Skulpture vedrine

Ideja je radost, tema je antropomorfni stolac, a medij je skulptorska invencija. Jedanaest izloženih skulptura postavljenih u manje suodnose gradi priču ljudskih osobnosti, njihovih vrlina i mana, slabosti i zadovoljstava. Osnovna nit koja prožima cjelokupan opus jest vedrina autorova duha. Ona se očituje u pristupu interpretaciji pojedine životne situacije. Riječ je o događajima usko vezanim uz autorov život bilo da je riječ o oslikavanju dalmatinske tradicije kroz stolice koje interpretiraju nezaobilaznu marendu u djelima Pretežno sunčano i 10–10:30 ili o nenadanim događajima kao što je snijeg u Splitu, predočen istoimenom skulpturom.

Ljubimac

Djelo Snijeg u Splitu primjer je britke duhovitosti autora koji šalom na vlastiti račun tumači širu problematiku bespomoćnosti čovjeka kada se nađe u nenadanim uvjetima, a koja najčešće rezultira lomovima i padovima, kako doslovno tako i u prenesenom smislu. Skulptura načinjena od gipsa i zavojem spojenih drvenih dijelova vrlo slikovito dočarava čovjeka u bolničkom krevetu s polomljenim udovima. Otkriva se hrapava i neobrađena površina materijala, ranjivost bespomoćna čovjeka. Propituje se situacija što se događa kada se čovjek nađe izvan sigurne zone, odnosno rutine svakodnevnoga života. Koliko smo zapravo sposobni, snalažljivi i prilagodljivi kada se nađemo u neočekivanim situacijama?

Na osnovi spomenutih skulptura, koje nas prve dočekuju u izložbenom prostoru, upoznajemo tradiciju utkanu u suvremeni izričaj umjetnika. Kažimir Hraste, odrastao u ozračju dalmatinske tradicije, formirao se kao umjetnik upijajući mediteranski duh silnicama lokalnog i univerzalnog, prošlog i suvremenog, objedinjenim u bogatoj baštini i nasljeđu grada Splita.

Prijestolje / Snimio Zoran Alajbeg

Umjetnik poznat po skulpturama u drvu te djelima u kojima otkriva i spaja staklo i metal, a zapravo najčešće radi sa stiroporom, u ovom je ciklusu izveo djela u svim navedenim materijalima. Ističući prednosti i nedostatke materijala, interpretirao je vrline i mane čovjeka. Krhkost materijala ravnomjerna je krhkosti ljudske duše. Ogoljelost se najbolje očituje u skulpturi Prejasna II, jedinoj izloženoj skulpturi načinjenoj od stakla i metala. Unatoč čvrstim i postojanim metalnim temeljima, fragilnost stakla govori o našoj dvoznačnosti. Čvrsta i stoička vanjština skriva krhkost emocija. Upravo je staklo, kako sam autor kaže, omogućilo u isti čas prikaz vanjštine i unutrašnjosti, odnosno prikaz same esencije materijala i ljudskog bića. Slična priča odvija se u istoimenoj skulpturi Prejasna I. Tretirajući stirodur betonskim ljepilom Hraste oblikuje dva stolca dajući mekom i laganom materijalu težinu i robusnost koja stvara dojam čvrstoće i zaštite osjetljivog materijala. Postavljeni jedan na drugi, stolci svjedoče o dvama različitim stanjima istog predmeta. S nestabilnim temeljima koji unatoč čvrstoj strukturi zbog mulja u kojem su postavljeni gube svoju postojanost nastaje ugroženost čitave strukture, što rezultira nepovjerenjem, izvijanjem i naposljetku zatvaranjem struktura.

Posebnu kompoziciju čini suodnos Ljubimca i Petstolja. Lucidnost autora očituje se u igri riječi u sugestivnim nazivima djela. Kombiniranjem riječi postolje odnosno prijestolje i činjenice da je ono smješteno na pet oslonaca dobiva se naziv petstolje. Interpretaciju možemo dalje analizirati razlaganjem riječi na pet-stolje, gdje pet na engleskom znači ljubimac, što je i naziv skulpture koja je u odnosu s Petstoljem. Riječ je o promišljanju ljudskog odnosa spram životinja, ali i spram čovjeka. Komična skulptura u obliku baroknoga tapeciranog taburea duboke vinski crvene boje s agilnim dugačkim nogama asocira na zaigrana psa koji se veseli vlasniku pružajući mu bezuvjetnu ljubav, odanost i pokornost. Postavlja se pitanje i komu se mi pokoravamo i pod kojim uvjetima. Petstolje je monumentalan tron, ali tron bez sjedala, čime se nameće pitanje tko su ljudi na vladajućim pozicijama i da li su jednako isprazni kao to petstolje ili počivaju na kvalitetnim temeljima.

Sklonost otvaranju i poništenju kiparske mase te važnost unutarnjega prostora skulpture ponajbolje je dočarana djelom S naslovom, gdje opet imamo poigravanje riječi i aluzije onoga što je u samoj skulpturi istaknuto – naslon. Naglašena konstrukcija i struktura djela očituje se u ravnoteži geometrijskih i zaobljenih linija koje stvaraju dojam gipkosti i lakoće monumentalne drvene strukture u kojoj prostor postaje esencijalni dio skulpture.

Bogatstvo novoga kipareva ciklusa očituje se u lišenosti jednostranog iščitavanja izloženih eksponata. Svako djelo može se interpretirati na individualan način – angažirano ili estetski, pozitivno ili negativno, inspirativno ili indikativno – ovisno o promatraču, njegovu pristupu i karakteru. Ljupko djelo Vrtna garnitura, oblikovano u akrilnoj smoli i željezu, iskače iz cjelokupnoga toka misli i dokazuje lucidnost, slobodu, optimizam, vedrinu i širinu umjetnikova pogleda. Na tankim fragilnim nožicama nalazi se prošupljena razvedena forma organskih oblika koja asocira na dekorativnost bogata vrta. Šupljine u formi moguće je interpretirati na razne načine – kao dekorativne organske oblike, kao napukline ili kao izjedeno lišće nagrižene prirode.

Hraste u oblikovanju kreće od ideje. Materijal je sekundaran, on se promišlja tek kod realizacije. O nebitnosti materijala svjedoči djelo Eger, prikazujući bezvrijednost današnjih materijala koji se često upakiraju u nešto lijepo, a zapravo su nekvalitetni i potrošni. Daske iverice raznih oblika spaja tiplama kreirajući vizualno atraktivno i razvedeno djelo. Zanimljivom kompozicijom autor ističe sve nedostatke primijenjenog materijala. Djelo je moguće iščitati kao komentar na neoliberalni kapitalizam u kojem je sve postalo potrošna roba – od nekvalitetnih i kvarljivih predmeta pa sve do čovjeka kao potrošnoga sredstva. Svatko je zamjenjiv, intelektualno vlasništvo i individualnost više nisu na cijeni. Ljudi se često prezentiraju kao atraktivni, uglađeni, ali to je zapravo samo lažna površina isprazne ljušture.

Izložba recentnih djela pokazuje raznovrsnost, bogatstvo i jedinstvo kipareva stvaralaštva, kao što Ive Šimat Banov u predgovoru izložbe kaže da je Kažimir Hraste u hrvatskoj suvremenoj skulpturi sinonim za kipara koji se i mijenja i ne mijenja. Promišljanje, razvoj i primjena različitih materijala podložna je mijenama koje se odvijaju u istraživanju strukture djela i mogućnosti materijala, no nit koja povezuje cjelokupan opus jest ono što čini srž umjetnikova nadahnuća, a to je njegova duša. Duša koju karakterizira vječni optimizam, iskrena radost, duhovitost, dosjetljivost i kreativni izazov. Riječ je o kiparu vođenu namjerom da djelovanjem obogati prostor i stvori radost okolini u kojoj se nalazi.