Razorna snaga vode

Ovih dana svjedočimo apokaliptičkim prizorima – voda se u dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije popela pod same krovove kuća, a one niže potpuno je potopila. Voda negdje stoji mirna i ne opada, a negdje dere noseći sa sobom i gurajući pred sobom mostove, željezničke pruge, nasipe, minska polja; kuće se ruše pred našim očima kao kule od karata – a nisu to neke straćare sklepane od lima i kartona, kojima svake godine priprijeti uragan, nego solidne katnice od cigle, ali i od njih su i voda i zemlja (kao elementi) jače, voda će ih odnijeti sa sobom ili će ih zemlja progutati. Ne kaže se uzalud kad se tko nađe u teškom i opasnom položaju ili kad komu zaprijeti neka nevolja da mu je voda došla do grla. No i u frazeologiji, sa sve većim i težim položajem, raste i voda, pa tako dođe i do nosa (kad komu već jako prigusti), do usta (još mu je teže), do ušiju, preko glave. Danas ljudima u tim krajevima reći nek’ te voda nosi ravno je prokletstvu, a kad vode nema na vidiku, izraz je bezazlen: pa dobro, neka ti bude!

I postanak svijeta, prema Bibliji, počinje općim potopom, koji je – kako nam kazuje Knjiga Postanka (6-9) – i nastao tako što je Bog, zbog pokvarenosti ljudskoga roda, odlučio uništiti svijet, no ipak ne potpuno i nepovratno. Pravedniku Noi bilo je dano da se spasi od uništenja tako što će sagraditi korablju, veliku lađu, u koju će se skloniti njegova obitelj i po jedan par od svih životinja, radi očuvanja vrsta. Na drevno pretpotopno vrijeme pomišljamo lišeni svake empatije, više mislimo o onima koji su se ulaskom u korablju spasili nego o mukama onih koji su se utopili, a o gubitku svih materijalnih dobara u tom općem potopu uopće i ne mislimo. U srazu elemenata, a ta je snaga uvijek razorna, čovjek uviđa gdje mu je mjesto, no kada opasnost prođe, vrlo brzo zaboravlja na svoje još donedavno otkriveno mjesto i mjeru, pa opet radi po starom, kao da je on gospodar prirode, a ne ona njegova gospodarica. Kada pak dođe do nesreće neslućenih razmjera, do prave kataklizme, otkrije se štošta o prethodnom ljudskom ponašanju – o nemaru, neslušanju stručnjaka / znalaca, o krađi i pohlepi, jer, kako se čulo u vijestima, najviše su popustili najnoviji nasipi, koji bi, po logici stvari, trebali držati najbolje, a upravo su oni probijeni. Zna se (sada) da su građeni nesolidno, tek toliko da se zadovolji forma, a ne da doista i zaštite. Onaj tko potkradanjem ili drskom krađom i otimačinom, zbog vlastite pohlepe, svjesno ugrozi živote ljudi i životinja (ne kaže im se uzalud blago), toga bi trebalo primjerno kazniti. Ali da! Svaljivanjem krivnje jednoga resora na drugi, jednoga pojedinca na drugoga, svi se na kraju izvuku i krivca nema. Zapravo je najvažnije angažirati lukava i vješta odvjetnika, pa se ne boj!

Koliko god mi za suše plakali što je sve usahlo, a usahlo je zato što nam poljoprivreda uglavnom ovisi samo o nebu, koliko god je tada zlo to što ne navodnjavamo svoje oranice (jer navodnjavati i znači napuniti se vodom), povodanj (bujica, poplava) takva je pojava koja se, ako je pameti, može bar donekle ublažiti (retencijama rijeka; lat. retentio, retinere, zaustaviti, zadržati), ali se često uza sve to ipak ne može izbjeći. No barem se uvijek može i mora pokušati – sušu suzbiti natapanjem, navodnjavanjem, a poplavu retencijama rijeka. Praslavenski pridjev *povodьnъ, od kojega smo i dobili imenicu povodanj, znači poplavljen, onaj koji je izveden iz prijedložne veze po vodĕ, po vodi – znači takav na kojemu je voda.

Među rijekama koje su se izlile iz svojih korita spominju se prije svega bosanske rijeke koje su poplavile bosanska područja, a kao pritoci Save onda i hrvatska. To su Una, Bosna i Vrbas. Bosna se zove rijeka koja kod Šamca utječe u Savu. Grčki Bosóna, lat. Bosonium, tumači se kao panonska riječ za bistar, čist, ali i za glatka voda. Neki misle da joj je postanje ilirsko: za vodu koja teče, tekućicu. Mi ni inače u imenima rijeka više ne prepoznajemo da je riječ o nekim davnim općim imenicama, pa tako, na primjer, u Savi više uopće ne prepoznajemo neko značenje. U latinskom, Savus je muško božanstvo, a kod Slavena žensko – Sava. Keltska je riječ od korijena *seu-, sou-, su-, tekućina, vlaga sok, pa bi općenito značenje Save bilo rijeka ili voda. Ime rijeke Vrbasa potječe od antičkoga imena Urpanus, a neki etimolozi misle da je moglo nastati i od urbs, grad, utvrda, jer je na Vrbasu i stara tvrđava u Banjaluci.

Kako bilo da bilo, u indoeuropskim jezicima u većini riječi za rijeku ili potok krije se neki oblik glagola teći ili riječ voda (tekućica), no ima i onih koji uključuju pojam buke, jakoga šuma vode. Upravo je po tome prozvana jedna slavonska rijeka kod Požege, koja se također spominjala ovih dana (u svibnju 2014. godine) među onima koje su se razlile iz svojega korita. Za razliku od netom nabrojenih rijeka, koje su desni pritoci Save, ova je lijevi pritok Save i zove se Orljava. Ono što mi je u tome bilo jezično najzanimljivije, orljava može biti i opća imenica, pa se u tom slučaju piše malim početnim slovom. Dakle, opća je imenica dala ime rijeci. A što znači ta opća imenica orljava? Znači bučno prolaženje, probijanje brze rijeke ili potoka; tutnjavu, grmljavinu, treskanje, a sve su to zvukovi što ih proizvode jaki izvori, na primjer topovi, lavine i sl. Po tome je i glagol oriti se (pjesma, planina, šuma) onomatopejski, tj. njegov prasl. korijen *or- oponaša zvuk kako se razliježe, kako odzvanja u prirodi (rus. orátь, vikati). Danas se glagol oriti se ne upotrebljava više u značenju obarati, rušiti, razarati, no nekoć mu je značenje bilo i takvo. U značenju obarati, rušiti, razarati upravo se zvukovi što pritom nastaju prenose na te radnje. Glagolu se mogu dodati i razni prefiksi (ob-, raz-), no oni samo pojačavaju osnovnu radnju: oboriti, srušiti, udariti. U prijevojnim vezama nastaju onda i obarači, otponci kojima se što obara, ruši. Meteorološki neologizam oborina (kalk od njemačkoga Niederschlag) jest kondenzirana ili sublimirana vodena para u zraku koja pada na Zemljinu površinu (kiša, snijeg, tuča). Neki se priklanjaju izrazu padalina (jer im i kiša, i snijeg, i tuča padaju na zemlju), no ima i onih kojima je riječ oborina prihvatljivija nego padalina jer kažu da oborine mogu nastati i isparavanjem, taloženjem, pa ne moraju nužno padati iz zraka.

No ni razlijeganje, odzvanjanje pjesme (po planini, šumi itd.) ipak nije uvijek sasvim bezazleno. Jer i ono može izazvati, pokrenuti, npr. lavinu. Za poplavu (prasl. plavati od *pluti, teći, liti, iz ie. baze *pley-, pomicati se, teći) teško bi se moglo reći da ima ikakve veze s rajem. No ako se zna da je i sama riječ rijeka nastala od ie. *rei(H)-, teći, iz čega je i stind. rináti, pusti da teče, grč. oríno, stavljam u pokret, lat. rivus, potok, onda ni prijevoji praslavenskog *rojь, roj, raj, nisu više toliko udaljeni. A upravo je prasl. *rojь, vodeni tok, pretkršćanski izraz koji je označavao prebivalište umrlih. Prvotno bi mu značenje bilo: što pripada toku, što se nalazi preko vode ili pod vodom. Stari Slaveni vjerovali su da se svijet mrtvih nalazi preko vode. A i u staroj Grčkoj Haron je prevozio mrtve u svojem čamcu preko rijeke Aheronta (rijeke boli) do, indijanski rečeno, vječnih lovišta, a zapravo do čekaonice za reinkarnaciju. Za tu vožnju plaćali su mu novčićem ispod jezika pokojnika (obol).  

Mi današnji, orilo – gorilo, sad više ne možemo izbjeći muku i štetu koje imamo od razornih nabujalih voda. Za sanaciju šteta (lat. sanatio, liječenje, uklanjanje neposrednih posljedica poplave), trebat će još puno Save proteći ispod savskih mostova. Ako opstanu, dakako. A za potpunu asanaciju (stvaranje zdravih i higijenski besprijekornih uvjeta života) još i više. No hoćemo li znati liječiti kad u najvećoj mjeri nismo znali / mogli spriječiti?!