Prinos

Na tom je poslu bio najstariji. Navikao je dolaziti rano, ne samo zato što je bio marljiv, nego i zato što je to zahtijevala njegova narav. Kao da je uvijek bio na oprezu da ga ne uhvate nespremnog, makar satima trajalo da telefon zazvoni. Ponekad bi poziv stigao tek poslijepodne. No on je bio kakav je bio i znao je da samo treba čekati. Dok se ondje ništa nije događalo – osim razgovora koje je vodio sa zaposlenicima koji su polako pristizali – u nekom kutku grada, u luksuznom stanu ili u kući na periferiji, sudbina je neizbježno tražila svoje – život koji se gasi – i začas bi netko nazvao i zatražio uklanjanje. Tada bi na njega došao red da izađe iz rutine u smjeru tužne vijesti.

Bilo je to samo još jedno jutro, nimalo drugačije od ostalih, koje se polako otkrivalo i svijetu i njemu – u tom uredu gotovo bez namještaja, samo s prazninama. Kad je primio poziv, polako je u samoći ispijao kavu iz plastične čaše, dok se sunce širilo po zidovima. Nervozan glas s druge strane; lako je mogao zamisliti lice njegova vlasnika. Po tonu je mogao razabrati koliko je tuga snažna, iako je, star kakav je bio, znao da veličinu gubitka može precizno procijeniti samo onaj tko ga je doživio.

Zapisao je adresu: ulica Piracuama, Perdizes. Nije mu bila poznata, no neće je biti teško pronaći: imao je plan grada i najčešće je put definirao prije polaska. Bio je razborit čovjek. Zadatak je zahtijevao također brzinu. Popeti se do stana, uzeti tijelo i spustiti se. Kako se bol ne bi razmahala, trudio se odnijeti tijelo što brže. To je bio najteži dio njegova posla. “Pas ili mačka?” upitao je preko telefona. “Pas”, odgovorio je glas. Iako mu to nije bio običaj, želio je čuti pojedinosti: “Malen ili velik?” – kao da se procedura mijenja u skladu s veličinom životinje. “Malen”, glasio je odgovor.

Odmah je kolegama na panou ostavio poruku da je otišao obaviti posao. Odabrao je rutu i zabilježio je. Navukao je pregaču i prije polaska provjerio je li u kombiju sve što mu je potrebno. Bilo je. Malo je toga bilo potrebno...

Sunce je obasjavalo grad, neosjetljivo na kakav god događaj – a toliko ih se u tom trenu odvijalo usporedno – i uspinjalo se neprimjetno jutarnjim nebom, nekoliko sunčanih zraka poskakivalo je po karoseriji kombija, koji je vozio s laktom na prozoru.

Bilo je rano i promet se odvijao sporo i bez prekida poput njegova sjećanja: iznova je prolazio etape drugih intervencija, tražeći u njima pojedinosti slične ovom slučaju – je li brzo našao mjesto za parkiranje, je li zgrada imala dizalo, jesu li vlasnici bili kod kuće ili ga je dočekala kućna pomoćnica. Požurivao se u mislima, ostavljajući slučaj po strani; tako je bio uspješniji u povlačenju i svima bi olakšao nelagodu.

Stvarnost je, međutim, bila nepredvidljiva. Unatoč iskustvu koje je već imao u tom poslu – ponekad je, zahvaljujući stotinama obavljenih intervencija, vjerovao da je već sve vidio – svako uklanjanje bilo je po nečemu drugačije. Uvijek se isticalo po nečemu neočekivanom: po položaju životinje, boji ili pasmini, vlasniku zatečenom između olakšanja i surovosti rastanka.

Baš zbog toga kod kuće više nije imao životinju. Onaj je trenutak bolio poput žileta zauvijek zarinutog u savjest. Djelovao je brzo: ušao bi u kuću, uzeo životinju, “Potpišite ovdje, molim vas”, i zatim nestao. Ponekad ne bi pričekao dizalo, nego bi se spustio stubištem. Stavio bi tijelo u kombi, upalio motor i brzo krenuo, kao da čuva nešto još živo.

I dalje se smireno i sigurno držao svoje rute, kao svih ovih godina. Bio je to samo još jedan odvoz. Malen pas. Sigurno je pripadao djetetu koje je sada na putu u školu. Ili djevojci koja je otišla na posao. Malen pas. Ne bi trebao biti težak. Lak zadatak. Slab ili nikakav materijal za komentare s kolegama.

Nije dugo trebalo da dođe u Perdizes i uspinjući se njezinim strmim uskim ulicama pronađe ulicu Piracuama. Vozio je po njoj polako, usredotočen na kućne brojeve, sve dok nije došao do zgrade obložene pločicama. Uspio se parkirati ispred zgrade. Jutro je ondje protjecalo mirno, nježno i nečujno, za razliku od grube i bučne avenije s koje je došao. Uvijek kad je odlazio u udaljenije četvrti, izvan trgovačkih zona, divio se različitostima grada: u nekim dijelovima život koji pulsira u borbi, u drugima mir u spokoju.

Ugasio je motor kombija, uzeo rukavice i prekrivač u koji će umotati životinju. Uputio se prema porti i predstavio se. Portir je zamolio da pričeka da ga najavi preko interfona. Poslušno je stajao u iščekivanju da se primi posla. Promatrao je pročelje i pogledom brojio katove. Zaustavio se na drugom katu. Ondje, u jednom od stanova, nalazilo se tijelo psića lišeno svega što ga je činilo psom – laveža, mirisa, mahanja repa.

“Možete se popeti”, rekao je portir dok je otvarao vrata. “Gdje je dizalo?” “Ondje”, odgovorio je portir i pokazao rukom. U hodniku, dok je promatrao predmete koji su otkrivali profil stanara – srednji stalež – usredotočio se na zrcalo, vazu, sag; kao da je u tom trenutku moguće pronaći zaborav.

Dizalo se nečujno spustilo do prizemlja. Ušao je. Ispred njega se našlo još jedno zrcalo. Iznad njegove glave naziralo se slabo svjetlo, zakašnjelo sunce koje je još potiskivalo noćne sjene. “Idemo”, rekao je sam sebi polako navlačeći rukavice.

Sporedni je ulaz bio pritvoren. Otvorila ga je žena, dok je izlazio iz dizala. U njezinim crvenim očima još je tinjala tuga. Razmijenili su samo osnovne podatke – drugi nisu ni bili potrebni – i ušao je. Predao joj je rješenje na potpis i ugledao životinju: ležala je na trbuhu, u vešeraju u kojem se i dok je bila živa nalazio njezin kutak.

Prišao je tijelu guste crne dlake. Prepoznao je pasminu: shih tzu. Bili su to umiljati, tihi i diskretni psi. Pokraj tijela stajala je posuda s ostacima hrane i još jedna puna vode. Unatoč dobroj skrbi, vidjelo se da je pas bio star: pandže su mu bile slomljene i nedostajalo mu je nekoliko zuba. Kleknuo je i rastvorio prekrivač da ga umota. Iza svojih leđa začuo je tih plač, nalik dječjem – i vjerojatno i jest plakalo dijete, jer je čuo ženu kako izgovara: “Idi tamo, draga.”

Zamotao je psića u prekrivač i podigao ga: još je bio topao. Ne gubeći vrijeme, krenuo je prema kuhinji. Uzeo je iz ženinih ruku rješenje i ušao u dizalo, koje ga je još čekalo na katu. Počeo se spuštati. Zaprepašten, osjetio je posljednji otkucaj životinjskog srca. Zadrhtao je. Nikada dotad život se nije ugasio u njegovoj prisutnosti. Psić je uginuo u njegovu naručju. Stisnuo ga je čvršće i snuždio se. Ponovno čovjek.

Iz zbirke Aquela água toda
(Sva ona voda), 2012.