Vrijeme je upisano u mojim slikama

Anabel Zanze, dubrovačka umjetnica sa zagrebačkom adresom, prepoznata je unatrag protekla dva desetljeća po specifičnom promišljanju odnosa slike i teksta, odnosno riječi koja je osnovna mjerna jedinica njezina likovnoga prosedea. Njome ona uvjerljivo premošćuje granice između medija i praksi, povezujući tradiciju, ponajprije onu avangardnih, neoavangardnih i postavangardnih pravaca, sa sadašnjim trenutkom i osobnim interesom. Fasciniraju je tipografski potencijal, zakonitosti prijeloma tiskanoga, odnosno ispisanoga teksta, mogućnosti njegove fontovske varijacije putem specifične primjene i aplikacije na slikarsko platno. Grafičku sintaksu i semantičku vrijednost ona usmjerava k intelektualnom pregnuću i volji za igrom – duhovnom, asocijativnom, vizualnom…, ovisno o karakteru i mentalnoj popudbini sama promatrača.

Snimio Luka Mjeda

Na nedavno otvorenoj samostalnoj izložbi Vrste riječi u No galeriji zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, Anabel Zanze dala je uvid u recentni segment svoga stvaralaštva. Nastavljajući dosljedno vlastite kreativne postulate, na novijim radovima u kojima se bavi relacijom teksta i plohe uvodi, osim tipičnih neboja, i crvenu. Također, referira se na uzore, poput sudionika Gorgone Josipa Vaništu i Julija Knifera, ali i na Željka Kipkea i Vladu Marteka. Izloženi radovi iz novih ciklusa Knjiga, Vrste riječi, Likovi i dvoličja (2012–2014), te rad Mappa Mundi, svjedoče o iznimnoj misaonoj i likovnoj rafiniranosti, koja se ne iscrpljuje u jednom pogledu ili susretu.

Prijestolje i propast, 2013. / Snimio Goran Vranić

Najnovije djelo zamjetan je pomak od dosadašnjega djelovanja. Ono je sačinjeno od 48 akrila na papiru. Između naslova i učinjenoga događa se otklon, jer autorica ne prikazuje kartu svijeta, već shematski naslikanu slikarsku paletu, koja od slike do slike neznatno mijenja položaj. Te promjene slijedi i promjena odnosa korištenih boja, sive i engleskocrvene, tako da na kraju specifična nijansa crvene preuzima dominaciju. Slikarica isto tako varira naziv boje, koji ispisuje na različitim jezicima. Između navedenih elemenata uspostavlja se veoma složena napetost značenja i međuznačenja te konceptualno rastvaranje pretpostavljene stvarnosti i ideje što jest a što bi moglo biti prikazano, naslikano, napisano.

Kustosica izložbe Ivana Janković ističe vaše bavljenje tematikom intimne i kolektivne memorije te strahom od njezina gubitka. Možete li razlučiti njihovu međusobnu uvjetovanost?

Postoje umjetnici i pojedina njihova djela koja su obilježila moje formativne godine, ponajviše René Magritte i njegova Ceci n΄est pas une pipe, no dugo se nisam usuđivala zaći u njegovo gravitacijsko polje. Trebalo je, sudila sam, prvo izgraditi čvrst vlastiti likovno-idejni sustav da bi se moglo navratiti u tuđi i poigrati se pojedinim njegovim elementima, a da se pritom vlastiti sustav ne uruši.

Očigledno je u meni „snažna potreba za prisvajanjem i pohranjivanjem preuzetih umjetničkih rukopisa“ i apel za očuvanjem memorije. Od prvih svojih radova ukazivala sam na „šumove u komunikaciji“ i višak informacija koji se na nas sručio. Iz tog obilja nastojim odvojiti ono bitno koje je mome senzibilitetu blisko. Nikada se ne bih umiješala u duel, kako kažete, temata intimne i kolektivne memorije, kada bi prvi morao ustupiti pred drugim.

Radom Knjiga načinili ste određeni rezime svoga djelovanja. Koji je razlog da ste se na to odlučili, zašto upravo sada? 

Godine 2009. dala sam uvezati i ukoričiti u knjigu fini slikarski papir, 102 stranice ukupno. Bijela i neiscrtana, čekala je svoj trenutak, a meni se nipošto nije žurilo ispunjati tu pozamašnu praznu knjižurinu. Istina o rezimiranju vlastita opusa jednostavna je i pripada sferi intime, no reći ću je. Prva polovica 2012. bila je teška godina za moju obitelj, bolest bližnjega trošila nas je. Nije bilo ni vremena, ni živaca, ni volje za atelijerski rad. U otprilike kvadratnom metru prostora dnevnog boravka, na svome stolcu, i za bokunom stola, s minimumom slikarskog alata i sredstava na raspolaganju, Knjiga je bila jedino na što sam se mogla koncentrirati. Slikajući je, iznalazila sam i nova likovna rješenja, ali i navraćala u svoju likovnu prošlost stvorivši tako, prema riječima Ivane Janković, opus vlastite memorije.  

S jedne strane u slike ugrađujete iznimnu postojanost, dugotrajni rad i disciplinu, dok u studijama dolazi do oslobađanja, prepuštanja bržem, slučajnijem ritmu likovnoga i logičkoga razmišljanja. Kako u tom smislu doživljavate dimenziju vremena i što ona znači za vaše stvaralaštvo?

Znam reći kako mi slike „gutaju“ vrijeme, a kako mi ga studije „daruju“.

Vrijeme u mojim slikama kao da je materijalizirano. I lako je izmjeriti/izračunati koliko ga ima u pojedinoj slici. Ako vam istaknem podatak da u slici Polja ima osamdeset i osam redaka, i da je za ispis jednog retka, specifičnim fontom slova, bio potreban čitav radni dan, imamo brojku od osamdeset i osam dana. Pridodamo li joj i poneku subotu, nedjelju, blagdan, ili dan/dane kad jednostavno „puknete“ od svih tih slova i redaka pa bojkotirate slikanje, lako dolazimo do ukupnog broja dana unutar kojih je slika izrađena.

Dimenziju vremena doživljavam smrtno ozbiljna, s kemijskom olovkom i metrom u ruci, kalkulatorom, listom papira i kalendarom pred sobom. Nakon procjene koliko je vremena potrebno za ispis retka slike slijedi provizoran izračun broja redaka i dana potrebnih za njezinu izradu. Pogledom u kalendar dodajem neradne (putovanja, liječnici i slično), nakon čega mogu precizno odrediti datum kada će slika biti dovršena. I to najčešće nije u mjesecu u kojem je slikanje započeto. Stoga me i ne čudi što se uz moj rad sve češće spominje komponenta vremena na kojoj Zvonko Maković, s pravom, uporno inzistira.

Sporost izvedbe moj je frustrirajući sudrug pa se rado vraćam studijama, da si malo ubrzam slikarsku cirkulaciju i osiguram veći protok ideja, što u glavi, što na papiru.

Neupitni ste gonetač riječi, njihova značenja i simboličkog međuprostora uvjetovana semantičkim i sintaktičkim slijedom. Neka djela koja prikazujete na ovoj izložbi sazdana su na odnosu između francuskih riječi. Nazive tih slika potom prevodite na hrvatski i engleski. Koji je razlog tom postupku? Kako osjećate jezike i razlike u njihovu karakteru, duhu i energiji?

Sa slikopisanjem započela sam 1998. na talijanskom jeziku, prešla na hrvatski, zatim na engleski, i tek nedavno, oslobodila se, i u francuskom. Korištenjem leksičkog bogatstva drugih jezika povećava se i spektar mogućih asocijacija i značenja.

U ciklusu Likovi i dvoličja dogodio se taj, dugo priželjkivan, semantičko-vizualno-zvučni, arsenal koji jezikoznalcu ne stvara teškoće, a ostalima čak obogaćuje sliku dodatnom tajanstvenošću. Ili napetošću. Nadam se da će i oni jezično obrazovaniji uspjeti osjetiti čaroliju koja jest na tragu dade, nadrealističkih postupaka, paradoksalnosti i, mjestimice, humora apsurda.

U igrama pojmova i sadržaja Magritte je bez premca. Istina je da se prakticiranjem takva modela osjećaju razlike u „karakteru, duhu, energiji“ jezika, ali i pisama/grafema kojima se u slikarstvu služim.

U recentnim ostvarenjima primičete se praksi srednjovjekovne obrade teksta, odnosno strpljivosti ondašnjih pisara. S druge pak strane, i vaši meandri riječi zazivaju asocijaciju na mistiku labirinta na podu katedrale u Chartresu. Koliko u vašem radu ima dodira s mističnih aspektom?

Sa srednjovjekovnim prepisivačima tekstova, iluminatorima, rubrikatorima povezuje me tek tehnika mukotrpnog „rukopisanja“, koje traži psihofizičku spremu, izdržljivost i strpljivost. Izazovna je vaša misao o mističnim labirintima, no bit ću iskrena, svijet mistike i mistika slabo poznajem, a i ne privlači me previše. Moji meandri i metalabirinti za mene su, prije svega, likovne forme, nekad začudno neodoljive, ali, na svjesnoj razini, one nisu simbologijsko-misterijski znakovi. Vjerujem da se promatraču sklonom mistici, mogu prikazati drugačijima. Uostalom, davno sam naučila da ni znakovi, ni riječi, ni oblici nisu isključivo jednoznačni. 

Možda banalno pitanje, no ipak. Dobijete li povratnu informaciju od suvremenika kojima dajete hommage? Priželjkujete li je, zanima li vas ona?

Postoje slike koje jasno iskazuju počast nekom starijem kolegi, Vaništi, Kniferu, Marteku… Knifer, znamo, više nije na ovome svijetu, no prošloga me proljeća Ana Knifer pustila u njegovu radnu sobu. Pogladila sam nekoliko „antislika“ i pozdravila majstora meandriranja. S Vaništom, hvala Bogu da je tako, došlo je do interakcije. Potkraj 2011. izlagala sam u Galeriji Vjekoslav Karas u rodnom mu Karlovcu i izložila dva djela koja se referiraju na nj. Za trajanja izložbe u galeriji je održano predavanje Tonka Maroevića o Vaništi. Slikar nije prisustvovao. Kustosica Antonija Škrtić poslala mu je katalog moje izložbe u kojemu je, listajući ga, pronašao potrebne informacije i otada postoji tiha i povremena komunikacija između mene i slikara srebrne linije i drugih sadržaja. S Martekom, čini mi se, dijelim podjednaku radost uživanja u „njegovoj“ slici, koja je i doslovno postala njegovo vlasništvo. Ne priželjkujem ništa, što se ima dogoditi, dogodit će se.