Vijenac 528

Kazalište

Dalibor Matanić, Thelma i Louise, red. Dalibor Matanić, INK Pula

Sloboda u stupici hedonizma

Andrija Tunjić

Pišući svojedobno o Matanićevoj  režiji predstave Fine mrtve djevojke, koja se primarno bavila tobožnjom mržnjom hrvatskoga društva prema homoseksualnoj populaciji i homoseksualizmu, inače izvedenoj u GDK Gavella pretprošle zime, napisao sam i:  „Zamislimo da predstava nije završila kako je završila; u krevetu u kojem leži ‘mrtva’ Marija između nekadašnje partnerice Ivane i njezina muža Dalibora, nego da završava u predvorju kazališta gdje se publika zbog mržnje ubija pištoljima koje im je redatelj ostavio na sjedalima  u kazalištu.“

Upravo te, tada nepostojeće pištolje, Matanić je kontekstualizirao, naravno bez moje ironijske opaske, u svojem autorskom kazališnom uratku Thelma i Louise, koji je premijerno izveden 15. svibnja u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu u Puli.

 

 

 

 

Naime, u pulskoj predstavi pištolje je stavio ispod sjedala publike, koje publika na zahtjev policajca vadi ispod stolica. Ne znajući što da rade s pucaljkama gledatelji ih bojažljivo razgledavaju do trenutka kada policajac zatraži da pucaju u Thelmu i Louise, da sudjeluju u presudi zločinkama, dakle da se uključe kao sukrivci. Uz pokoje odbijanje većina publike tu ideju  prihvati i pištolje upru u zločinke. Umjesto gromoglasne pucnjave bijela plahta prekrije Thelmu i Louise... A sve prekrije tišina i muk gledališta.

Zadnja scena s pištoljima i prekrivenim tijelima protagonistica drame satkana od: nasilja, brutalnosti, „alkohola, sperme i krvi“ prepuna je mnogostruke simbolike; ne znači samo prestanak života istovremeno zločinki i žrtava, nego je i slika našega doba prožeta zlom, sviješću o autonomiji pojedinca, ženskoj emancipaciji i jastvu u kukavičkom društvu koje ne vidi stvarnost. Ili kako na kraju komada piše Matanić, riječ je o društvenom sustavu i dvjema ženama „koje su se toliko nasmijale u lice sistemu, za što većina nas nema snage, a kamoli hrabrosti“. One su to uradile, misli Matanić, zato što su  „možda par dana, ali stvarno živjele do kraja“, jer su se na trenutak osjećale „stvarno budnima“. Riječ je dakle o drami koja se bavi problemom slobode i njezinim zlorabljenjem, ali i nemoći komunikacije.

Matanić ju je napisao po motivima scenarija istoimenoga filma koji je 1991. režirao Ridley Scott, po scenariju Callie Khouri. Naglo bujanje svijesti američkoga društva o ljudskim pravima i građanskim slobodama tada zadobiva mitske dimenzije – koje danas pred pukim preživljavanjem gube tu opčinjenost –  bio je to povod za film o slobodi kao prividu za „malog“ čovjeka-ženu i slobodi kao ostvarenju za „velikog“, moćnog čovjeka-muškarca. Redatelj filma i scenaristica to koriste kako bi ukazali na nerazmjer slobode, ali i kao socijalnu studiju o periferiji koja izlaz iz ograničenja životne slobode nalazi najviše u slobodi tijela, u seksualnoj slobodi. Stoga se redatelj filma koristi filmom ceste, odmetničkim filmom i filmom potjere.

Nasuprot tome Matanić nastoji biti suvremeniji, pokušava radikalnije i dublje ući u problem slobode suvremene žene, zanima ga i njezin „strah“ od slobode. Fokusira se na ženu kao nježnije, slabije biće, zanima ga „traženje točnog ljudskog stanja u kojem je ono sposobno danas dosegnuti stanje slobode bez obzira na sve prepreke“. Zanimaju  ga, kako piše u knjizi drame Thelma i Louise, neposlušnost i bol kao univerzalni „pokretač glavnih likova ne bi li se izdigli iznad osjećaja da su samo dio slijepog stada koje sluša nevidljive komande“. Izvrstan reprezentant toga su mu žene. Originalni policijski inspektor zato mu je inspektorica (Senka Bulić). 

Kako bi što uvjerljivije dočarao stradanje žene, Matanić priču o dvjema prijateljicama – kućanici Thelmi (Helena Minić) i konobarici Louise (Lana Gojak) – koje kreću na izlet da bi pobjegle iz svakodnevice, iz formaliziranoga, tradicionalnog, patrijarhalnog života, osokoljene slobodnim shvaćanjem braka i muško-ženskog odnosa – ženski poistovjećuje, suživljava s iskustvom inspektorice te njihova životna iskustva nudi  kao produkt nasilnog društva koje ne poštuje ženin integritet.

Hoće reći da suvremena žena „bježi“ iz društva koje je guši svojim konvencijama i predrasudama o ženi: kućanici, roditeljici i ljubavnici, da je društvo krivo za njezin susret s okrutnostima „svijeta slobode“; s probisvijetima, kockarima, kradljivcima, nasilnicima, silovateljima, pijanicama, propalicama, da su društvene anomalije, ako ne krive, onda svakako odgovorne za zločin i duševni pakao Thelme i Louise.

No ono što se nameće kao problem takva viđenja slobodne žene jest fragmentarno, površno doživljavanje uzroka – izostalo je razobličavanje  mimikrije manifestnoga dijela društvene stvarnosti. Izostala je dublja analiza uzroka životnih devijacija suvremenoga čovjeka, dakle i žene, koji ga tjeraju u očaj i stoga jer je sve više nafilan ispraznostima života koji mu nameće suvremeni hedonizam. Dakle, izostala je temeljitija analiza beskrupuloznosti potrošačke civilizacije, njezino robovanje konzumerizmu.

Da se pozabavio konzumerističkim čovjekom koji ne preže ni od čega da bude Netko, da se pozabavio psihom čovjeka zarobljena: spektaklom, manipulacijom, ugađanjem strastima i uspjehu – koji se u svojoj ekstremnosti ne susteže ni od zločina kako bi postao globalno poznat junak dana u novinama ili pred televizijskim kamerama, koje sve manje žive od istine, a sve više od senzacije – tada bi se moglo ustvrditi da mu je krucijalno nadjačalo marginalno, da je otišao dalje od predloška i napisao suvremeni komad.

Bez toga publika je vidjela predstavu u mnogočemu inferiornu u odnosu na film, bogatu tehničkim pomagalima, veoma efektnu rasvjetu i dojmljive filmske sekvence putovanja Thelme i Louise, vješto uključenu publiku u zbivanje na sceni, uspješniju filmsku montažu nego kazališnu režiju. Na sreću čula je odličnu glazbu i vidjela impresivno glumačko nadigravanje, glumačku energiju koja nije plivala u praznini, nego je nudila proživljenu iskrenost. Postigli su to Helena Minić, Lana Gojak, Senka Bulić, Rade Radolović i Janko Popović Volarić.

Vijenac 528

528 - 29. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak