Priča o Patu Martinu

Prije kraćeg je vremena Hrvatska radiotelevizija u kasnim večernjim satima prikazala zanimljiv dokumentarno-romansirani film o američkom jazz-gitaristu Patu Martinu, posvećenu njegovoj neuobičajenoj životnoj priči što je  povod da se i u ovoj rubrici progovori o tom iznimnom jazz-umjetniku neobična i nesvakidašnjeg umjetničkog i osobnog iskustva.

Pat Martino, rođen kao Pat Azzara u obitelji talijanskoga podrijetla u južnom dijelu Philadelphije 1944. je predstavnik mainstreama i postbopa, odnosno hard-bopa, glazbenik zavidne tehnike instrumenta i stilski razrađenih ideja. Temeljno je umijeće i privrženost jazzu stekao još kao dijete, ponajprije od oca jazz-pjevača i gitarista Carmena Mickeyja Azzare, koji je bio pod snažnim utjecajem legendarnog američkog jazz-gitarista Eddieja Langa. Gitaru sa šest i dvanaest struna počeo je učiti u dvanaestoj godini, napustivši zbog glazbe redovno školovanje. Prvi mu je učitelj i uzor bio gitarist Dennis Sandole, dok će, uz neizbježnoga majstora gitare Lesa Paula, poslije biti pod utjecajem Charlieja Christiana, Wesa Montgomeryja, Billyja Beana i Johna Coltranea.

Pat Martino

Profesionalno je počeo nastupati 1961. u rodnom gradu, važnom i snažnom središtu američke crnačke glazbe i jazza, pokazujući u  počecima zanimanje za rock, ali  se pod utjecajima tenor-saksofonista Reda Hallowaya i trombonista Slidea Hamptona posvećuje jazzu, a dolaskom u njujorški Harlem oduševljava se zvukom električnih orgulja Hammond B-3 i formacijom takva trija. Suradnici su mu bili jazz-orguljaši Charles Earland, Jimmy Smith, Jack McDuff, Richard Groove Holmes, Don Patterson i drugi. Uz takva trija, poznata i kao organ & tenor sound, ide obvezno i tenor-saksofon, pa vrijedi spomenuti i saksofoniste Willisa Jacksona, Sonnyja Stitta, Sleepyja Hendersona, Reda Hollowaya i Lloyda Pricea, s kojima je također surađivao i snimio nekoliko zapaženih LP-ploča.

No u životu Pata Martina gotovo u jednom času se sve promijenilo! Martino je naglo počeo osjećati zdravstvene tegobe, teške glavobolje i povremeni gubitak svijesti te potpuni gubitak pamćenja. Zaboravio je sve o svom instrumentu i potpuno zaboravio svirati gitaru. Liječnici su ustanovili nekoliko aneurizma u lijevom čeonom segmentu mozga, koji uz ostalo kontrolira pamćenje i osjećaj za glazbu. Operacija sa sasvim neizvjesnim ishodom bila je jedino rješenje, a neurokirurg koji ju je obavio bio je pravi majstor. U postoperativnom razdoblju Martino nije raspoznavao članove obitelji, teško se kretao, no shvativši da još posjeduje instrument, počeo se za nj ponovno intenzivno zanimati. Počeo je od sama početka ponovno učiti svirati gitaru, i najzanimljivije je, da je instrument počeo učiti slušajući svoje vlastito sviranje s ploča koje je dotad snimio. Imao ih je nekoliko i slušajući, počeo je učiti od sama sebe. Imao je veliku volju da u tome postigne nešto od onoga što je na tim pločama bilo snimljeno i zabilježeno, i uspio! Pat Martino s vremenom je ponovno dosegnuo visoku razinu sviranja jazza i tehniku instrumenta, ali se stilski ipak malo promijenio.

Za ljubitelje jazza koji su ga prije poznavali, današnji Pat Martino tek je nešto drukčiji, a u improvizacijama moderniji i zanimljiviji. To i sam priznaje, vodeći sada opet male sastave, okružen uvijek vrsnim pratiocima, primjerice bubnjarom Jasonom Brownom, pa i virtuoznim orguljašem Joeom DeFrancescom. A to je između brojnih ostalih nastupa pokazao i u zagrebačkom ZKM-u prije gotovo četiri godine. On je danas vrlo tražen glazbenik koji koncertira, javlja se u programima međunarodnih festivala jazza te snima za vodeće diskografske kompanije, od kojih je jamačno najpoznatija Blue Note, s kojom je i nekad uspješno surađivao. Uz te vrijedi istaknuti i etikete Muse i Prestige,. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada.

Pat Martino na međunarodnu se pozornicu jazza, nakon svih spomenutih, nemalih zdravstvenih peripetija, uspješno vratio 1987. i ostao!