Odrazi društvenih deformacija

Izložba mlade kiparice Jelene Azinović, nedavno otvorena u Galeriji Matice hrvatske, svojevrsni je nastavak njezina dosadašnjeg rada. Već je u diplomskom radu predstavljenom 2012. u galeriji SC izložila dvije skulpture u kojima je artikulirala idejnu podlogu svojih umjetničkih promišljanja. Radilo se o figurativnim prikazima ženskog tijela s jakim naglaskom na fizičkim izobličenjima. U ciklusu Izložbaba ona se još jednom poziva na motiv fizičke deformacije, ali ovog puta odlazi korak dalje. Na prvobitni prikaz pretile žene iz Diplomskog rada Azinovićeva sada veže skulptorski triptih groteskno izobličenih ženskih torza koja se pred promatračem sukcesivno rastaču. Tako njezina preokupacija pitanjem fizičkog u kontekstu društveno nametnute estetike odnosno standardiziranih obrazaca ljepote ovdje postaje vidljivija i poprima elemente društveno angažirane poetike. Azinovićeva u rad intervenira minimalno, ali, kao što ćemo vidjeti, to čini vrlo inteligentno i promišljeno. Ona kombinira estetsku jednostavnost materijala i kompozicije s naglašenom groteskom i ironijom, ostvarujući pritom koherentan i čitljiv, nepretenciozan, ali komentatorski snažan i uvjerljiv ciklus.

Iz postava izložbe / Snimio Mirko Cvjetko

Na izložbi predstavljena tri poprsja ekstremno pretile žene, naizgled slična, zapravo se sve više „rastaču“ kako stupanj amorfnosti njihove mase raste. Cjelina kroz koju autorica propituje fizičko propadanje posjeduje i izraženu psihološku komponentu. Fizičko je ovdje refleksija duhovnog. Torza koja „propadaju“, krećući se prema potpunom gubitku forme te time fizičkog identiteta istovremeno svjedoče i o degradaciji psihe. Poigravanje motivom žlica koje autorica razmješta po skulpturama, stavljajući ih prvo na mjesto usta i očiju da bi ih potom, prateći sukcesivnu degradaciju lika, krenula umnažati dopuštajući da se „razliju“ cijelim prostorom lica i torza, crnohumorni je komentar situacije, ali i oštra kritika našeg stanja. Žlice su metalizirane i reflektiraju naše izobličene odraze. Anonimna žena s kojom nas Azinovićeva suočava odraz je i naših odnosno društvenih deformacija. Današnje društvo koje bezobzirno teži normiranju, standardizaciji kako fizičkog tako i psihološkog aspekta ljudskog identiteta marginalizira sve što se ne uklapa u propisane obrasce. Kult ljepote često igra presudnu ulogu u našim društvenim identitetima, a stupanj fizičkog uklapanja u zadani obrazac nerijetko propisuje mjeru društvenoga, profesionalnog, ali i privatnog uspjeha pojedinca. Žena čije propadanje promatramo žrtva je tog procesa. Ona je ostracirana, prepuštena sama sebi i time osuđena na nestajanje. Osuđena je na ono što popularna psihologija naziva „jedenjem vlastitih osjećaja“ i te potisnute emocije provaljuju na površinu kroz metaforu žlice. Mi kao promatrači suočeni smo s bizarnom i neartikuliranom manifestacijom duševnog stanja lika koje autorica vješto i vrlo lucidno okreće protiv nas. U tom gotovo interaktivnom momentu prisiljeni smo u duševnoj degradaciji prikazanoga ženskog lika sagledati vlastite deformacije i zapitati se o vlastitom sustavu vrijednosti.

Osim skulptorskoga triptiha, Jelena Azinović na izložbi je predstavila i dva reljefa. Prikaz metaliziranoga poprsja i drugi, u kojem, koristeći se zrcalom kao pozadinom, na njega montira dijelove ženskog lica i udova. Protagonistica izložbe iz tog zrcala pokušava izaći. Estetski smirena kompozicija, izbor materijala čija tekstura sugerira hladnoću te njezin gotovo artificijelni sklad potenciraju dojam emotivne distanciranosti. Objektivni komentar paradoksalno povećava užas tragične uzaludnosti napora protagonistice, dok istovremeno inteligentno izmiče svakom patetiziranju. Azinovićeva u cijelom ciklusu postupno i kompetentno gradi narativni niz, koji kulminira u spomenutom reljefu.

Marginalizirana žena nemoćna je u borbi protiv društvenih konvencija čiji nepopustljivi obruč predrasuda ne dopušta različitost. A koja je naša uloga u svemu tome? U kojoj smo mjeri mi sami tirani koji održavaju postojeće stanje, a u kojoj žrtve koje su prisiljene skrivati vlastitu „nakaznost“ kako bismo se uklopili i izbjegli stigmu? I tko je propisao pravila prema kojima živimo i djelujemo, ako smo i sami žrtve? Foucault je, primarno u Nadzoru i kazni, ali i na mnogo mjesta poslije, ustvrdio da su discipline koje smo osmislili kako bismo unaprijedili kvalitetu naših života uvećali opseg znanja i tako postigli društveni napredak, one iste koje svojim normativnim karakterom čine nasilje nad nama. Tek smo jedno stanje vidljivijega nasilja nad pojedincem, koje bismo danas percipirali barbarskim, zamijenili drugim, inteligentnijim i perfidnijim. Psihologija, koja je u počecima bila prvenstveno humanistička disciplina, barata pojmovima normalnog i nenormalnog stvarajući tako standard kojem je potrebno udovoljiti da bi nam bilo dopušteno ostati dijelom društva, a slično funkcioniraju i pedagogija, sociologija i druge društvene znanosti. Mogli bismo reći: „ono što nas hrani, uništava nas“, i tako se donekle cinično vratiti na temu ciklusa. Izgradili smo niz predrasuda prema fizičkim izražavanjima psihičkih odnosno emotivnih nesavršenosti i poteškoća, možda kako bismo sakrili strahove od vlastite unutarnje „neuklopljenosti“, ali sasvim sigurno kako bismo na primjeru nesavršenoga drugog izmjerili vlastiti viši stupanj uklapanja u normu te tako umirili strah da ćemo i sami biti odbačeni i marginalizirani.