Radikalna politika pobunjenih Srba u svibnju 1995.

Sarajevsko primirje zaustavilo je početkom 1992. ratne sukobe (barem u intenzivnijem obliku), a na području Hrvatske uskoro su raspoređene mirovne snage UN-a. Njihov zadatak bila je provedba Vanceova plana, koji je trebao omogućiti stvaranje uvjeta za postizanje dogovora o političkom rješenju. Međutim, tri godine poslije Hrvatska nije bila ništa bliže rješenju problema okupiranih područja. Većina odrednica Vanceova plana nije provedena, a umjesto toga na područjima pod zaštitom UN-a izrastala je država pobunjenih Srba. Početkom 1994. hrvatske vlasti odlučile su aktivnije krenuti u proces pregovora s pobunjenim Srbima oko rješavanja pitanja okupiranih područja. Okolnosti su bile nešto povoljnije nego dotad; Hrvatska je tijekom prethodne dvije godine vojno i politički ojačala, dok je RSK bila pred gospodarskim kolapsom, a s druge strane Slobodan Milošević i međunarodna zajednica zahtijevali su od vlasti u Kninu da pregovara sa Zagrebom. Međunarodna zajednica priznavala je teritorijalni integritet Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama, no inzistirala je na mirnoj reintegraciji okupiranih područja. Vijeće sigurnosti UN-a priznalo je neuspjeh u provedbi Vanceova plana, ali istovremeno je odbijalo vojnim putem prisiliti pobunjene Srbe na njegovu provedbu. S druge strane, protivilo se i povlačenju mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR-a) iz Hrvatske, smatrajući da bi takav scenarij doveo do ponovne eskalacije sukoba.

Hrvatska je, teško podnoseći dugogodišnju okupaciju trećine teritorija, iskazivala sve veću nestrpljivost za opipljivim rezultatima prisutnosti mirovnih snaga UN-a na njezinu području. Predsjednik Franjo Tuđman prednost je davao političkom rješenju, normalizaciji odnosa i uspostavi gospodarske suradnje sa zaposjednutim područjima, posebice u smislu prometnog povezivanja, nadajući se da će se na taj način uspjeti provesti mirna reintegracija. Mirna reintegracija okupiranih područja bila je tijekom 1994. i početkom 1995. najvažniji cilj hrvatske politike, no Tuđman je bio svjestan da će mirovni proces biti dugotrajan i mukotrpan te da možda neće dovesti do željenih rezultata. Provedba mirne reintegracije bila bi za Hrvatsku veliki uspjeh i značila bi da vraćanje okupiranih područja neće podrazumijevati dodatne ljudske žrtve ni dalju gospodarsku devastaciju ratom razorene države, no Tuđman je bio svjestan da će, ne uspiju li pregovori, Hrvatska možda biti prisiljena na vojnu opciju oslobađanja svojega teritorija. Stoga je u kolovozu 1994. donio odluku o pripremi vojne opcije oslobađanja okupiranih područja, ukoliko za time bude potrebe. U hrvatskom se vrhu smatralo da je Hrvatska dovoljno ojačala da može vojnim putem osigurati oslobađanje okupiranih područja, a ta je činjenica bila i važan čimbenik u pregovorima s pobunjenim Srbima i međunarodnom zajednicom. 

„Posljednji pokušaj“ mirne reintegracije okupiranih područja trebalo je provesti mjerama jačanja povjerenja između Zagreba i pobunjenih Srba, postupnim „otvaranjem“ RSK hrvatskim vlastima kroz gospodarsku suradnju i infrastrukturno povezivanje te, u konačnici, političkim dogovorom između Zagreba i Knina. Može se zaključiti da je tijekom 1994. vrh Republike Srpske Krajine, predvođen premijerom Borislavom Mikelićem, bio spremniji za pregovore s hrvatskim vlastima nego prijašnje vodeće političke grupacije pobunjenih Srba, no pregovori su Kninu trebali poslužiti za dalje ustrojavanje Republike Srpske Krajine i za jačanje njezine međunarodne pozicije, dok kompromisi, koji bi u konačnici mogli dovesti do političkoga rješenja mirnom reintegracijom okupiranoga područja u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske, nisu dolazili u obzir. Većina političkih snaga u RSK nepopustljivo je odbijala prihvatiti bilo koju mogućnost osim nezavisne Republike Srpske Krajine. Iako je Knin načelno prihvatio pregovore sa Zagrebom, bilo je očigledno da je Republika Srpska Krajina, umjesto prema mirnoj reintegraciji, krenula drugim putem, odlučivši se za ujedinjenje s Republikom Srpskom. Naime, potkraj 1994. snage pobunjenih Srba iz Hrvatske zajedno s bosanskohercegovačkim Srbima pokrenule su operaciju osvajanja Bihaća, strateški iznimno važna područja (koje je bilo pod zaštitom UN-a), čijim bi osvajanjem Srbi objedinili područje koje su držali pod kontrolom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Vojno, gospodarsko i političko povezivanje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dovelo bi Hrvatsku u daleko nepovoljniji strateški položaj, što bi se neposredno odrazilo na njezin politički položaj u daljim pregovorima s Kninom. Najbolje je to oslikavala izjava supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, lorda Davida Owena, jednom od hrvatskih pregovarača sa srpskom stranom, Hrvoju Šariniću: „Nemojte se nadati da ćete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri obraniti na vojnom planu.“

U proljeće 1995. postalo je očigledno da proces normalizacije odnosa, koji je trebao prethoditi pregovorima o političkom dogovoru i mirnom rješenju, nema budućnosti. Glavne odrednice hrvatske politike i one krajinskih Srba kretale su od potpuno suprotstavljenih polazišnih točaka; s jedne strane pobunjeni Srbi stabilizaciju situacije planirali su iskoristiti za jačanje srpske paradržave na okupiranom hrvatskom teritoriju, a s druge strane hrvatske vlasti normalizacijom odnosa željele su stvoriti uvjete za postupnu reintegraciju područja pod srpskom kontrolom u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske.

Pobunjeni Srbi pak nisu bili sposobni ili nisu željeli uvidjeti promjene u stajalištima međunarodne zajednice prema krajinskom pitanju te hrvatsku odlučnost da provede reintegraciju okupiranih dijelova svoga teritorija. U tom kontekstu treba promatrati i srpsko odbijanje novoga plana međunarodne zajednice o rješavanju krize u Hrvatskoj početkom 1995, Plana Z-4. Plan Z-4 rješavao je pitanja na kojima je ustrajavala hrvatska vlada (suverenitet, teritorijalni integritet, povratak izbjeglica), a istodobno je predviđao visoku razinu političke autonomije Srba u Hrvatskoj (potrebno je pripomenuti da je planom bio nezadovoljan i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman). Predstavnici međunarodne zajednice pokušali su početkom 1995. Plan Z-4 predstaviti krajinskom rukovodstvu, no predsjednik RSK Milan Martić, predsjednik Vlade RSK Borislav Mikelić i ministar vanjskih poslova Milan Babić Plan Z-4 nisu htjeli ni primiti na razmatranje. Na zatvorenoj sjednici Skupštine RSK, održanoj 8. veljače 1995. u Kninu, Martić je izjavio da „međunarodna zajednica svojim Planom Z-4 nije dala pravo srpskom narodu u RSK da živi u jednoj državi“, zaključivši da je Plan Z-4 neprihvatljiv za RSK, ali da treba prihvatiti dalje pregovaranje „sa ravnopravnih pozicija“. Vrh RSK time je ponovno jasno pokazao da odlučno odbija bilo kakvo političko rješenje. Sve radikalniji stavovi pobunjenih Srba prisiljavali su hrvatski vrh na razmišljanje o vojnoj opciji oslobađanja zaposjednutih područja Hrvatske.

Nekoliko dana prije početka operacije Bljesak okupirani dio zapadne Slavonije, gradove Okučani i Stara Gradiška te dio Pakraca pod srpskom kontrolom posjetili su Milan Martić i zapovjednik Srpske vojske Krajine Milan Čeleketić. Poruke koje su tijekom posjeta poslane srpskom stanovništvu na zaposjednutom području važan su pokazatelj stajališta čelnika pobunjenih Srba uoči početka oslobađanja okupiranog teritorija. Već u pozdravnom dijelu govora tijekom posjeta Gavrinici (okupiranom dijelu grada Pakraca) Martić najavljuje razlog posjeta: „Svrha mog dolaska među vas, među svoje zajedno s generalom Čeleketićem, jeste, da damo do znanja svim špekulantima i svim emisarima ovog svijeta koji kažu da ovaj teritorij mora da se vrati u Hrvatsku, da kažemo da od toga nema ništa. I zato jesam ovdje, da vam ulijem nadu i samopouzdanje. I naš cilj koji smo zacrtali, a to je da svi Srbi žive u jednoj državi, a u koju ja iskreno vjerujem da će se ostvariti, a ostvarit će se uz vašu podršku i vjeru da ćemo uspjeti.“ U nastavku govora Martić se jasno opredijelio za ratnu opciju i odbacio mogućnost političkog dogovora s hrvatskim vlastima: „Mene kao čovjeka pogađa, a vjerujem i vas, raznorazna tumačenja po sistemu mir nema alternativu, ja vas uvjeravam da i ja i dr. Karadžić (predsjednik Republike Srpske, op. a.) apsolutno jesmo za mir i da bi sutra svi jedva čekali da nastupi mir. A ko ima pravo da danas pogazi sve one žrtve koje su dali živote za ovu otadžbinu i stane na pola puta i prihvati takav mir u kojem bi Srbi bili vraćeni u Alijinu državu ili mi u Tuđmanovu državu, ja za takav mir nisam.“ Osvrćući se na dotadašnje rezultate normalizacije odnosa Martić nastavlja: „Ja tvrdim da bi bilo bolje da nemamo ni to malo nafte što nam oni daju, ako treba da oremo ponovno sa konjima i volovima i to je bolje nego da prihvatimo ovo što nam sada rade i da fino ideja o suživotu prolazi. Suživot za vas znači nepostojanje ni vas u životu ni postojanje vaših teritorija za koje kažemo da su apsolutno srpske.“ Odbacujući ideju suživota s Hrvatima, Martić je čak nagovijestio i mogućnost daljih srpskih osvajanja u zapadnoj Slavoniji: „Moja razmišljanja su usmjerena samo na to kako da povratimo i ono što je sada privremeno okupirano a bilo vekovno naše. […] Vjerovati u mirovne snage, u nekakav UNPROFOR, Savjet bezbjednosti i da dokazujemo da je to naše, da će nam to vratiti, od toga nema ništa. […]Mi razmišljamo kako da sačuvamo ovo što je naše, a ukoliko nas ovi zlotvori napadnu kao što prete, onda moramo naći načina da vojnički vratimo ono što je naše bilo vjekovno a siguran sam da ovdje među vama ima onih kojima su kuće ostale tamo.“ U konačnici, Martić je zaključio da je proces normalizacije odnosa zapravo podmetanje hrvatskih vlasti i UNPROFOR-a Srbima u Republici Srpskoj Krajini. Kao i mnogo puta dotad, predsjednik države pobunjenih Srba odbacio je mogućnost mirnoga rješenja koje bi podrazumijevalo suživot s Hrvatima i „vraćanje u „Tuđmanovu državu“, nagovijestivši čak mogućnost daljnjih vojnih osvajanja i proširenja područja pod srpskom kontrolom.

Sudbonosno, taj govor održan je 26. travnja 1995, dva dana prije nešto što se dogodio incident na autocesti u zapadnoj Slavoniji, koji je u konačnici rezultirao početkom oslobađanja okupiranoga teritorija. Niz ubojstava, najprije osobe srpske nacionalnosti na slobodnom dijelu zapadne Slavonije, nakon kojega su uslijedila ubojstva nekoliko Hrvata na dijelu autoceste Zagreb–Lipovac (Beograd) koja je prolazila kroz okupirano područje zapadne Slavonije te zatim zatvaranje autoceste koja je, kao važna prometna poveznica sukladno dogovoru s pobunjenim Srbima otvorena za promet nekoliko mjeseci prije, uvjerili su hrvatski vrh da mirovne inicijative te pokušaji normalizacije odnosa s Kninom nisu doveli do željenih rezultata, odnosno do početka provedbe procesa mirne reintegracije okupiranih područja. Radikalni stavovi pobunjenih Srba i višegodišnje odbijanje dogovora o mirnom rješenju političkim dogovorom o reintegraciji hrvatski su vrh doveli do jedinoga mogućeg rješenja – odluke o vojnoj opciji oslobađanja zemlje.

Odluka o pokretanju vojne operacije Bljesak bila je politički vrlo osjetljiva, naime nekoliko mjeseci prije, kada je Tuđman donio odluku o prestanku mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, iz međunarodne su zajednice stigle optužbe kako ta odluka može izazvati rat, a u konačnici je Tuđman zbog pritisaka morao pristati na ostanak mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj, iako doduše s nešto izmijenjenim mandatom. Odluka o pokretanju vojne operacije na području koje je bilo sastavnim dijelom hrvatskoga teritorija, ali se nalazilo pod zaštitom mirovnih snaga UN-a, stoga je bila vrlo teška i zahtijevala je vrlo pažljiv izbor trenutka, kao i vrlo brzu i efikasno izvedenu vojnu operaciju. Zahvaljujući upravo tome, operacija Bljesak nije doživjela velike osude i Hrvatska vojska nije prisiljena na povlačenje s oslobođenog teritorija.

Važan čimbenik pri planiranju i pokretanju oslobodilačke operacije bila je tadašnja politika Slobodana Miloševića. Naime, pritisnut sankcijama koje su Saveznu Republiku Jugoslaviju bacile na koljena, Milošević se nalazio u teškoj poziciji i nastojao je pred međunarodnom zajednicom pokazati novi miroljubivi pravac svoje politike, koji se uglavnom svodio na ulogu posrednika između vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Zagreba. Tuđman je stoga smatrao da se Milošević, u sklopu njegove tadašnje politike, kao i zbog teške gospodarske situacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji, neće odlučiti na slanje vojske u pomoć krajinskim Srbima. Tuđmanova procjena pokazala se točnom. Iako je Savezna Republika Jugoslavija tijekom 1995. nastavila potpomagati Republiku Srpsku Krajinu vojnom opremom, postrojbe Vojske Jugoslavije nisu upućene u pomoć pobunjenim Srbima u zapadnoj Slavoniji. U zapadnu Slavoniju, usprkos krajinskim očekivanjima i hrvatskim strahovanjima, izuzev manjih skupina dobrovoljaca, nisu stigle ni postrojbe iz Republike Srpske.

Operacijom Bljesak Hrvatska je izvojevala dotad najveću pobjedu u Domovinskom ratu. Njome je doduše oslobođeno tek otprilike 3,6 posto okupiranog područja, no za Hrvatsku je u vojnom, političkom, ali i psihološkom pogledu važnije bilo da je jedna od tri oblasti RSK (Srpska oblast Zapadna Slavonija) oslobođena u samo dva dana. Istodobno, predsjednik Tuđman odlukom o pokretanju operacije oslobađanja zapadne Slavonije pobunjenim Srbima, međunarodnoj zajednici, ali i čitavoj Hrvatskoj pokazao je kako se odnos snaga promijenio u hrvatsku korist. Postalo je jasno da je Hrvatska tijekom proteklih četiri godine izgradila respektabilnu vojnu silu koja je značila važan čimbenik u daljim pregovorima. Također, Kninu je nakon hrvatskog oslobađanja zapadne Slavonije trebalo biti jasno da se ne može osloniti na pomoć vojske bosanskohercegovačkih Srba, kao ni na pomoć Vojske Jugoslavije, na koje je Krajina u slučaju hrvatskog napada računala. No, usprkos svemu tome, radikalna srpska politika i dalje je ignorirala stvarno stanje i odbijala bilo kakve pregovore s hrvatskim vlastima o političkom rješenju krajinskog pitanja. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj tu su poruku shvatili tek nakon što je Hrvatska vojska u kolovozu 1995. operacijom Oluja oslobodila većinu dotad zaposjednuta teritorija, uključujući i glavni grad Republike Srpske Krajine Knin te u studenom 1995. pristaju na mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja.