Skromno i doslovno

Ako bi se socijalnu egzistencijalnu dramu Oproštaj, treći dugometražni igrani projekt scenarista i redatelja Dana Okija, željelo opisati samo dvjema riječima, to bi bili pridjevi doslovan i skroman. Skromnost ili osrednjost podjednako na idejnoj kao i na izvedbenoj razini, kao i doslovnost u obradi teme i porukama koje se želi poslati, temeljne su odlike ostvarenja multimedijalnog umjetnika pravog imena Slobodan Jokić, filmaša poznatijeg po zapaženim eksperimentalnim i kratkim igranim filmovima u kojima nerijetko koketira s eksperimentalnim izričajem te se bavi različitim medijima i njihovom naravi.

U odnosu na naslove Predstava i Mrak recentni Oproštaj najmanje je hermetično i najkomunikativnije, ali i najmanje osobno Okijevo dugometražno igrano ostvarenje u koje je on ambiciozno, ali i neartikulirano, pokušao ugurati koješta. U dijelom satiričnu uvodnom radijskom razgovoru s ministrom zaštite okoliša (Daniel Rafaelić), razgovoru koji se emitira na nekoj splitskoj postaji, a koji ponovljen u završnici poprima mnogo neugodnije tonove, Oki tako kroz ministrove riječi isključivo svedene na floskule i politikantska obećanja odveć doslovno predočava populizam, licemjerje i ispraznost domaće političke elite nezainteresirane za stvarne probleme.

Oproštaj se doima poput ne osobito ambiciozna televizijskog filma

U polumračnoj prostoriji ministra s radija sluša osamljena žena teško razaznatljiva lika kojoj u uvodnom dijelu ne znamo identitet, dok će nam on u završnici biti dobro poznat. Riječ je o slijepoj Karmen (Bruna Bebić), udovici preminuloga radnika vranjičke tvrtke Salonit i majci djevojke Nine (Andrea Mladinić) s kojom se nakon suprugove smrti od azbestoze iz Vranjica preselila u Split. Dok zbog iskašljavanja krvi shvaća da i sama zacijelo boluje od azbestoze, naglašeno senzibilna Nina bezuspješno u Vranjicu pokušava prodati staru obiteljsku kuću koju zbog lošega glasa na koje je mjesto zbog zagađenosti azbestom dospjelo nitko ne želi kupiti. Nina je u svojevrsnoj platonskoj vezi s vršnjakom i najboljim prijateljem Srđanom, koji kao stomatolog uskoro odlazi na rad u Njemačku, a kao potpora u životnim nedaćama isprva joj figurira prijateljica Iva, koja upravo započinje vezu s Nininom liječnicom Lidijom.

Odnos otvorene i s vlastitom seksualnošću pomirene Ive i znatno zakopčanije Lidije koja ne može prihvatiti vlastitu spolnu orijentaciju autor pokušava iskoristiti za elaboriranje motiva istospolnih odnosa i nekih problema u njima. No samim naznačavanjem relacije dviju djevojaka bez njihove dublje psihologizacije to čini površno, nemušto i dosta trivijalno, da bi Iva i Lidija jednostavno nestale u posljednjoj trećini filma. I Nina i njezina majka Karmen predstavljene su kao hrabre žene koje se stoički nose sa životnim nevoljama, Karmen s udovištvom i ozbiljnim hendikepom, sljepoćom, a Nina s razornom dijagnozom smrtonosne bolesti. Unatoč Lidijinu nagovaranju Nina odluči svima prešutjeti istinu o svojoj bolesti, za koju će zbog veze pred raspadom s liječnicom doznati i Iva.

Dan Oki nažalost ne posjeduje smisao za kreiranje drame te praktički uopće ne vodi računa o dramskom potencijalu cjeline. Ninino suočavanje s kobnom dijagnozom stereotipno prikazuje kroz djevojčinu višekratnu zagledanost u daljinu i niz šetnji pored mora, dijelom nasamo, a dijelom u pratnji Srđana, s kojim je povezuju očigledni ali zatomljeni osjećaji, koji opet doslovno bivaju oličeni u velikom plišanom srcu koje oni zajednički nose na Marjanu. Autorova doslovnost i nedostatak sluha za emotivno poentiranje razvidni su i u suhoparnoj te slabo režiranoj posljednjoj sekvenci u kojoj Karmen i Srđan jedini prate lijes s Nininim tijelom koji se brodom iz Splita prevozi u Vranjic na konačno počivalište. Moguće da bi prema redateljevoj zamisli ta sekvenca trebala posjedovati određenu emotivnu i katarzičnu snagu dramskog epiloga, no ni od toga nema ništa jer je prethodno izostala snažnija i uvjerljivija drama.

Dojmovi o većinom slaboj režiji bez imalo sugestivnosti i energičnosti bivaju podcrtani i dnevnim i noćnim panoramama Splita, kadrovima koji su vremenski precizno raspoređeni, no koji su za cjelinu suvišni i posve nevažni jer ništa ne govore ni o priči ni o likovima. Zbog njih se Oproštaj doima poput ne osobito ambiciozna televizijskog filma koji u sceni s klošarom što pored kontejnera od Karmen uspijeva užicati nekoliko kuna pokušava dati i nekakav socijalni komentar. No i taj je komentar nemušt i sveden na klišej, a isti je slučaj s ekološkim i socijalnim angažmanom u sekvenci s djecom koja se igraju na azbestom zagađenu dijelu obale u Vranjicu.

Iako su klišeizirani i svi likovi i njihovi međuodnosi, Nina i Karmen ipak se uspijevaju izdići iznad sivila i potpune stereotipnosti zahvaljujući uvjerljivim nastupima Andree Mladinić i Brune Bebić.