Bogatstva hrvatske rane glazbe

Sugovornici razgovora sudionici su glazbenih događanja, glazbenih sadržaja, glazbeni umjetnici, autori i izvođači, glazbeni teoretičari i znanstvenici, ali i praktičari, osobe povezane s glazbom, osobe poput Alojzija Prosolija, koji je kao neglazbenik glazbom stvorio mnogo dobroga i vrijednoga. Osnovao je i udrugu Sveta glazba, vodi glazbene manifestacije poput Dvigrad festivala rane glazbe te ima štošta zanimljivoga ispričati, tako da je povoda za razgovor i više nego dovoljno.

U naslovu razgovora označio sam vas „glazbenim dobrotvorom“ želeći vas odrediti kao osobu koja i glazbom stvara dobra, duhovna i materijalna. Slažete li se s tim?

Takvo određenje godi mojem uhu, a najbolje ugođuje moju dušu, da bi me i dalje, zadovoljna, mogla nositi na putu koji je hodočasnički! Zahvaljujem vam na određenju jer me takvim nitko dosad nije označio, takvim nazvao i obdario! A ako sam to postao, zahvalan sam Bogu koji mi je prije 25 godina namijenio tu misiju i naveo me na put gdje sam stekao prave i kompetentne prijatelje, koji su mi pružili ruku tako što smo počeli listati stranice ponekad nedovoljno istražene, neizvedene ili tek pronađene, davnih glazbenih razdoblja, pružajući ih ljubiteljima glazbe u duhovnom, na koncertima i materijalnom obliku (note, snimke), a u najvećem slučaju darivajući ih. 

Snimio Mirko Cvjetko

Mogao sam vas nasloviti i kao glazbenoga producenta, urednika, nakladnika, organizatora.... Profesor ste fonetike i talijanskog jezika, istinski ljubitelj glazbe koji je u minulih dvasesetak godina glazbu od hobija učinio profesijom.

Filozofski fakultet u Zagrebu, kao uzoran student, završio sam za manje od četiri godine, ne odslušavši 8. semestar. Iste godine prihvatio sam ponudu akademika Petra Guberine i zaposlio se na Zavodu za fonetiku navedenoga fakulteta. No već 1975. izgubio sam radno mjesto zbog ponavljanja grijeha iz 1971. godine! Na temelju objavljenih radova i položenoga dodatnog ispita kod akademika Guberine i profesora Jerneja s Odjela za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu priznat mi je ekvivalent magisterija s kojim sam 1982. mogao prijaviti doktorski rad na Sveučilištu. Naišavši ponovno na prepreke shvatio sam da je bolje odustati. I nastavio se baviti onim o čemu nisam sanjao – odgajati svoju djecu. Da nisam morao napustiti radno mjesto, nikada ne bih dan za danom bio uz svoju djecu i ne bih nikada shvatio što bih time izgubio. S njima sam ostvario puninu života. Dobio sam i brusio dragulje svoga života. Da, oni su mi najveći dar koji sam mogao dobiti!

Početkom devedesetih uključio sam se u ona gibanja kojima smo željeli pridonijeti boljitku Lijepe Naše. Svoj sam put, najljepši i najplodniji, vidio u sakralnoj glazbi koja je dobila pravo izaći iz crkve, a izabrao sam najbolje – baviti se draguljima s kojima se malo njih bavilo, osmišljavati iznimne projekte, snimati djela koja još nisu snimljena i to je bio cilj u kojem sam našao smisao.

Dobrotvornim radom bavili ste se i prije osnivanja Svete glazbe. Sjećam vas se iz Dubrovnika one tragične ratne jeseni i zime 1991. Bili ste sa Slobodanom Langom, Androm Vlahušićem i Brankom Čulom kvartet koji se brinuo o dubrovačkim ratnim žrtvama, izbjeglicama. O tome ste objavili i knjigu Ranjeni grad, koja je 2012. reizdana u Osijeku.

Sjećam se, a tko se ne sjeća, te tragične ratne jeseni i zime 1991. Tada se Hrvatska već branila na granicama. Da, u Dubrovnik sam krenuo kao pojedinac koji je shvatio da se u Zagrebu ne brani ni Vukovar, ni Dubrovnik, ni Hrvatska. Odazvao sam se pozivu upućenu radiovalovima da se Gradu i ljudima krene u pomoć. U Dubrovniku sam napravio isto što i u mojoj mjesnoj zajednici u Zagrebu, gdje sam radi organiziranja kakva-takva života osmislio Glas s Tuškanca u kojem sam objavljivao bitne informacije za tu lokalnu zajednicu u ratnim uvjetima, pa sam ponio nekoliko brojeva tog glasnika, kako bi se od toga nešto primijenilo i u Dubrovniku. Zamišljeno, učinjeno. Glas iz Dubrovnika koji se svakodnevno tiskao i prevodio u najvećem dijelu i dječji glasnik Glasić iz Dubrovnika. Glasovi, obostrano tiskani na A4-formatu, faksom su se slali po domovini i svijetu (tada nije bilo interneta), da bi se u istom trenutku našli na stolu raznih ureda, redakcija, instituta... Sveukupno su objavljena 72 broja i to su jedini svakodnevni dokumenti vremena i života u kojem se Grad branio i obranio.

Zajedno se, eto, sjećamo tih dubrovačkih dana koje smo živjeli u nemogućim uvjetima. Vi ste dosta toga u knjizi opisali, a i ja se sjećam dana i noći provedenih u podrumu nedavno napuštene zgrade Radija Dubrovnik, kad sam kao glas s ostalim novinarima komunicirao s ljudima u vijestima svakih pola sata. Meni je sudbina dodijelila dežurstvo u noći 30. rujna na 1. listopada i nevoljnu dužnost da prvi ujutro javno obznanim da smo napadnuti.

U svojem autorskom ratnom Glasu iz Dubrovnika koristio sam razne izvore, pa i Radio Dubrovnik, a kao i vi, sjećam se dana i noći provedenih u redakciji i tiskari Nikše Nikolića, pa ću se poslužiti citatom da čitateljima Vijenca prenesem samo djelić atmosfere koju sam doživio 41. dana opsade 1991:

„Pakao 9. 11. je utihnuo. Utihnuo je posve. Sada se niti ne pitam do kada. U ‘tiskari’ eto, već i treću noć ostajem spavati. Još moram napisati urednički tekst i predati ga negdje pred jutro. Bože, hvala Ti za ovu tišinu kakvu još nikada nisam doživio. Nisu to samo impresije. To je pojam, nov pojam tišine koji je rat u mene usadio. Jer rat do sada nisam doživio.“

Što vas je potaknulo na osnivanje udruge Sveta glazba?

Zaokret polovicom 20. stoljeća prema vjerodostojnijem oživljavanju zvučne slike, koju su specijalizirani ansambli glazbene ostavštine, svaki na svoj način, pokušavali rekonstruirati i slušateljima predstaviti. Godine 1994. napisao sam da je nakladnička kuća Prosoli stvorena sa svrhom da se domaćim i inozemnim ljubiteljima sakralne glazbe predstave najvažnija glazbena djela pretežito hrvatskoga baroka nastala u kontaktima s najvažnijim europskim glazbenim središtima tog doba. Od tada do danas nastojali smo na filološki način interpretirati barok, no kako mi je želja uvijek bila kročiti po neutrtim stazama, nedugo poslije nadodao sam da se pristupilo predstavljanju važnih glazbenih spomenika hrvatske kulturne baštine prije i poslije baroka, kao i objavljivanju fonoproizvoda u pet edicija. Sve to ostvarivala je plejada uglednih hrvatskih i svjetskih interpreta: gost svih najvažnijih svjetskih opernih kuća Giorgio Surian, sadašnji voditelj Dvigradskih večeri opernih arija, jedan od najcjenjenijih europskih kontraaltova Max Emanuel Cenčić, voditeljica ansambla Dialogos Katarina Livljanić, dirigent Bečke državne opere Maksimilijan Cenčić, mnogi naši renomirani pjevači te profesor Mario Penzar s Muzičke akademije u Zagrebu, potom Christoph Bossert, Maria Orsini-Rosenberg, Francis Biggi, Avery Gosfield, Martin Gester, Yasonuri Imamura te mnogi ansambli poput Diapsalmate, Salon de Musiqes, Lucidarium..., koji su glazbenim projektima pristupali dušom kako bi se glazba Jelića, Nakića, Pulitija, Jurjevića, Motovunjanina, u početku, a poslije i drugi projekti, u osnovi uvijek glazbeni, kao što su na primjer Dvigrad festival ili Noć glazbe u Zagrebu, izveli na najbolji mogući način.

Valja iznijeti i bitno o projektu Digitalizirano filmsko snimanje hrvatske mariološke baštine kojem je Udruga, na prijedlog dr. Hrvojke Mihanović-Salopek, pristupila 2004. Do ove godine šest od osam proizvedenih filmova (DVD-a) naše su produkcije. Svrha tog projekta jest promicanje i znanstveno istraživanje navedene baštine, koji je planiran kao filmska serija od deset zasebnih, a međusobno povezanih emisija. Filmovi se, pod pokroviteljstvom Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora te Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije, snimaju u hrvatskim biskupijama.

Pet edicija izriču o materijalnom dobru stvorenom u našoj Udruzi (više od 50 CD-a, 9 produciranih DVD-a, 35 brojeva časopisa Musica sacra s uvijek priloženim CD-om), a vrijednost i kvaliteta onih koji su ta djela stvarali i onih koji su ih ostvarili (gotovo uvijek ljudi iznimnih karijera) položivši ih na oltar domovine, izriče o onom duhovnom. Svima zaslužnima za iznesene projekte moja velika i dužna hvala!

Nešto o tome za čitatelje Vijenca spomenuli ste u razgovoru prije pet godina, no neće biti naodmet da nam neke od tih pojedinosti i ponovite.

Dvigrad festival već dvanaest godina privlači umjetnike svjetskog glasa. Redom se odazivlju na pozive i s radošću nam dolaze. Značenje i vrijednost festivala prepoznao je i Papinski institut za sakralnu glazbu iz Rima dajući mu nakon tri godine pokroviteljstvo. Počašćeni tim najvišim priznanjem festivalu koji nije isključivo sakralnog karaktera, po čemu je to priznanje jedinstveno, svi mi iz Udruge i djelatnici Općine Kanfanar na čelu s tadašnjim načelnikom Antonom Modestom i sadašnjim Sandrom Jurmanom, uključivši i mene kao utemeljitelja i umjetničkog ravnatelja festivala, skladnim višeglasjem potaknuti smo još i više učiniti ga još poznatijim, prepoznatljivijim i sjajnijim.

Od sama početka festival je medijski prepoznat i praćen, ponajviše od Hrvatskog radija i Hrvatske televizije te Glasa Istre. I ostali su ga mediji pratili, pa se može kazati da se o Dvigradu nikada nije pisalo kao što se to čini od kada festival postoji. O Dvigradu i Dvigrad festivalu kao o biserima govore i domaći i stranci.

Ovogodišnji 12. Dvigrad festival održavate u dva dijela. Prvoga dana lipnja u Crkvi sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi imali ste posljednju priredbu predljetnoga rasporeda, nastavljate u rujnu. Što možete poručiti sada, usred festivala?

Prije početka prošlogodišnjega Dvigrad festivala napisao sam pismo svim iznimnim ansamblima i pojedincima s kojima sam ga stvarao i izvijestio ih da od 2013. Dvigrad festival ima dva brenda: lutnjistički i orguljaški. Ovogodišnji festival stoga sam podijelio u dva dijela. Prvi dio, orguljaški koji vodi Mario Penzar, završio je što se Istre tiče. No dan prije nego što započne lutnjistički dio 21. rujna u Balama, sopranistica Martina Klarić i profesor Penzar održat će svoj koncert gostujući u Sloveniji na festivalu Dnevi stare glasbe, koji s festivalom Musica cortese i Dvigrad festivalom čine Consortium sine nomine, nudeći si međusobno programe do kojih nam je posebno stalo. Tijekom kolovoza Mario Penzar završit će seminar o interpretaciji rane glazbe za instrumentaliste, pjevače i pjevačice uz pratnju basso continua, koji je tijekom svibnja započeo sa studentima zagrebačke Muzičke akademije, a kojemu će se priključiti i studenti Muzičke akademije iz Sarajeva. Na svim koncertima osim onoga s kojim je talijanski ansambl Belle Gerit iz Urbina 25. svibnja priredio svečano otvaranje festivala u Dvigradu, odjekivali su zvuci kraljice svih instrumenta, orgulja – u Kanfanaru tri puta i jednom u Svetom Petru u Šumi. Svaki je koncert, općenito, po nečem bio poseban: Edija Kancelara iz Pule, stoga što su se mogli čuti samo zvuci orgulja, studenata s Muzičke akademije iz Zagreba kojima se zbog zahtjevnosti u programu morao pridružiti profesor Penzar, Nove Schole Gregoriane i njihova umjetničkog ravnatelja profesora Alberta Turca te orguljaša i profesora Federica Del Sorda, dvojice eminentnih predstavnika Papinskog instituta za sakralnu glazbu iz Rima s naizmjeničnom izvedbom gregorijanskoga pjevanja i orgulja. Sve posebno, no ja bih na prvo mjesto stavio ono najposebnije, ono što svakako treba poduprijeti – mladost koja dolazi! A to upravo činimo s Dvigrad festivalom. Prvo u proljetnom dijelu, a potom u jesenskom, s majstorskom radionicom profesora Diega Cantalupija iz Italije. A ta dva iznimna događaja, dvije majstorske radionice u jednoj godini treba poduprijeti da postanu međunarodna središta za izobrazbu i izvrsnost mladih na navedenim i srodnim instrumentima. I postat će! To bi trebao biti pravi prinos Dvigrad festivala.