Kako kontrolirati subverziju

Na ovogodišnjem izdanju sada već tradicionalnoga Subversive Film Festivala, posvećenu pitanju moći i slobode u doba kontrole, propitivalo se „kako birokratizacija i fragmentacija društva dovode do nametnutog umrežavanja silnica kontrole koje su ispod praga društvene vidljivosti”. Takva složena tematika zahtijevala je daleko veći napor u identifikaciji same „epistemologije“ suvremenoga društva kontrole no što ga je pružilo bavljenje samo društvenim učincima i simptomima kontrole. Naime, učinkovitost suvremene kontrole upravo leži u dijalektici onoga koji kontrolira i onoga koji je kontroliran. Dakle, ključno je pitanje može li kontrola postojati i bez kontroliranih, bez pasivnoga pristanka na nju? Upravo tajna pobjeda suvremenih tehnoloških mehanizama leži u samoj svijesti o kontroli: Big Brother uspijeva jer svi znaju da su u središtu pozornosti i pristaju na to. Kontrola tako savršeno funkcionira jer se temelji na niskim porivima, narcizmu, egzibicionizmu i voajerizmu, koji se danas zadovoljavaju na Facebooku ili internetu, ali i legitimacijom ideologije potpune transparentnosti. U tom je smislu autocenzura savršeno ostvarenje cenzure, a bojazan koju izaziva kontrola sastavni je dio same dinamike. Društvo kontrole zapravo želi da znamo da smo kontrolirani.

S ovogodišnjega Subversive Festivala / Snimio Robert Crc

Društvo kontrole nastoji uvrstiti pojedince u statistike i reducirati čovječanstvo na brojku i podatak. Riječ je posljednjoj fazi Heideggerove „proračunate misli“, ili ono što René Guénon naziva „carstvom kvantiteta“. Kako bi bolje opravdalo sve veće nadziranje građana, društvo se često poziva na borbu protiv kriminala ili terorizma, ali riječ je zapravo o lažnom izgovoru jer je konačni cilj ukidanje privatne sfere i potpuna kontrola pojedinca. Razmišljanja o metodi u smislu pružanja otpora protiv društva kontrole pronalazimo relativno rano, primjerice, kod Ernsta Jüngera u djelu Odmetanje u šumu (izd. Matica hrvatska, 2013), u kojemu autor poziva na unutarnju duhovnu emigraciju, povlačenje u šumu, u dijalog s mitovima i kozmosom, povlačenje koje ne znači bijeg, nego beskompromisno osamljivanje, kao neku vrstu duhovne i intelektualne detoksikacije. Izbjeći kontrolu značilo bi tako ukorijeniti se unutar onoga što ne može biti u potpunosti kontrolirano, unutar pojedinačnog identiteta, unutar neumreženih načina života i razmišljanja.

Na ovogodišnjem Subversiveu izostao je dubinski uvid u suvremenu postmodernu epistemologiju društva, odnosno raščlanjivanje novih mehanizama kontrole, poput GPS-a ili GSM-a. Naime, treba podsjetiti kako su se Foucaultova društva kontrole temeljila na klasičnim instrumentima „modernističkoga“ nadziranja: zatvorima, logorima, psihijatrijskim bolnicama. Današnje je globalno društvo pak suočeno s novim ograničavanjima prostora, sa širenjem ideje „otvorenog okruženja“ kao prostorno-vremenske kategorije koja pomiče oblike nadziranja unutar virtualne sfere. Gilles Deleuze u raspravi s Antonijem Negrijem iznio je hipotezu da suvremena društva kontrole nisu više disciplinska i ne funkcioniraju više unutar zatvorenoga prostora, nego putem „kontinuirane kontrole i simultane komunikacije“. Današnji sustavi kontrole koriste se širokom lepezom sigurnosnih sredstava regulacije i obuhvaćaju sva područja društvenoga života: radno mjesto, zdravstvo, odgojno-obrazovni sustav, zabavu i slobodno vrijeme, virtualnu sferu i komunikaciju. Takvi sustavi kontrole stapaju se sa svakodnevnim, privatnim i javnim, prostorom, tako da djeluju neprimjetno jer su u potpunosti integrirani u individualni i kolektivni život. Olivier Razac stavlja naglasak na virtualizaciju društva kao glavnu polugu suvremene kontrole i temelji teze na analogiji između „bodljikave žice“ i „elektronske narukvice“ kako bi ilustrirao tehnološki pomak u kontroliranju koji su omogućili novi sustavi lokalizacije i komunikacije u realnom vremenu. Oni navješćuju novu eru planetarnoga nadziranju s pomoću nanotehnoloških sprava izravno implantiranih u ljudsko tijelo „u obliku elektronskih čipova“. U tom smjeru Razac s pravom ističe kako se bodljikava žica i elektronska narukvica nalaze na razmeđu tehnologija nadziranja moderne i postmoderne. S pojavom novih tehnologija suvremeni svijet prevladava Foucaultovo društvo institucionalnoga nadziranja i podrazumijeva novu, sveobuhvatnu kontrolu koja artikulira lokalno i globalno, disciplinsko i dobrovoljno.

Jedan od klasičnih „propusta“ ovogodišnjega festivala jest neidentificiranje glavne ideologije suvremenoga društva kontrole, a to je globalizacija. Naime, svaki sustav kontrole unutar bilo totalitarnoga bilo demokratskoga poretka podrazumijeva ideološki diskurs, a u slučaju suvremenoga društva, to je sveprisutna ideologija globalizacije. U tom je smislu Manfred B. Steger s pravom naglašavao kako je globalizacija zapravo neoliberalni projekt neprestane deregulacije kapitala. Sloboda tržišta odraz je individualne autonomije, ali u biti, ističe Karl Polyani, to se tržište širi na račun „ljudskih stratišta“. Nove dimenzije kontrole odgovaraju tržišnoj ekonomiji realnog vremena, pa tako globalizacija ostvaruje povijesnu sinkronizaciju, koja se može nazvati „revolucijom realnog vremena“. Ono potiče društvenu zbilju na isključivu usredotočenost na sadašnjost.

Suvremeno društvo kontrole sliči totalitarnom sustavu koji niti priznaje niti poštuje ijednu vanjsku ili unutarnju granicu kad je riječ o kontroli društvene zbilje. Neuzimanje u obzir te ideološke dimenzije društva kontrole dovodi do krivih zaključaka kad je u pitanju pružanje odgovarajućih sredstava otpora. Naime u takvoj se slijepoj ulici nalaze antiglobalistički pokreti koji se, paradoksalno, protive mogućnosti pružanja otpora globalizaciji na nacionalnoj razini. Antiglobalisti nikada zapravo ne dovode u pitanje globalizaciju, jer su opsjednuti anti-nacionalnim ili pak a-nacionalnim diskursom i utopijskim kozmopolitizmom. Tako ne vide da su danas najdinamičnije poluge otpora neoliberalnoj kapitalističkoj globalizaciji zapravo sami narodi, etničke skupine, pluralne singularnosti koje se opiru uniformizaciji društva kontrole. Jedina alternativa koju nudi antiglobalizacijski pokret jest sramežljivo reformiranje i zaustavljanje dalje deregulacije, alternativa koja kao liberalno-lijeva i anarhoidna inačica dominantnoga neoliberalnog sustava zapravo služi kao ispusni ventil sistemu i koja se bori protiv učinaka, umjesto da se suoči sa stvarnim uzrocima. Reformistička perspektiva vodi stranputicama, a jedini lijek društvu kontrole zapravo je radikalan prekid s dominantnim sustavom i dominantnom ideologijom globalizacije. Pružanje otpora ne svodi se na formuliranja pozitivnih alternativa, koje često bivaju iskorištene od dominantnog sistema, nego na povratak pojedinačnostima, koje nisu ni negativne ni pozitivne, jer pripadaju drugoj razini. Izvan domene jednoumlja one ističu vlastita pravila igre. Na djelu je sukob između uniformističke kulture i onoga što još znači nešto različito i pripada nedokučivu alteritetu.

Na festivalu mogla se prepoznati i infantilna bolest političke korektnosti od koje pati cjelokupna kritika radikalne ljevice, što je zapravo suvremeni oblik društvenog i političkog konformizma jer promiče pasivno ili aktivno pokoravanje modernim dogmama: kozmopolitizmu, multikulturalizmu, antirasizmu, antifašizmu, egalitarizmu, ljudskim pravima, toleranciji te sekularizaciji, a sve one u biti čine epistemološku matricu suvremenoga društva kontrole. Naime, „alternativne vrednote“, koje kritičari društva kontrole zagovaraju, postale su dijelom ideološkoga represivnog aparata – dijelom represivne tolerancije. Zapravo, simulacija subverzije prikriva stvarnost misaone represije putem jednoumlja političke korektnosti liberalno-lijeve provenijencije. Poznati francuski pisac Jacques Attali tako u knjizi Čovjek nomad ističe kako je čovjek na samu početku bio nomad, a sad ponovno s globalizacijom postaje nomad „postmodernog oblika“. Nove komunikacijske tehnologije, virtualni i realni potencijali putovanja, radna mobilnost i planetarni migracijski tokovi, otvaraju put postupnom novom seljenju čovječanstva. I tribalizacija društva i hipertrofija društvenih mreža stvaraju privid slobode izražavanja i otpora, dok je zapravo tu na djelu težnja za što boljim nadziranjem i održavanjem sustava samokontrole. Geneza stvaranja zapadnoeuropske civilizacije bila je u biti dugi proces sjedilaštva. Suvremena globalizacija paradoksalno otvara put novim nomadskim snagama. Tu je frapantni primjer ideološke srodnosti dominantnoga neoliberalnog društva kontrole i alternativnih subverzivnih strujanja koji zagovaraju ukidanje modela država-nacija, bez svijesti da su upravo narodi, etničke skupine i kulture kao organske i nemehaničke jedinke najbolji otpor protiv kontrole.

Naime, današnja je društvena kritika zapravo estradna subverzija; riječ je o kontroliranom otporu koji dominantni sustav nadzire, a ponekad sam i generira, kako bi stvorio privid pluralnoga društva i iluzornih mogućih alternativa. Pa nije ni čudo da je politički vrlo korektno biti ljevičarski subverzivac, kao i biti na čelu informacijske korporacije, a po noći subverzivni bloger. Primjerice, današnja liberalna ljevica u SAD-u gotovo je sistemski institucionalizirana i svemoćna je u medijskom prostora, dok u Francuskoj i Italiji šezdesetosmaška generacija (do jučer maoisti ili trockisti) još čini kralješnicu dominantnoga političkog i kulturnog establišmenta. I u Hrvatskoj kao provoditelje ideologije političke korektnosti pronalazimo široku lepezu pripadnika šezdesetosmaša, bivših marksista recikliranih u respektabilne neoliberale, pripadnike tzv. kavijarske ljevice, koji opsjednuti konceptom materijalističkog i hedonističkog društva, u kojemu je sve dopušteno, još monopoliziraju medijski, društveni, odgojni i politički prostor.

Postavlja se pitanje zašto je društvo kontrole danas toliko moćno i kako je ušlo u sve društvene pore. Možda odgovor na to pitanje leži u činjenici da su oni koji kontroliraju i oni kontrolirani sudionici iste igre, različito raspoređeni na pozicije subjekta i objekta, ali u osnovi ravnopravni suučesnici. Naime, suvremeni neoliberali i suvremeni neomarksisti proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora. Dogme političke korektnosti potječu od istovjetne, komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma kao proizvodu iluminističkog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma začinjena ateističkim ekskluzivizmom.

Na izlaganjima na Festivalu mogle su se čuti i legitimne kritike upućene novom obliku „umrežene moći“ i „raspršene moći“, koju je teško identificirati i protiv koje se teško i boriti jer je de-teritorijalizirana. Međutim, alternativna djelovanja i metodologija otpora koju nude protagonisti i teoretičari „mikrosubverzije“ temelje se na umreženom aktivizmom koji neminovno potpada pod nadzor nadmoćne umrežene kontrole. Fenomen globalne gospodarske, financijske i političke dislocirane moći zahtijeva daleko složeniji lokalni, nacionalni i socijalni pristup u pružanju otpora. Na predavanjima se moglo čuti i o „prekarijatu“ kao konceptualnom novitetu festivala koji kao pojam rabi ekonomist Guy Standing. On prekarijatom naziva pripadnike nove socijalne klase nastale zbog stalne egzistencijalne nesigurnosti, nestabilnosti i frustracije. Međutim, treba napomenuti da je prekarijat postojao i prije, čak i za vrijeme industrijskoga kapitalizma, te da je vrlo upitno tvori li ta kategorija u političkom i sociološkom smislu zasebnu globalnu klasu, pa i u marksističkom smislu, ako pretpostavimo da je za nju potrebna klasna svijest. Dakle, prekarijat, posebno u kontekstu postmarksističke dokse, ostaje šlampav način novog osmišljavanja društvene proletarizacije. Kategorija ne donosi ništa novo jer načelo „prekarijata“ služi kao moćna poluga kapitalističke hegemonije u obliku rezervne radne vojske koja zapravo počiva na pasivnom pristanku radne snage na socijalnu i radnu nesigurnost.

Također, postoji paradoksalna ideološka srodnost između radikalne postmarksističke ljevice i globalne superklase, koja obuhvaća i čelnike velikih korporacija (koji mogu pripadati i konzervativnoj ili liberalnoj desnici); protunacionalna ideologija antiglobalista podudara se s težnjama superklase da se unište nacije i ukorijenjene kulture. Potičući globalno tržište, neoliberalni kapitalizam zagovara ukidanje granica i ne protivi se ilegalnoj imigraciji, slično kao što to čini i radikalna ljevica. Pritom je kozmopolitizam njihova zajednička ideologija, a zajednički su i neprijatelji. Stoga radikalna i liberalna ljevica demoniziraju nacionalne populizme i sve što je nacionalno. Moglo bi se reći da društvo kontrole zapravo manipulira lijevom subverzijom jer ona iznutra odrađuje (svjesno ili nesvjesno) kulturno-društveni program neoliberalnoga kapitalističkog kozmopolitizma rastvaranjem nacionalnih zajednica i identiteta.