Dobar krimić stare škole

Recentni film Dva lica siječnja britansko-iranskoga scenarista i redatelja Hosseina Aminija adaptacija je književnog izvornika glasovite spisateljice Patricie Highsmith. Taj je roman prvobitno objelodanjen 1964. i uglavnom se ne uvrštava među najvažnija djela vrsne autorice kriminalističkoga žanra. Kako su pritom njezina ostvarenja razmjerno često adaptirana u film, Aminijev redateljski prvijenac nastavlja niz filmskih prilagodbi književnih izvornika Patricie Highsmith. Podjednako je zanimljivo i da je od početne ideje o stvaranju filma do njegove konačne izvedbe tomu filmašu ustrebala višegodišnja ustrajnost. I nepobitno je da se naposljetku i isplatila, upravo u svjetlu činjenice da je Dva lica siječnja kvalitetno ostvarenje.

Viggo Mortensen i Kirsten Dunst na Akropoli

Geografske su odrednice filma većinom smještene u podneblje Grčke, a vremenske u 1962. godinu, dok je narativna središnjica određena trima središnjim likovima. Chester (Viggo Mortensen) i njegova supruga Colette (Kirsten Dunst) na atenskoj Akropoli upoznaju mladog Amerikanca Rydela (Oscar Isaac), koji zarađuje kao turistički vodič. Dakako, sukladno svjetonazoru autorice izvornika, ni jedan od zatečenih likova nije bez mane, pa se Chester, usprkos profesionalnoj etabliranosti, ubrzo otkriva kao pojedinac koji je prijevarama namaknuo bogatstvo, dok je Rydel zapravo sitni varalica koji iskorištava nepoznavanje grčkoga jezika da bi stekao nešto novca. I kada Chester nenamjerno umori privatnoga detektiva, Rydel i ne znajući postane suučesnikom. Pritom je nedvojbeno uloga ženskoga lika poput jezičca na vagi jer očigledna je njezina naklonjenost mladiću. Prelazak iz kontinentalnoga dijela Grčke na otok Kretu donosi dramu u odnosima triju likova te ubrzavanje žanrovskih sastavnica zapleta.

Ipak ne treba zaboraviti ni izrazito slojevit mitski kontekst koji obuhvaća izravno percipiranje grčke mitologije uz elemente komparativne. Simbolika je iščitavanja mitskoga konteksta nenametljivo i vrlo svrhovito inkorporirana u narativnu građu filma. Pa ako je  izravno tumačenje mita o Egeju i Tezeju turistima i odslik odnosa obaju protagonista prema očevima, postaje istodobno i otponcem odnosa u kojem poveznice Chestera i Rydela,  barem djelomice, nalikuju surogatu odnosa oca i sina. Zbog toga i Chesterovo završno iskupljenje na samrti na ulicama Istanbula odražava zaštitničko djelovanje i opravdanje je Rydelove dalje egzistencije. Posezanje za prostorima Krete izrazito je promišljeno. Jer habitus se protagonista američkoga nacionalnoga predznaka sve više udaljava od uvriježenih načina egzistencije i oni su više puki stranci, a ne tek obični turisti. Istodobno im se žrvanj policijske istrage približava uzrokujući dalje trzavice među supružnicima, sve izraženije nepovjerenje među trima središnjim likovima te Colettina stradanja u arheološkim iskopinama labirinta palače u Knosu. Tako je završni segment filma označen egzistencijalnim djelovanjem Chestera i Rydela u pokušaju izmicanja zakonu i uhićenju.

Iako Amini ovom prigodom nije nepogrešiv kao scenarist u razradi karaktera i kriminalističkoga zapleta, razvidna je iznijansiranost postupaka središnjih likova, niz stvaralačkih poteza u jasnijem oslikavanju sudbina protagonista. Kao što je već naznačeno, nerazlučiva je povezanost likova i njihovih postupaka s okružjem, a njihova je definiranost uvjerljiva. U razmaku od moralne ambivalentnosti do amoralnosti protagonisti se ocrtavaju intrigantnima te ni u jednom slučaju transparentnima. Izvrsna su tumačenja sve troje glavnih glumaca, uz impresivnu izvedbu Vigga Mortensena. Često ekspresivan u izričaju, ipak ni u jednom trenutku ne eskalira do preglumljivanja, a u drugoj krajnosti, baš poput Isaaca ili Dunstove, tek nenametljivom mimikom ili gestama navodi gledatelja na pozornije praćenje likova. Dojmljiva je vizualnost filma utemeljena na radu snimatelja Marcela Zyskinda, koji uporabom boje, svjetla i objektiva te kontrapunktiranjem interijera i dojmljivih eksterijera stvara filmsku slikovnost izražene dramaturške razine. Kostimografska su rješenja Stevena Noblea zavidne kvalitete, a to je svakako i glazba Alberta Iglesiasa u percepciji sve naglašenijega tjeskobnoga ugođaja.

Hossein Amini svrhovito je objedinio učinak suradnika na filmu Dva lica siječnja te redateljskim postupcima obogatio cjelinu filma. Iako objedinjavanje redateljskoga izričaja nije u potpunosti cjelovito da bi se označilo izvrsnim, Amini je nedvojbeno učinkovit redatelj koji povremenim stilizacijama ili autorskim naglascima ne skreće gledateljevu percepciju na sebe, već je čvrsto veže uz građu filma.

Dva lica siječnja dojmljiv je kriminalistički triler, film koji smještamo na sam vrh prilagodbi književnih izvornika Patricie Highsmith, ali podjednako ostvarenje koje u suvremenoj kinematografiji dobrohotnom staromodnošću čini iskorak prema nasljeđu prošlih filmskih razdoblja. Hossein Amini do sljedećega će redateljskoga dosega, vjerujemo, čekati znatno manje, a uz primjerenu scenarističku vrijednost mogao bi ostvariti još veću redateljsku.