GMO – obećanja i ostvarenja

Prošlo je dvadeset godina od početka komercijalne proizvodnje GM-usjeva – dovoljno vremena da se na temelju postignutih rezultata mogu donijeti i neki vjerodostojni zaključci. Budući da pojam genetičkog inženjerstva prosječno obrazovanom građaninu ne mora biti potpuno jasan, treba istaknuti da je to skup biokemijskih postupaka kojima se izrezuju geni ili njihovi dijelovi iz DNK jednog organizma i umeću na unaprijed određeno mjesto u DNK drugog organizma. Zašto gen? Zato jer znanost danas smatra da nasljedne osobine nekog organizma određuju geni, pa bi se njihovim prijenosom mogle lako mijenjati osobine organizma. U prirodi to se događa kombinacijom gena roditelja i njihovim prijenosom na potomstvo, pa stoga za neku osobinu djeteta kažemo „ista majka“ ili „isti otac“, ako po toj osobini sliči jednom ili drugom roditelju. Tu je riječ o tzv. vertikalnom prijenosu gena unutar iste vrste, s roditelja na potomstvo.

No kod genetičkog inženjerstva nastoji se učiniti prijenos gena između dvije nesrodne vrste koji se u prirodi ne može dogoditi (npr. između rajčice i ribe). Takav prijenos gena nazivamo horizontalnim prijenosom, a znanstvenik bi njime želio u jedan organizam (usjev) unijeti osobinu koju ta vrsta generalno ne posjeduje. Takav prijenos gena u prirodi katkad možemo naći samo kod nižih organizama (bakterije).

Kao i uvijek kada je znanost u pitanju, namjere su plemenite. Genetičkim inženjerstvom nastoji se stvoriti genetički modificiran organizam (GMO), koji bi po nekim osobinama nadmašio postojeće organizme te vrste: povećana rodnost, bolja kakvoća ili hranidbena vrijednost, veća otpornost prema bolestima ili štetnicima, zaštita okoliša zbog manje potrošnje pesticida. Dakle, genetičko inženjerstvo dalo je dva velika i plemenita obećanja: prvo, riješiti pitanje gladi i prehrane sve brojnije ljudske populacije i, drugo, zaštititi okoliš od sve jačega kemijskog zagađenja pesticidima. Pritom se u potpunosti nastojao zanemariti bitni razlog zbog kojega se u biotehnološka istraživanja ulaže toliki novac. Taj je razlog patent, odnosno materijalna dobit koja iz njega proizlazi. U ovom globaliziranom svijetu to je postao mamac za velike multinacionalne korporacije.

Prvi GMO-usjevi (kukuruz, uljana repica i soja) zasijani su u SAD-u 1994, dakle prije dvadeset godina, što je dovoljno vremena da o plemenitoj namjeri znanstvenika donesemo objektivnu ocjenu. Nažalost, pokazalo se da su znanstvenici u svom nastojanju bili pomalo naivni – vidjeli su samo svoje dobre želje, ali ne i negativne postrane učinke i zapreke koje su ih na tom putu čekale.

GM-usjevi nisu rodniji od konvencionalnih usjeva. Jack Heinemann sa suradnicima u časopisu International Journal of Agricultural Sustainability objavio je rezultate istraživanja, koje donosimo u tablici, iz kojih je vidljivo da su SAD i Kanada s GM-usjevima izgubile prednost pred Europom (slična geografska širina i ekonomska razvijenost, ali bez GM-usjeva) u proizvodnji kukuruza i uljane repice.

Iako prikaz podataka završava s 2010, znamo da su danas, četiri godine poslije, razlike u korist Zapadne Europe s konvencionalnim (ne-GMO) usjevima još veće. Dakle, prvo obećanje nije ispunjeno.

Povećana rodnost i zaštita okoliša puki su mit zagovornika GMO-a

U izvješću Benbrook Consulting Services iz 2001. dr. Charles Benbrook, prije izvršni direktor Znanstvenog odbora za poljoprivredu Nacionalne akademije SAD-a, tvrdi da su farmeri tijekom proteklih šest godina uzgoja biotehnološkoga kukuruza izgubili 92 milijuna dolara ili u prosjeku oko 1,31 dolara po akeru. Neznatno uvećani urodi Bt kukuruza nisu bili dostatni da pokriju višu cijenu Bt sjemena. Skok u izdatku za sjeme po jedinici površine za novo svojstvo dosad je najveći u povijesti, navodi dr. Benbrook. GM-soja (Argentina), otporna na tretiranje totalnim herbicidom Roundup (RR-soja), u pokusima je pokazala do 10 posto manju rodnost, a razlike su se još više povećale nakon pojave brojnih novih bolesti soje. Dvostruko skuplje sjeme i povećana potrošnja skupog herbicida uzgajivačima ne osigurava dobit.

GM-usjevi ugrožavaju okoliš. Nakon nekoliko godina masovne primjene Roundupa pojavili su se mutirani korovi otporni na taj herbicid, pa je danas potrebno pojačati doze herbicida. U Argentini se godišnje troši oko 300 milijuna litara tog herbicida s katastrofalnim učinkom na okoliš. Pored visokih količina rezidua u zrnu i stabljici, Roundup se u tlu se ne razgrađuje i zagađuje vodotoke. Dakle, ni drugi postavljeni cilj nije ostvaren.

Biolog Barry Commoner i molekularni genetičar Andreas Athanasiou sa Sveučilišta u New Yorku objavili su u Harper’s Magazinu 2002. studiju koja tvrdi da se postavke biotehnološke proizvodnje temelje na pola stoljeća staroj, a danas neprihvatljivoj „centralnoj dogmi“ Francisa Cricka iz 1958. Prema njoj DNK-geni u potpunosti kontroliraju nasljeđe svih formi života, pa je prijenos gena iz jednog organizma u drugi uvijek specifičan, točan i predvidiv. No brojni znanstveni radovi pobijaju tu dogmu. Nedavno završen projekt sekvencioniranja humanog genoma pokazao je da utvrđen broj humanih gena (oko 30.000) kontrolira nastajanje više od 100.000 bjelančevina ljudskoga tijela. To pak ukazuje da i neki drugi, zasad nepoznati, činioci moraju pridonositi nasljednoj složenosti. Biotehnolozi pogrešno pretpostavljaju da strani gen unesen u neku vrstu uvijek postiže željeni učinak, bez postranog djelovanja na druge osobine organizma. Učestala su svjedočanstva o genetskoj nestabilnosti GM-usjeva. „Genetički modificirani usjevi golemi su nekontrolirani pokus čiji je ishod nepredvidiv. Rezultat može biti katastrofalan“, tvrdi Commoner. „Nesaglediva složenost žive stanice daje naslutiti da svaki umjetan, izmijenjen genetički sustav mora, prije ili poslije, dati neželjene, možda pogubne učinke.“ Središnja dogma odveć jednostavno obrazlaže nasljednost, no i dalje ostaje imuna na sve snažniji zahtjev suprotstavljenih činjenica, omogućujući biotehnologiji da i dalje znanstveno neutemeljeno utječe na poljoprivredu. Andrew Kimbell, direktor Center of Food Safety, kaže: „Godinama multimilijunske biotehnologijske kompanije prodaju američkom narodu i vladi tvrdnju o sigurnosti njihova proizvoda. Sada vidimo da su njihove tvrdnje o sigurnosti temeljene na pogrešnoj pretpostavci koja ne može izdržati ozbiljniju znanstvenu kritiku.“

Nadalje, molekularni genetičari ne vode računa o dobro poznatoj činjenici da su sva gospodarski važna svojstva usjeva (visina uroda, kakvoća, otpornosti na bolesti i štetnike) kontrolirana većim brojem gena – kvantitativno nasljeđivanje – te da se ne mogu bitno mijenjati unosom samo jednoga stranog gena.

Urodi kukuruza i uljane repice u SAD-u i Kanadi u usporedbi s urodima istih usjeva u Zapadnoj Europi

Usprkos tome znanstvene dezinformacije o GMO-u obilne su, brojnije negoli u bilo kojem području gdje se upleće interes korporacija. Zapanjuje činjenica da brojni znanstveni časopisi i njima pripadni znanstvenici šire glasine o završetku debate o GMO-u, o sigurnosti GMO-hrane, o velikom uspjehu genetičkog inženjerstva... U Americi je sve jače izražen pokret za obilježavanje hrane s GMO-sastojcima, a borba za pravo čovjeka na izbor hrane postaje sve žešća. Zašto?

Svi znanstveni pokusi o štetnom učinku GMO-a na zdravlje, od Árpáda Pusztaia 1998. do Gilles-Éric Séralinija 2012, pro-GMO-znanstvena javnost napala je i nastojala obezvrijediti rezultate. No imamo primjer Argentine, divovskoga masovnog dugogodišnjeg pokusa s GM-sojom, a vidljivi su učinci strašni. Ovdje je teško razlučiti učinak GMO-a od učinka Roundupa, no svakako je utjecaj herbicida ovoga časa pogubniji. U regijama uzgoja RR-soje već nakon nekoliko godina liječnici su registrirali ozbiljne zdravstvene poremećaje uzrokovane prskanjem. Dr. Darío Gianfelici navodi dvije razine toksičnih učinaka. Akutni učinak: povraćanje, proljev, poremećaji vida i disanja, svrbež kože. Kronični učinci uočljivi nakon duljeg vremena kao posljedice većeg oštećenja DNK-a u ljudi koji su živjeli blizu polja soje: neplodnost, pobačaji, malformacije u novorođenčadi, umanjena veličina glave, nedostatak udova, genetske promjene središnjega živčanog sustava, uvećana smrtnost stanica koje sudjeluju u formiranju kostura, oštećenja očiju, nerazvijeni bubrezi. Učestalost pobačaja stalno raste, pa ima žena koje su imale i do pet uzastopnih pobačaja. Znanstvenici su utvrdili aditivni estrogeni učinak glifosata iz Roundupa i geinsteina – sojina fitoestrogena.

No ni Amerikanci nisu pošteđeni. Koncentracija glifostata u urinu Amerikanca kreće se između 1,8 x 10-8 do 1,4 x10-6 M. Istraživanja Sveučilišta u Leipzigu ukazuju da se koncentracija glifosata u urinu Nijemaca i Danaca kreće od 0,01 mg/L (potrošači ekološke hrane) do 40 mg/L (potrošači mesa od životinja hranjenih s GM-kukuruzom ili GM-sojom). Razlika je znakovita. Odličan pregled otrovnosti glifosata dala je 1995. Caroline Cox iz Oregona, SAD. Premda je većina štetnih učinaka glifosata već bila dokazana u laboratorijskim istraživanjima, zbog interesa korporacija poput Monsanta rezultati istraživanja držani su u tajnosti. (Koje li sličnosti s DDT-om, pesticidom iste korporacije, koji je nakon masovnog korištenja ipak zabranjen.) Već kod prvih ispitivanja učinka glifosata utvrđeno je povećanje tumora testisa u pokusnih štakora (1981), uvećanje frekvencije tumora bubrega u miševa (1983), uvećan broj tumora pankreasa i jetre u štakora (1990). No američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) za sve je našla obrazloženje i obezvrijedila sve navedene nalaze. Zanimljivo, odluci EPA-e o dopuštenu povećanju uporabe glifosata prethodilo je izvješće o nedostatku dokaza o povezanosti bolesti i izloženosti glifosatu. Autor tog izvješća bio je plaćeni konzultant korporacije Monsanto, koja je financijski potpomogla istraživanja. Sve je moguće kad je interes u pitanju. Širom svijeta sve je snažniji pokret za zabranu uporabe glifosata. El Salvador i Šri Lanka već su takvu zabranu donijele. U SAD-u, od početka sijanja GM-usjeva bilježi se povećanje učestalosti raka štitnjače, raka jetre, raka žučovoda, prekomjerne debljine, visokoga krvnog tlaka, šećerne bolesti, bubrežnih bolesti i porast muške neplodnosti. Alergije na hranu sve su češća pojava.

Hrvatski je sabor još davne 1998. donio zaključak o zabrani sjetve GMO-a, pa i u pokusne svrhe. Tri godine poslije tadašnji ministar Božo Kovačević naglašava da su turizam i ekološka poljoprivreda temelj našeg razvoja, a da će ponuda hrane bez GMO-a u turizmu biti naša komparativna prednost. Započinje kampanja četiri ministarstva predvođena Ministarstvom zaštite okoliša. Uz autoceste postavljeni su plakati dobrodošlice s najavom prirodne hrane bez GMO-a. Ali ne zadugo. Plakati se baš i nisu svidjeli „Ujku Samu“. Prijetnja, kakva bila da bila, očito je bila učinkovita i plakati su ubrzo maknuti. Do danas, sve su se hrvatske županije proglasile GMO slobodnim, a radi se na stvaranju GMO slobodne regije Alpe–Adria, no činjenica je da SAD i multinacionalne korporacije poput Monsanta ne biraju sredstva kako bi kupile prodane duše u znanosti i politici. Ipak, svega 13 posto Hrvata podupire GMO.

Odličan primjer kako najuglednije znanstvene institucije Hrvatske i njihovi znanstvenici, svjesno ili nesvjesno, postaju pijuni u složenoj mreži međunarodne igre korporacija vidljiv je na slučaju nedavno formiranog ogranaka CFI Croatia (Centar za promociju znanosti, humanizma i kritičkog razmišljanja) pri Institutu Ruđer Bošković. Ovakve organizacije u SAD-u koriste tzv. mehanizam „rotirajućih vrata“ kad je u pitanju lobiranje i utjecaj korporacija na vlast u SAD-u. Riječ je o tzv. školovanju prodanih duša, utjecaju na osobe koje se nalaze na položajima odlučivanja u državnim institucijama, koje zauzvrat pronalaze „rupe u zakonu“ ili „guraju“ određene politike. Takav mehanizam sada se nalazi i u Hrvatskoj. Bojim se da je ova udruga formirana s točno određenim zadatkom: promocija i širenje interesa multinacionalnih korporacija, a vrijeme će pokazati jesam li bio u pravu. Nažalost, koliko god ružno bilo, to su činjenice kojih moramo biti svjesni i kojima je i Hrvatska izložena.