Dijalog sa starim Meštrom

U Atelijeru Meštrović u Zagrebu održava se izložba dvojice kipara, Petra Barišića i Lorena Živkovića Kuljiša, koja je prethodno, potkraj prošle i početkom ove godine, održana u Splitu u Galeriji Meštrović. Izložba se održava u sklopu programa Meštart koji stvaralaštvo Ivana Meštrovića aktualizira i tematizira putem dijaloga sa suvremenim umjetnicima. U prostorima u kojima je stari Meštar živio i radio izložba osim navedenoga dijaloga uspostavlja odnos između privatne sfere životne svakodnevice i umjetničkog rada.

Patnja Meštrovićeva Joba naglašena Barišićevom instalacijom Vrućina / Snimio Filip Beusan

Ući u takav odnos nije nimalo laka zadaća. I to ne samo stoga što je riječ o najvećem hrvatskom kiparskom autoritetu nego i zbog činjenice što on osim između umjetnika otvara dijalog i između dvaju vremena koja potpuno drukčije razumiju skulpturu. I Barišić i Kuljiš pristupaju izazovu oprezno i nenametljivo, svaki na svoj način, diskretno se nadovezujući na Meštrovićevu skulpturu. Oni s Meštrom ne ulaze u razgovor oko oblikovanja i stila. Oni izabiru posve drukčiji put, imanentan dakako suvremenoj umjetnosti i proširenom polju razumijevanja kiparstva.

Barišić se tako ne obraća Meštrovićevu kiparstvu, već temama i značenjima transfiguriranim u Meštrovićevim likovima koje transponira u univerzalno ljudsko iskustvo. Svoju Kozmičku rukavicu smješta blizu Meštrovićeve skulpture Ruđera Boškovića, figurirajući tako Boškovićev duhovni, nematerijalni lik.

Barišić se unatrag nekoliko godina, od izložbe Gluho zvono, bavi odnosom zvuka i skulpture. Na posve nov način to isto čini i u dijalogu s Meštrovićem. U radu Ivanove kiše iznad Meštrovićeva Sv. Ivana Krstitelja smješta zlatni oblak is kojega kapa voda, ali ne na pod već u limenu kantu, koja u dodiru s kapima proizvodi zvuk. Za Barišića to je zvuk zavičaja koji pamti iz djetinjstva u Vrlici te ujedno elementarna ljudska, gotovo arhetipska veza s Meštrovićem, čije je podrijetlo također iz Dalmatinske zagore. S druge pak strane, povezujući ime kipara i starozavjetnoga proroka, Barišićev je oblak zanimljiva, suvremena ikonografska interpretacija lika sveca.

Zvuk zavičaja također tematizira u zvučnoj instalaciji Ditiramb. Pjesma seljanki, lavež pasa i ritam vrličkoga kola ispunjavaju prostor Meštrovićeva salona na zadnjem katu atelijera. Zvuk postaje mizanscena koja na posve originalan način kontekstualizira Meštrovićeve skulpture te putem elementa zemlje – zajedničke im rodne grude – ostvaruje suptilan odnos između dvojice kipara. 

Najdramatičniju interpretaciju ostvaruje s Meštrovićevim Jobom iznad kojeg postavlja zvučnu instalaciju Vrućina. Sva Jobova muka, patnja i životna agonija, kao transfiguracija Kristove patnje i otkupljenja, koje je Meštrović iskazao kiparskom formom i ekspresivnom gestom ljudske figure, Barišić je sublimirao u vatri usijane spiralne žice kroz čiju se toplinu razlamaju krici ljudske patnje. Taj nematerijalni, psihološki i duhovni aspekt teme/rada sinestezijom upravo dobiva na snazi. Snaga i trajanje vatre usklađeni s onima zvuka. Gradiranjem zvuka i topline senzacije postaju gotovo neizdržive za promatrača, pretvarajući ga tako u sudionika patnje. Vatra kao element izgaranja, pročišćenja i transformacije postaje simbol patnje koja se, uvodeći u instalaciju dimenziju vremena, očituje kao duboko smislen i srećom prolazan proces kroz koji svako ljudsko biće mora proći.

Nažalost, u zagrebačkom Meštrovićevu atelijeru Barišić iz tehničkih razloga nije u potpunosti uspio realizirati Paralaksu, reduciranu stoga na zvučnu instalaciju koja meditativnim karakterom uspostavlja značenjski odnos s Meštrovićevom Rimskom pietà i otvara mogućnost nekih novih čitanja teme. Osim zvučne instalacije, Paralaksa je u ranijem postavu u Splitu imala zrcalo promjera 150 centimetara, poput aureole postavljene iznad Meštrovićeve piramidalno komponirane figurativne skupine. Također, u Zagrebu nismo imali sreću vidjeti ni Barišićevu instalaciju Zrak, postavljenu u vrtu splitskoga Muzeja, kao vatreni krug iznad Meštrovićeve Perzefone, odnosno njezinih visoko podignutih ruku prema nebu.

Za razliku od Barišića, Loren Živković Kuljiš tematizira neki aspekt vlastita stvaralaštva koji ga povezuje s Meštrovićem, transponirajući ga u sliku, odnosno sferu virtualnog. U Skicama za neizvedivo on tematizira mogućnost izvodivosti umjetnikovih ideja. Transponiranje iskustva u umjetničku ideju i potom ideje u skulpturu ili umjetnički objekt prolazi različite stadije u razradi prvobitne ideje koju prate crteži, kolaži, makete i modeli u glini. Uloga crteža u tom je smislu temeljna. On je skica i bilješka, primarni medij u kojem se prvi put umjetnikova ideja materijalizirala na putu njezine realizacije. Upravo na taj način, pružajući na uvid konceptualni dio kiparstva, Živković Kuljiš upozorava i na taj dio Meštrovićeva rada koji je integralni dio njegova opusa, ali ga šira publika manje poznaje. U dijalogu s Meštrovićem, on crtežom studira Meštrovićeve skulpture i ponovno rekapitulira njihov nastanak. Na ogled ih postavlja na stolu blagovaonice Meštrova atelijera, posjetitelju na uvid i suvremenom umjetniku na poticaj. U radu Slike razbijaju moju iluziju mjesto crteža u razvoju ideje ima glina. Živković Kuljiš obrće postupak od klasičnoga: on prvo izrađuje glinenu skulpturu, potom je fotografijom snima i na kraju izlaže kao fotografiju. Više ne komunicira likovnim jezikom, njega više ne zanimaju volumen i prostor kao osnovni elementi kiparske forme. Njegovi radovi otvaraju vrata imaginacije i svoj život ostvaruju u sferi virtualnog.

Program Meštart, kako piše u katalogu izložbe, započet je 2009. u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, u svrhu aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića kroz suvremene umjetničke izričaje. Izložbom znakovito nazvanom Tranzicije autori projekta Andro Krstulović Opara i Barbara Vujanović omogućili su doista i autorima i posjetiteljima izravan uvid u temeljne promjene u načinu shvaćanja skulpture između Meštrovićeva vremena, dakle klasične skulpture, i suvremenoga doba, a to je skulptura u proširenom polju razumijevanja.

Za razliku od tradicionalnoga likovnog jezika, kojemu je primaran interes za oblikovanje volumena, ekspresiju i gestu, za što je pak zanatska potkovanost bila preduvjet, interes suvremenih kipara sve više napušta okvire likovnog i ostvaruje se u području vizualnih komunikacija, ali i dalje šireći prostor interakcija s ostalim osjetilnim senzacijama. Značenje umjetničkog rada više nije izolirano unutar sama umjetničkog objekta i tematskog narativa. U konkretnom slučaju, suvremeni radovi imaju širi opseg značenja od Meštrovićevih i adekvatno tomu uži sadržaj. Značenja Meštrovićevih skulptura ostvaruju se u vezi s mitološko-religijskim narativom. Njihov sadržaj pak ostvaren je u sferi likovnog, a to je kiparsko oblikovanje ljudskoga tijela i obrada materijala. Suvremeni radovi puni sadržaj ostvaruju tek u vezi s prostornim okvirom i socijalnim kontekstom u odnosu na koje ostvaruju veze po asocijativnom ključu. Upravo nam ta karakteristika suvremenih radova pruža neka nova čitanja Meštrovićeve skulpture.

Šteta ipak što nakon prikazivanja na otvaranju izložbe u Zagrebu posjetitelji više nisu imali prilike pogledati film o nastanku izložbe i njezinu postavu u Splitu. Napose zbog toga što neki radovi u Zagrebu nisu izvedeni. Jednako tako, trebalo bi malo više pažnje muzejskog osoblja oko tehničkih podešavanja Barišićevih eksponata, koji traže svakodnevnu brigu. Vjerojatno bi uz adekvatno obučene volontere i studente ova izložba mnogo toga mogla reći i brojnim turistima u Zagrebu, kako u smislu prezentacije Meštrovićeve kiparske ostavštine, tako i suvremene umjetnosti koja dan-danas s njom vodi uspješan dijalog. To su naprosto kronične boljke mnogih naših muzeja i galerija, koji s izložbom kao da žive tek na dan njezina otvaranja.