Muzikolozi nas štite od loše glazbe

Glazba je radost, veselje, glazba može biti razlog za užitak. Glazba je muzika koju slušamo, muzika je umjetnost koju stvaraju talenti i znalci, muzika je zajedništvo milozvučja i riječi, muzika je i sadržaj zanimanja znanstvenika, muzika ima i znanost o glazbi – a toj znanosti, muzikologiji, posvećujemo i ovaj razgovora. Sugovornica je Eva Sedak, umirovljena profesorica Muzičke akademije u Zagrebu, autorica mnogih znanstvenih djela i vrsna muzikologinja, koja najprije sažeto pojašnjava.

Muzikologija je izrazito multidisciplinarna znanost ukliještena između povijesti, teorije, fenomenologije i prakse umjetnosti kojom se bavi. Njezin je predmet muzika – kao što se običava reći, najapstraktnija ili, možda bolje, ali jednako neprecizno, pojmovno najneuhvatljivija od svih umjetnosti – a njezin medij riječ, ta toliko varljiva alatljika čovjekova pojmovnog sporazumijevanja. I zato se muzikolog kreće u onom osjetljivom, često i opasnom prostoru između egzaktnosti i aproksimacija u kojemu smisleno djelovati znači odabrati onaj sustav ograničenja unutar kojega će znati i umjeti najpotpunije iskoristiti njezine mnogostruke mogućnosti. Od strogih pravila znanstvene verifikacije povijesnih, filoloških, ikonografskih i sličnih istraživanja na izvorima i njihove analitičke interpretacije, do kriterija vjerodostojnosti, korektnosti i stručne opremljenosti svih oblika publicističkoga posredništva između glazbe, glazbenika i javnosti.

Snimio Mirko Cvjetko

Možemo li muzikologiju raspoznavati kao opće nacionalnu, potom posebno regionalnu te ponad toga univerzalnu, međunarodnu? Jer glazba je doista univerzalno stvaralaštvo koje razumiju svi jezici.

Krilatica o „glazbi koja govori svim jezicima“, na koju, pretpostavljam, aludira vaše pitanje, nikada mi se nije činila osobito uvjerljivom. Ona se površno i nespretno oslanja na ranije spomenut stereotip o ne- ili izvanpojmovnosti glazbe iz koje muzikologija izvodi poznatu tezu o mogućnosti njezina „nepojmovnog razumijevanja“, ali istodobno se mudro ograđuje upozoravajući na postojanje normativnih sustava unutar kojih se glazba ostvaruje. Ti su sustavi povijesno, estetički i socijalno determinirane, a pojmovno itekako uhvatljive kolektivne kategorije koje funkcioniraju unutar određenih primateljskih krugova među kojima, ponekad, postoje vrlo uočljive „granice“. Isto vrijedi i za muzikologiju, onako kako ste je ovdje stupnjevali od „opće nacionalne“ i „posebno regionalne“ (nije li obrnuto?) do univerzalne i međunarodne (isto tako). Osim što je jasno da „univerzalna“ (danas se voli reći: globalna) muzikologija ne postoji (najdalje što se s tim pojmom došlo je nikada ostvaren projekt tzv. „svjetske povijesti glazbe“ što su ga 80-ih godina prošloga stoljeća pokrenuli američki znanstvenici B. S. Brook i D. Bain) osim kao zbroj, interakcija i umreženost pojedinačnih istraživanja. U njima nacionalne muzikologije, pa i naša, plodonosno sudjeluju na nebrojeno načina, od individualnih istraživačkih projekata do međunarodno institucionaliziranih kakvi se danas, primjerice, odvijaju unutar Hrvatskoga muzikološkog društva ili Hrvatskoga glazbenog zavoda. Pritom se preskaču postojeće, ali i ucrtavaju nove „granice“, bez kojih, uostalom, ne bi ni bilo toliko razvikane multikulturalnosti.

Približimo se našoj realnosti. Nedavno se moglo čuti da u nas nema nezaposlenih muzikologa. Zašto nam trebaju muzikolozi? I gdje sve ima posla za muzikologe?

Kao institucionalizirana kategorija hrvatska je muzikologija relativno mlada znanstvena disciplina, a „hrvatski muzikolog“ nipošto nije tako masovna pojava kao što bi se moglo zaključiti iz pitanja. Bilo bi posve razumljivo i hvale vrijedno da je informacija točna, jer hrvatska je glazbena baština bogat rudnik u kojemu ima neistraženih rovova, a da ne govorimo o količinama kojima ih zapljuskuje suvremena produkcija, tehnologija ili kulturno-društvena problematika i s njima povezani problemi istraživačkih metodologija. Glazbe danas ima svakakve i svuda. Njezina često nemilosrdna prisutnost jedna je od nepogoda suvremenoga svijeta. Posao muzikologa mogao bi, između ostaloga, biti i u nekoj vrsti „zaštite (čovjekova slušnog) okoliša“ od svakovrsnoga zvukovlja koje se smatra glazbom. Glazbena psihologija i akustika kao discipline sistematske muzikologije danas su itekako zaokupljene pitanjima te vrste. No ako želite da se „približimo našoj realnosti“; muzikolozi nam trebaju gotovo na svakom koraku između sve bujnije glazbene ponude i sve raslojenije glazbene potražnje na kaotičnom i nasilnom globalnom tržištu glazbom – kao posrednici, promotori, organizatori, moderatori, ali i propitivači i prosuđivači, istraživači i izdavači, a nadasve prosvjetitelji u najširem smislu te riječi – u zemlji u kojoj ministri ukidaju glazbeni odgoj u školama...

U svom akademskom djelovanju vodili ste obrazovanje i usavršavanje znatnog broja muzikologa. Jeste li zadovoljni njihovom ulogom i prinosom hrvatskoj glazbenoj kulturi?

Jesam. Gotovo svaki od njih pronašao je svoj prostor korisnosti u skladu s preferencijama, temperamentom i mogućnostima. Možda ne odmah, ali svakako s vremenom. Kad jednom shvatite da nikoga ne možete naučiti nečemu što u zametku u njemu već ne postoji, znat ćete u studentu cijeniti potencijalnog partnera, što je od obostrane koristi. Od mnogih među njima ja danas učim, što samo potvrđuje ispravnost takva načelnog stava.

Sudeći po sadržajima, u središtu vašega znanstvenog zanimanja bio je Josip Štolcer Slavenski. Smatrate li da Slavenski danas ima primjereno mjesto u našoj glazbenoj javnosti?

Štolcer Slavenski u jednom je razdoblju glazbe dvadesetog stoljeća, pa i one hrvatske, odigrao zanimljivu ulogu otkupitelja „grijeha konzervativizma“ glazbe iz koje je potekao i tu je ulogu odigrao u relativno usku krugu znalaca s ove i s one strane kojekakvih, pa čak i europskih granica. Neki su moji kolege, a i ja među njima, u doba avangardne konjunkture 60-ih godina prošlog stoljeća iz te činjenice nastojali izvući korist za naše male glazbe i učiniti ga – što bi se danas reklo – „brendom“ njezinih stalnih zapretanih avangardnih potencijala. To se ipak nije posrećilo, što je dobro. Štolcerova je posebnost pa time i kvaliteta u njegovoj izmještenosti u odnosu prema glavnim strujama, „primjerenim mjestima“ i „javnosti“. Kao i ono Charlesa Ivesa ili Erika Satieja.

Iako ste magistrirali i doktorirali sa Slavenskim, u žarištu vašega zanimanja bili su svakako i Igor Kuljerić i Marko Ruždjak?

Zašto iako? Stvaralačka fizionomija obojice skladatelja kojih tragično preuranjen odlazak znači teški gubitak za hrvatsku glazbenu kulturu, imala je stanovitu štolcerovsku crtu. Kuljerić je, uostalom, bio jedan od rijetkih koji se kreativno bavio Štolcerovom muzikom dirigirajući sjajno njegov neobuzdani Chaos za veliki orkestar. Ruždjak je pak iznimnošću svog skladateljskog opusa i sam u svojoj sredini zauzimao svojevrsnu autsajdersku, da ne kažem štolcerovski osamljenu poziciju.

U glazbenom stvaralaštvu dosta se toga u 20. stoljeću promijenilo. Koliko su naši autori doista suvremeni?

U usitnjenom i raspršenom svijetu današnje glazbe bez središta, misaone vertikale i duhovne udomljenosti sva je glazba su-vremena, pa i ona naših autora. Sam je pojam već odavno izgubio smisao koji mu se kolokvijalno pridavao, pa se i u drugim jezicima nastoji zamijeniti riječima kao što su „aktualno“, „današnje“, ili kako su Nijemci skovali, zeitgemäß, „vremenu podobno“. Pravo pitanje današnje glazbe, pa i one naših autora, posve je druge naravi: kako stvaralačku energiju usmjeriti prema čistoći emocije, jezika, oblika, ekspresije i duhovne koncentracije za makar jednu novu kap ljepote i dobrote.

Ove se godine navršava 50. obljetnica radijskog Trećeg programa. Bili ste uključeni u taj projekt koji je bitan prilog hrvatskoj kulturi, a time naravno i hrvatskoj glazbi.

Treći je program Radija Zagreb stasao u vrijeme važnih promjena na kulturnom i umjetničkom horizontu ovdašnje sredine – od Novih tendencija, do Muzičkog biennala – i intelektualne znatiželje koja ih je pratila. Ostvarivala ga je ekipa urednika-autora, su-mišljenika i su-radnika nesvakidašnjeg entuzijazma za zajednički zadatak. Glazba je u tome bila važan dio, mišljena i ostvarivana u intelektualnom dijalogu s drugim programskim sadržajima. Takav je, poprilično individualiziran koncept, uspio preživjeti različita politička vremena, ali je naposljetku ipak izdržao samo onoliko koliko i ljudi koji su ga radili.

Svoj radni vijek, uz akademski profesorski posao na Muzičkoj akademiji, u najvećem ste dijelu ispunili radom na Radiju. Koje je kulturno značenje radija u muzičkom stvaralaštvu?

U nacionalnim okvirima ono je golemo. Valja samo prelistati knjigu Tatjane Čunko Hrvatska glazba i Hrvatski radio pa da se shvati kako bi bez te institucije hrvatska glazba, u reproduktivnom i produktivnom smislu, „disala na škrge“.

Bili ste 1971. uključeni u formiranje Muzičko informativnog centra. Taj je projekt imao mnogo više ambicija od onoga što je od MIC-a danas ostalo. MIC je već od 1973. dio Koncertne direkcije Zagreb i praktično se svodi na informativni servis i osnovnu glazbenu izdavačku djelatnost, tiskanje notnih zapisa glazbenih djela.

MIC ne valja kriviti zato što je u jednom trenutku radio neke stvari koje drugi nisu, a bile su izvan njegove osnovne djelatnosti. Radio ih je dobro i ostavio vrijedna notna i diskografska izdanja te neveliku, ali važnu i vrlo stručno izvedenu, muzikološku biblioteku. Danas su stvari drukčije. Isti je samo anakronizam da svoj posao MIC obavlja unutar jedne menadžerske kuće koja, prirodno, ima sasvim druge prioritete.

Angažirani ste i u vodstvu Hrvatskoga glazbenog zavoda. I HGZ se bavi glazbenim izdavaštvom. Baš u novije vrijeme u HGZ-u se dovršava rad na objavi bitnih glazbenih djela Blagoja Berse.

Realizacija projekta Sabrana djela Blagoja Berse, što ga vodim unutar HGZ-a, ulazi u svoju petu godinu i jedan je od najzahtjevnijih izdavačkih pothvata u našoj sredini. Od sama početka oslanja se na financijsku potporu Ministarstva kulture i dosad su unutar njega objavljene tri knjige i 12 notnih izdanja. Prije tri dana predstavili smo javnosti dvije kapitalne Bersine orkestralne partiture, simfonijske pjesme Sablasti i Sunčana polja, a prema svemu sudeći morat ćemo se uskoro upustiti u re-izdanje prvoga, rasprodanog, notnog sveska Djela za klavir, koji je, unutar struke, a time i u javnosti, uspio potpuno promijeniti percepciju Berse kao skladatelja za taj instrument. Čitav je projekt istraživačko-izdavački, temelji se isključivo na izvornoj, često vrlo neprohodnoj rukopisnoj građi, koja je morala proći kroz muzikološki, redaktorski i notografski „žrvanj“ kako bi postala pristupačna suvremenoj izvodilačkoj i čitalačkoj praksi. Mnoga se djela Blagoja Berse, jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja dvadesetog stoljeća, tim projektom uopće prvi put objavljuju, među njima i neka koja već desetljećima pripadaju takozvanom nacionalno reprezentativnom repertoaru, a nastala su prije stotinjak i više godina. Mislim da to dovoljno govori o karakteru ovog posla i njegovoj kulturološkoj dimenziji, koja je, uostalom, u samoj srži ideja koje već 187 godina vode djelatnost Hrvatskoga glazbenog zavoda.

 Izdavanje notnih zapisa glazbenih djela kod nas je vrlo kržljavo. Dok se u civiliziranom svijetu ne može biti skladatelj ako vam glazbena djela nisu tiskana jer se ta djela mogu javno izvoditi isključivo iz zapisa objavljenih kod registriranih izdavača, kod nas se takvim izdanjima, uz nešto što objavi MIC, bavi tek nekoliko subjekata. Kako to riješiti? 

Jednostavno. Tako da se napokon osnuje nacionalna izdavačka kuća, odaberu stručno i organizacijski kompetentni timovi i ustanove najviši, obvezatni i jedinstveni kriteriji za taj posao. Na takvo što moji kolege i ja čekamo već pola stoljeća.