Nacionalni osjećaj je kulturna vrednota

Akademik Stjepan Damjanović Matičin je kandidat za predsjednika najstarije hrvatske kulturne ustanove. Izbori će se održati na Glavnoj skupštini 14. lipnja u Zagrebu, a odabir profesora Damjanovića kao Matičinog kandidata nikoga bliskog Matici nije previše iznenadio, posebno kada se zna da je profesor – osim što je ekspert za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, autor desetak stručnih knjiga i udžbenika te omiljeni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – dugi niz godina vezan uz Maticu, a obnašao je i funkciju glavnog tajnika od 1999. do 2002. te bio Matičin potpredsjednik tijekom zadnje četiri godine. U razgovoru u povodu kandidature akademik Damjanović govori o položaju Matice hrvatske danas, o svojoj viziji Matice u hrvatskom društvu, o društvu koje sve više pokazuje da kulturu ne vidi kao potrebu, nego kao skup i suvišan trošak.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Damjanoviću, Matičina upravna tijela odlučila su da budete njihov kandidat na izborima za predsjednika Matice hrvatske. Kako ste doživjeli tu kandidaturu?

Jako dugo sam u Matici i obavljao sam različite poslove u njoj. Bilo bi neumjesno i preuzetno kada ne bih osjećao poštovanje prema činjenici da su me oni s kojima sam dugo surađivao predložili za predsjednika Matice hrvatske. Ipak, iskreno ću Vam reći da je osjećaj odgovornosti i brige za budućnost ustanove u meni puno jači od osjećaja ponosa što sam predložen za predsjednika.

Zašto ste zabrinuti za budućnost Matice?

Nisam zabrinut u pogledu njezina opstanka, nego vidim velike teškoće koje će nam stajati na putu u želji da je držimo na razini koja joj je primjerena. Sve slabosti naše države prelamaju se i na njezinu djelovanju: novaca je sve manje, a očekivanja ljudi ista ili veća. Od činjenice da je novaca sve manje mene još više brine pasivizacija ljudi: stalno očekujemo da netko drugi nešto učini i zgražamo se što on to ne čini. Nikada si ne postavljamo pitanje: Što ja mogu učiniti? No nadam se da će se i kazaljke u našem društvu okrenuti u smjeru napretka i da će to aktivirati ljude i ubrzati oporavak. Uzdam se u one koji vole i poštuju Maticu da će pomoći, svatko onako i onoliko kako i koliko može.

 Što su temeljne odrednice vašega programa?

Matica hrvatska ima razvedenu djelatnost, izdavačku, predavačku, umjetničku. Ima središnjicu s više od 20 odjela, a izvan Zagreba, u zemlji i inozemstvu, 120 ogranaka. Postoje uobičajeni i uhodani oblici rada kojima se ostvaruje program Matice hrvatske. No oni ne daju uvijek i u svakom segmentu dobre rezultate.

Matičine djelatnosti možemo ugrubo podijeliti u dvije skupine: u prvu spadaju one koje ne zahtijevaju znatnija materijalna sredstva, a korisne su. To su različita  znanstvena, stručna, popularna predavanja, promocije knjiga, tribine i sl. No ako hoćete imati svoje novine za kulturu i svoje časopise, ako hoćete izdavati serije kao što su Stoljeća hrvatske književnosti, Povijest Hrvata, Enciklopedija Matice hrvatske i sl., potrebna su vam nešto veća sredstva, potrebna vam je pomoć državnih i lokalnih vlasti.

Ako budem izabran za predsjednika Matice hrvatske, poradit ću osobito na njezinu unutarnjem jačanju i to na nekoliko načina. Matica ima blizu četiri tisuće članova koji uredno ispunjavaju svoje članske obveze i još otprilike toliko koji to čine povremeno. Bilo bi jako dobro da svi ne samo plate članarinu, nego da i kupe jednu Matičinu knjigu godišnje. Ali ne da kupovanje knjige shvate kao rodoljubnu dužnost, nego da među knjigama Matice hrvatske nađu neku koja ih zanima, koja im treba, kojoj se raduju. Uredno plaćanje članarine i kupovanje knjiga za Maticu ne bi bio samo, pa ni u prvom redu, materijalni dobitak, nego bi se stvorilo ozračje pogodno za djelovanje: svaki bi član imao siguran osjećaj da pripada potrebnoj i snažnoj udruzi koja ima svoje ciljeve i zna kako ih postići. To će privući i nove članove.

Moguće je unaprijediti odnose središnjice i ogranaka te ogranaka međusobno. Neki odjeli u središnjici nisu dovoljno aktivni ni djelotvorni, a uz male organizacijske pomake mogu biti. Svoje programe moraju češće nuditi ograncima. Mnogi naši ogranci najbolje su što u kulturi neke tzv. male sredine imaju. Moramo ih dodatno jačati. Kad bismo napravili izložbu najboljega što su ogranci u dva desetljeća slobode objavili, iznenadili biste se: malo je i među velikim izdavačima koji ih kvalitetom svojih izdanja nadmašuju. No s druge strane, pojave se izdanja na kojima je znak Matice hrvatske, a kvaliteta im je nikakva, namjere kadšto sumnjive. Trebalo bi naći mehanizam da se to unaprijed spriječi.

U govoru u povodu 170. obljetnice Matice hrvatske rekli ste da naša država boluje od odsutnosti sinergije darovitih. Što je uzrok tih podjela, je li to ideologija ?

Možete li zamisliti u Hrvatskoj danas jedan list „za kulturu i društvena pitanja“ u kojem bi pisali najdarovitiji i najkompetentniji bez obzira na svjetonazor i ideologiju? Znate li osobu koja bi mogla posve objektivno procjenjivati kvalitetu teksta ne uzimajući u obzir tko je tekst pisao, koja bi štoviše mogla uživati u kvaliteti teksta u kojem netko izlaže stavove suprotne njegovima? Jasno je da ideologije dijele, ali nije samo u njima problem. Ne možete jako često okupiti ni one koje povezuje isti svjetonazor, a bilo bi potrebno da udruže svoje darovitosti. Trebamo biti svjesni da nikako nije dobro ako znamo samo govoriti, a ne znamo slušati. Ljude ne trebamo doživljavati kao svoje slušatelje ili čitatelje, nego kao sugovornike. Uvijek sam radostan kad u Matičinim prostorima netko svoju darovitost ponudi drugima ne očekujući ni novac ni slavu, nego tihu radost svih sudionika događaja. Toga priželjkujem u Matičinu djelovanju što više i vjerujem da će toga biti sve više.

Ne trebamo se umarati u polemikama s onima koji u grudima ne nose nikakve vrijednosti pa misle stoga da  su „građani svijeta“ i sve nacionalno im je nacionalističko, ne trebamo se truditi da zadovoljimo zahtjeve mudrijaša koji stalno govore o „modernim i složenim sustavima“ djelovanja, o potrebi novih strategija i sl. Skupina ljudi koja zadovoljna napušta Matičin prostor jer je slušala dobru poeziju, jer je upoznala vrijednu knjigu, jer je čula nešto relevantno o problemu koji je zanima – to je slika koja je za Matičine prostore poželjna uvijek iznova, to treba biti naš cilj.

U tom istom govoru rekli ste da kulturnom vrijednošću držite i nacionalni osjećaj. Mogli bi vas optužiti da uvodite ideologiju u kulturu. Na što ste točno mislili?

To sam naučio od Petra Šegedina. On je rekao da je nacionalni osjećaj kulturna vrijednost pod pretpostavkom  da je prožet dobrotom, ljepotom i pravednošću i da ga nikada ne smijemo unakaziti lišavajući ga tih kvaliteta. „Ne smijemo ga pretvoriti u iscerenu masku“, kaže Šegedin. Ako je kultura u najširem smislu preradba i usavršavanje, oplemenjivanje (usporedi „kultura tla“), ako je ona, u užem smislu, „ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku i njegovim djelima“, onda je nacionalni osjećaj kulturna vrednota jer usavršava čovjeka, čini ga spremnijim da čini dobro u korist zajednice. Pravi ponos na svoje i prava ljubav za svoje uvijek je povezan s poštovanjem drugoga.

Svi se slažu da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno. No može li Matica biti mjesto gdje će se daroviti okupljati? Može li ona biti mjesto gdje će se stvari za Hrvatsku pokrenuti na bolje?

Bila su vremena kada su se gotovo svi važniji hrvatski intelektualci okupljali oko Matice hrvatske. Danas nije tako, ali i danas ih je lijep broj uz Maticu. Znam da među onima koji danas nisu blizu Matice (po svojem djelovanju) ima puno onih koji su joj blizu po vrijednostima koje zastupaju i treba naći načina da se uključe u Matičine programe, da njezine programe učine bogatijima i djelotvornijima. Moramo se zalagati da što više ljudi shvati kako nije dosta da se Matice sjetimo samo onda kada bismo htjeli u njoj objaviti knjigu, u njezinim glasilima tekst ili održati predavanje u njezinim prostorima, moramo biti pripravni da pomognemo da se i tekstovi drugih objave, da se i izlaganja drugih poslušaju.

Često se čuje da Maticu treba ukinuti jer ona nema više svrhe sada kada imamo samostalnu državu. Što kažete na to?

Još od utemeljenja samostalne hrvatske države počele su polemike o tome je li Matica potrebna i mislim da se u tim razgovorima dogodilo ono što se često događa – ljudi zamjenjuju dio i cjelinu. U nedržavnih se naroda često događalo, na primjer, da književnost u pojedinim trenucima i u pojedinim aspektima zamjenjuje nepostojeće narodne političke i školske ustanove. Ona je na sebe uzela jednu dodatnu zadaću, važnu za narod, koja nije eminentno književna. Kada bi se te ustanove utemeljile, nitko nije rekao da treba ukinuti književnost.

Matica je utemeljena zbog borbe za neke ciljeve i preživjela 172 godine: oni koji su protiv ostvarivanja tih ciljeva protiv su Matice hrvatske. Njima se pridružuju i oni naivni koji nasjedaju na priču da su ti ciljevi dostignuti i ne razumiju da se oni moraju uvijek iznova dostizati. Ne trebate za tu tvrdnju složene mehanizme dokazivanja. Čeznuli smo za Državom, cijeli su je naraštaji sanjali, a danas se pitamo da li je imamo. Zašto se pitamo? Očito nismo zadovoljni kako ona izgleda. To znači da je uspješna država cilj koji uvijek iznova treba dostizati. A dostiže se ne samo djelovanjem političkih stranaka, nego valjanim ispunjavanjem mnogih i raznolikih poslova. I današnja Matica ima u tome svoje mjesto i svoje zadatke. Matica kao surogat političkih stranaka? Političke stranke ne objavljuju Heraklita, Ca­mõesa, Matoša ni Boškovića, ne trude se da pruže priliku mladim glazbenicima i slikarima, a Matica ne objavljuje politikantske brošure i političke podrške određenim političkim usmjerenjima i strankama. Ona je kulturna ustanova kojoj vlastita povijest i očekivanja značajnoga dijela stanovništva daju pravo da progovori kad drži da su ugroženi nacionalni interesi. U proturječje upadaju oni koji tvrde da je Matica danas nevažna i ujedno se uzrujavaju nad svakom njezinom izjavom. Pa što vas, gospodo, uzrujavaju stavovi nevažnih?

Ima dosta i onih koji bi htjeli da Matica jasnije i glasnije govori o političkim događajima.

Matica kao ustanova treba o političkim događajima govoriti samo ponekad, kada su oni od osobite važnosti. Druga je stvar da njezine tiskovine mogu i trebaju redovito pružati mogućnost intelektualcima da kažu svoju kritičku misao o svakoj pojavi u društvu. Pokušajte analizirati koliko se puta dogodilo samo u Vijencu da razgovarate s istaknutom osobom, ona izgovori deset kartica teksta i konstatira u nekom svojem odgovoru da svi šute. Pa gospođo/gospodine, upravo govorite, recite to o čemu drugi šute, a važno je. Svi govore i svi govore o šutnji. Tu nešto nije logično. Priča o šutnji postala je mantra. Svi koji traže glasnije intelektualce moraju biti svjesni da ljudi govore tamo gdje mogu i da ne ovisi samo o njima koliko će ih se čuti. Nitko ne bi trebao očekivati da mu institucije ili ugledni pojedinci u njegov poštanski sandučić pošalju svakoga tjedna sažeto mišljenje o nekom aktualnom problemu i k tome onakvo kakvo je njemu po volji.

Ako sve ono što je kritički izrečeno o našoj stvarnosti nije dovoljno, onda se moramo možda suočiti s bolnom istinom da nemamo intelektualnih snaga koje mogu jasno dijagnosticirati naše glavne probleme i nuditi relevantna rješenja. Osobno mislim da dijagnoza ima dovoljno, planova za prevladavanje slabosti puno manje, dapače – posve nedovoljno. Jer jedna je stvar reći da nešto nije dobro, a druga objasniti kako stanje popraviti.

Imate li osjećaj da je danas teže biti predsjednik Matice hrvatske nego u komunizmu?

Teško je uspoređivati različita vremena i teškoće koje nose. U komunizmu ste lako mogli osobno stradati braneći prava koja su danas neupitna, a to je uvijek značilo da će ovako ili onako stradati i vaši bližnji. S druge strane, predsjedniku Matice hrvatske snažan vjetar u leđa bila je silna podrška mnogih u ispunjavanju Matičina programa. Matica je tada od mnogih  doživljavana kao mjesto gdje se u najvećem suglasju sa željama hrvatskoga naroda oblikuju misli, planiraju i potiču djela važna za opstanak i prosperitet naroda. Danas predsjednika Matice neće nitko hapsiti zbog njegovih i Matičinih stavova, ali brojne su teškoće na koje će nailaziti u nastojanjima da osigura uvjete potrebne da Matica može uspješno ispunjavati svoj program: potrebno je okupljati ljude pripravne da rade i potrebno je osigurati materijalna sredstva. Mora biti pripravan i na napade i poruge onih koji bi rado da Matice nema.

To su oni kojima smetaju Heraklit, Camões, Matoš, Bošković…?

To su oni koje sam već spomenuo kada sam rekao da su oni protiv ciljeva radi kojih je utemeljena Matica, njima smeta čuvanje svijesti o hrvatskoj posebnosti, nesretni su što postoji hrvatska država, mogu Hrvatsku prihvatiti samo kao zemljopisni pojam. Samo su njihove ideologije i političke koncepcije vrijednosti o kojima treba stalno talambasati, a naša privrženost tradicionalnim vrijednostima koje je stvorio hrvatski narod i naša vjerska uvjerenja, to bi oni htjeli otjerati u privatnost naših domova i još kroz neki zid prisluškivati ne pretjerujemo li i doma s tim.

Proračun za kulturu ove je godine manji od 0,5% državnog proračuna. Zašto država kulturu ne vidi kao potrebu društva?

Kad ste rekli „država“, mislili ste, pretpostavljam, na upravljačke strukture, na najvažnija politička tijela. Ja vjerujem da u njima ima ljudi koji su uvjereni da je kulturu itekako potrebno podržati i da ona nije ni luksuz ni teret. To će, međutim, govoriti i oni koji tako ne misle i ne djeluju. Pitanje je odnosa moći među njima. Iz  podataka koliko se za kulturu izdvaja može se zaključiti da su u središtima odlučivanja jači oni koji kulturu tek trpe i koji bi je „stavili na preživljavanje“. Naprosto ne vjeruju u njezinu razvojnu moć, ne vjeruju u to da ona podiže kvalitetu ljudskoga života, ne razumiju njezine putove i načine djelovanja na ukupni život pojedinca i zajednice, vide je samo kao ukras koji može biti i lijep, ali nije nužan.

Ne ugrožava li onda odbacivanje kulture naš identitet? I uopće našu opstojnost kao nacije?

Razgovori o identitetu u novije su vrijeme jako učestali i u nas i u inozemstvu, pa je to neke podsjetilo na  Heideggerovu tvrdnju da smo „skloni primijetiti stvari i staviti ih u žarište  pomnog ispitivanja i dubokog razmišljanja tek onda kad iščeznu, propadnu, počnu se čudno ponašati ili nas na druge načine iznevjere“. Mnogi govore da identitet nije nešto dostignuto, nego da se uvijek iznova oblikuje. Meni se čini da on ima svoje „stalnice i promjenljivke“, da se poslužim izrazom svojega kolege profesora Marka Samardžije. Uvriježilo se misliti da su jezik i kultura nešto što bitno određuje neki narod, što ga izdvaja u zajednici naroda. Ako je tako, onda je prezir prema kulturi ugrožavanje nacionalnoga identiteta.

Statistike pokazuju da Hrvati čitaju pet puta manje od europskoga prosjeka. Što u takvu društvu očekivati od Matice hrvatske?

Pa to samo znači da misiju Matice hrvatske – rasprostranjivati knjigu u hrvatskom narodu – treba nastaviti i ojačati. Ali ne sentimentalnim i nacionalističkim floskulama, nego ozbiljnim radom. Jer podatak koji ste spomenuli kazuje još ponešto: čitanje nije zabava, nego ozbiljan posao i zaostajemo u tome približno kao i u obavljanju drugih poslova. Mnoga vrijedna kulturna dostignuća iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti na neki su način mrtvi kapital jer ih premalo ljudi primjećuje i s njima uspostavlja neki odnos. Zato za ustanove poput Matice hrvatske nije nikada bilo dovoljno da knjigu objave: treba se požrtvovno zalagati da knjiga stigne do čitatelja, da se uvećava broj onih koji čitaju.

Ali kakve su uopće perspektive knjige u neoliberalnom kapitalizmu?

Sve što o tome znam pročitao sam u djelu Koliko knjiga! meksičkoga intelektualca Gabriela Zaida. Zanimljivo je da Zaid na više mjesta ističe da o mnogim aspektima čitanja i statusa knjige govorimo paušalno jer nemamo pravih pokazatelja. Ipak, nešto se zna: na svijetu se svake godine pojavi više naslova nego što se rodi djece. Zna se i to da je čitanje u porastu, ali raste aritmetičkom progresijom, a pisanje eksponencijalnom. Silno je mnogo onih koji pišu, neki nemaju ni ambicija da ih se čita, nego samo da za neku potrebu navedu  svoje bibliografske jedinice. Zaid se osvrće na procjene da će prekomjerno obilje knjiga „izazvati božanski bijes“, dakle nestanak knjige i nabraja razloge koji govore protiv apokaliptičnih predviđanja, i to razloge tehnološke naravi: knjige se mogu čitati brzo letimičnim pogledom, čitamo ih brzinom koju sami određujemo, prenosive su, za njihovo čitanje nije potrebno rezervirati termin, knjige su jeftine te omogućuju veću raznolikost nego npr. televizija ili neki slični mediji.

Za knjige i kulturu potrebno je vrijeme, no današnje društvo sve više traži pojedinca koji će mu biti non-stop na raspolaganju. Živimo li u vremenu kad je sve teže prepoznati prave vrijednosti?

Da, sve je teže prepoznati prave vrijednosti. Problem je i u tome što  naše vrijeme, kako kaže profesor na sarajevskoj franjevačkoj teologiji Ivan Bubalo, „pati od iskustva nedostatka smisla i gubljenja orijentacije“. Ponuda je izvanredno velika, preporuke bučne, šumovi u komunikaciji brojni. Razorene su ljestvice vrijednosti, Boga neprekidno tjeramo iz javnih prostora i puno ih je koji pretendiraju na njegovo mjesto. Moramo stići na milijun mjesta i na osobitoj su cijeni oni koji znaju rasporediti vrijeme i poslagati obveze, „dobri profesionalci“. Prepuni smo priča o kreativnosti, a školski nas sustavi sve rjeđe potiču na razmišljanje, odgajaju „mušterije“ koji se poslije jako slabo snalaze u „ponudi i potražnji“. Nikad kao danas nije hodalo svijetom toliko prestrašenih i nesigurnih  ljudi jer stalno im razaraju ono što je štitilo njihov mir. No Hölderlin je rekao da tamo gdje raste zlo raste i ono spasonosno. Hoćemo li prepoznati to spasonosno, hoćemo li ga početi zalijevati?

Kako se sve to odražava na Maticu? Nije li najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi teže pred drugima opravdati razloge svoga postojanja u društvu kojemu su jedine relevantne vrijednosti one materijalne?

Da, teže joj je. Ona ni svojom izdavačkom djelatnošću ni drugim oblicima svoje djelatnosti ne može podilaziti lošim ukusima i podržavati sumnjive namjere. Ne može i ne treba objavljivati trivijalnosti da bi imala više sredstava, ne može svoje prostore pretvarati u sportska borilišta da bi došlo više mladih. Kad bismo bili nacionalistička ustanova, kao što nas neki optužuju, kad bismo tiskali kojekakvu petparačku nacionalističku robu, bolje bismo prodavali svoja izdanja. Ali to Matica nije i neće raditi. Ona će se uzdati u one koji poštuju kulturni čin u funkciji čuvanja nacionalnoga identiteta. Mislim da ih je puno više nego što izgleda, samo kadšto nisu svjesni da bi njihov prilog bio dragocjen, mada se njima samima čini da je neznatan.

Kakav je dakle odnos Matice hrvatske i hrvatskog identiteta?

Matica je ustanova kojoj je cilj čuvanje hrvatskoga identiteta, a sredstvo za ostvarivanje toga cilja kulturna je djelatnost.  U 172 godine njezina djelovanja nju nisu vodili nikakvi sektaši koji bi ukupnost čovjekova života i života zajednice svodili na nacionalno. Ali nacionalno ima svoje mjesto u životu i Matica je zbog njegovanja i kultiviranja nacionalnoga osjećaja utemeljena. Podsjetit ću čitatelje i vas na pjesmu Drage Ivaniševića Hrvatska u kojoj između ostaloga kaže:

     Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda.

     Hrvatska je riječ koju naučih od majke

     i ono u riječi mnogo dublje od riječi

Briga za hrvatsku riječ u službi onoga „mnogo dubljega od riječi“, to je posao Matice hrvatske. Ivanišević završava stihovima:

     te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi

     I kud god idem sa mnom je Hrvatska!

Uvijek moramo imati na pameti i ono „kao Hrvat“ i ono „brat sviju ljudi“. Mi sa svojim imenom i svojom tradicijom u zajedništvu i prijateljstvu s drugima, drugoga imena i drukčijih tradicija.