Živahna izvedba

Prodana nevjesta jedna je od najizvođenijih stranih opera u HNK-u u Zagrebu, uz talijanski repertoar, s više od 400 izvedbi. Na repertoaru je od 1873, samo tri godine poslije praške praizvedbe njezine konačne, druge verzije. Središnje je djelo u opusu oca češke glazbe i utemeljitelja češke nacionalne opere Bedřicha Smetane (1824–1884) te jedna od najvažnijih slavenskih opera.

Prodana nevjesta puna je neposredne glazbe koja lako dopire do slušatelja. Zanimljivo je da je Smetana prvo skladao uvertiru kojom je anticipirao buduću operu. I upravo je ta uvertira, na premijeri 23. svibnja, anticipirala izvrsnu glazbenu izvedbu što ju je na čelu ansambla Zagrebačke opere ostvario maestro Nikša Bareza. U orkestru je našao pouzdana partnera za sočnu, preciznu izvedbu, punu ritma i brija u plesnim brojevima. Uvertira, satkana na betovnovskoj osnovi sa slavenskom melodikom, iskazala je motoričku snagu za dalji tijek izvedbe, nadahnute u svakom pogledu. Arije su bile brižljivo oblikovane, prožete finom lirikom, kao i poznati sekstet u trećem činu. Zbor je, uz veliki scenski zadatak, došao do punoga izražaja, pod ravnanjem zborovođe Ivana Josipa Skendera. Opera na libreto Karela Sabine pjeva se u hrvatskom prijevodu Milutina Cihlara Nehajeva. Tko bi rekao da je i to danas moguće? Zašto ne, dapače, jer ansamblu nedostaje više pjevanja na hrvatskom kako bi usavršio dikciju.

Prizor sa zagrebačke premijere Prodane nevjeste / Snimila Ines Novković

Režija Ozrena Prohića donijela je mnogo pokreta i živosti zborskog ansambla. Brojne dosjetke, od izbora misice i nogometne momčadi koja igra flipere do fulminantnoga nastupa pravih cirkusanata s pobjednicom Eurosonga Conchitom, u dosluhu su s vedrim karakterom djela. Sve je smješteno u vatrogasni ili zadružni dom kao žarište seoskog života. Ništa se od retro odmaka tog uprizorenja i referiranja na Menzelov kultni film Selo moje malo pa ni detalji koje netko može doživjeti kao banalnosti (primjerice, češko pivo pije se u velikim količinama) ili već viđeno, ne kosi s duhom češke nacionalne opere. Tom su određenju hommage iskazali slikoviti folklorni kostimi dviju čeških vila koje su promatrale Maričinu ariju u trećem činu. Maštovitosti nije nedostajalo ni u režiji, ni u slikovitoj scenografiji Dinke Jeričević, ni u živopisnim kostimima Irene Sušac. Ravnotežu je ipak remetilo pretjerano ponavljanje nekih dosjetki, dok su pojedini tumači trebali reljefnije predstaviti svoje likove.

Solističku ekipu predvodila je sopranistica Valentina Fijačko, lijepo portretirajući Maricu pjevački i scenski, s mnogo suptilnih pjevačkih nijansi, iako ni njoj ne leži onih nekoliko mjesta Maričine dionice s velikim intervalskim skokovima što ih malokoja pjevačica može dobro izvesti. U arijama i višepjevima dominirala je muzikalnim fraziranjem i podatnim pianima. Glumački je skladno izrazila raznolikosti lika, njegovih ljubavnih razočaranja, prkosa i konačno ostvarene sreće.

Tenor Stjepan Franetović suvereno je i također muzikalno otpjevao te portretirao ulogu Janka, toga češkog preteču našeg Ere, koji lukavošću dobiva djevojku obećanu drugomu. Manje uloge Maričinih roditelja Krušine i Ludmile s mnogo žara igrali su Vitomir Marof i Ivanka Boljkovac. Drugi roditeljski par, Mihu i Katu, na drukčiji su način seoskih skorojevića duhovito predstavili Siniša Štork i Cecilija Car. Odlične epizode iz cirkuske družine ostvarili su sopranski zvonka Marija Kuhar Šoša kao Esmeralda i tenorski zvonak Mario Bokun kao Ravnatelj cirkusa te Antonio Brajković kao Indijanac.

Uloga Vašeka u tumačenju tenora Ladislava Vrgoča ostala je negdje na pola puta korektno otpjevane, ali u komici nedovoljno karakterizirane dionice i cijeloga lika. Bas Saša Čano kao da je bio svjestan svojih pjevačkih nedostataka za uspješno tumačenje uloge Kecala, ponajprije nedostatka dubokoga i visokoga glasovnog registra, pa se i scenski pritajio da bude što manje uočljiv. A ta su dva lika ključna za Prodanu nevjestu i daju joj karakter komične opere.