre mašte što nam u srca usadiše bogovi / U naše umjetnosti slikarstvo kiparstvo glazbu poeziju / Kao i filozofiju iako oduvijek znamo / Da smo samo trska koja ljubi i misli“ (Blaise Pascal u Hrvatskoj Kostajnici).

Izd. HDP, Zagreb, 2013.

Svjestan svekolikih naših disperzija, naših neizbježnih i sudbonosnih odlazaka, prije kojih smo u traženju smisla postojanja, neke naše osobne ravnoteže, autor opčinjen „odrastanjima ljepote“ i još snažnom željom za promjenama, kreira svoj poetski kredo, nalazeći poput drevnoga žreca u ravnoteži i mijenama prirode ljepotu življenja, nužnu auru mira, kojim se doseže dostojanstvo samoće: „Ovdje se duboko i iskreno snaga prirode ćuti / Iz trava na mahovini udišem svoj mir / Ovdje se diže i propada polako / Tu ljepota štiti posljednju iskru ljudskosti / Oslonjen na hrast okrenut jugu lamentiram / Slikarstvu širim krila / Uzlijeće jezik pjesništva / Lastavica moga srca“ (Govor jeseni).

Autorov poetski solilokvij izgara u traženju svemirskih silnica koje uporno, ali i egzaltirano, modificiraju auru bića. „Filozofski pjesnik“ Nikola Tadić, u svojoj „patetičnoj predućoj poetici“, pokušava razriješiti „zagonetku razmrvljenog svijeta. Vazda s glavom u nebu. S nebom u glavama. Oči novog dana dlanovima fantazije umiva. Pjesmu pjeva“. Ti njegovi stihovi, sva njegova poetska osjetila prebivaju u prostorima u kojima se granice gube. Pjesnik, sabirač mudrosti, egzistira izvan  svijeta, ali i u svijetu koji ga okružuje, zapažajući „aleju raskuštranih oraha“ i „depresivne brijestove koji su „tugom zastrli lice“. Njegove poetske sintagme vjerne „dobroj staroj“ metafori utkane su u recitativni ritam pjesme. To je pjesma pjesnika pješaka koji smireno  „razgovara“ sa stablima i grli ih, i gotovo fizički osjeća svoju slobodu. Oduhovljenost te poezije ne funkcionira žestinom odabranih riječi. One su jednostavne, smirene, pomalo spore, ali žive i egzistiraju po vlastitom moranju.

Povijesna prisjećanja, raskošan život prirode i iznenadni, imaginativni paradoks, promiču ove stihove dugog daha, pretvorivši ih u humanizirane proročke sintagme: „Budi dobar čovjek / Iako je daleko delfsko proročište / Nikad se ne odreci filozofije / Na kraju postavši nitko u ništavilu / Na Akademiji dočekah starost Demokrita / Ne prestajuć se smijati svemu oko sebe.“ (Sokratova odiseja od Siska do Petrinje).

O pjesniku Nikoli Tadiću pisali su Branko Maleš, Zvonimir Mrkonjić, Tea Benčić Rimay, ali je Sead Begović, svojim pjesničkim senzibilitetom, najvjernije osmislio njegov poetski habitus: „Kad putuje, čekajući svjetlo jutra, znat će svakodnevnu situaciju pretvoriti u visoki lirski napon.“