Vijenac 528

Kazalište

Kristina Gavran, Spremni, red. Saša Božić, ZKM

Izvrsni mladi izvođači

Mira Muhoberac

Na maloj sceni Zagrebačkoga kazališta mladih 24. svibnja premijerno je izveden dramski tekst Spremni za koji je 2012. autorica Kristina Gavran (rođena 1987. u Zagrebu) kao tadašnja apsolventica dobila prvu nagradu Marin Držić. Premijera u ZKM-u, u trajanju od 45 minuta, promovira novi naraštaj nadarenih mladih glumaca i studenata glume koje je redatelj predstave u ZKM-u Saša Božić upoznao asistirajući na kolegiju Scenski pokret na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu: Dadu Ćosića, Natašu Kopeč, Milicu Manojlović, Romana Nikolića, Filipa Vidovića (alternacija je Romanu Nikoliću), koje publika već nekoliko godina gleda na hrvatskim pozornicama.

Premda povjerenstvo koje dodjeljuje nagradu Marin Držić naglašava sličnost te drame s ranim dramama Radovana Ivšića, a redatelj premijerne predstave u ZKM-u traži uporište za izvedbu u dramskim situacijama Samuela Becketta, ipak su te usporedbe samo daleke asocijacije, kao i ona koja mi se nudi za vrijeme gledanja predstave uz repliku „Netko je pred vratima“, moguću daleku poveznicu s Ionescovom Ćelavom pjevačicom i Vatrogascem ispred vrata. Autorica poetiku zasnovanu na konkretizaciji osjećaja straha utemeljuje na slagalici više motiva iz bajki o strahu, od Ivice i Marice do Vuka i sedam kozlića i Crvenkapice, a inspiracijski uzao pronalazi u raznim apokaliptičnim predviđanjima za 2012, posebno u dokumentarnom filmu Doomsday Preppers (Spremni za Sudnji dan). Kao što se američka ekipa priprema za Sudnji dan tako što pokušava stvoriti samoodrživ sustav za apokalipsu, za pad monetarnoga sustava, prirodnu katastrofu..., tako se naizgled idealna četveročlana hrvatska obitelj iz dramske mašte Kristine Gavran, ujedno dramaturginje predstave, sastavljena od Oca, Majke, Kćeri, Sina, priprema za moguću svoju kataklizmu.

 

 

 

Drama Kristine Gavran zasniva se na hiperbolizaciji osjećaja straha u našoj suvremenosti, od straha (od) svakodnevice, do straha (od) iskazivanja osjećaja, straha u obitelji i od obitelji, straha od neuspjeha, straha koji uništava osjećaj za jednostavnost, tople međuljudske odnose, život pretvarajući u prohod drhtavih treptaja što onemogućuju iskreni zagrljaj, trenutak umjetnosti, ljubav... S druge strane, zasnovana je na kontrapunktu hiperbole: na redukciji karaktera, odnosa, dijaloga, na pokazivanju uništenja obitelji koja je zaražena osjećajem straha pa uvijek treba biti spremna na najgore situacije: na napad, glad, susjedu kao neprijatelja, trudnoću kao paranoju... Rečenice su pretvorene u istrgnute riječi – znakove konzumerizma, nesreće, panike, zla, nezadovoljstva; ritam stiha pretvara se u ritam oružja, ritam pokreta u ritam vojne vježbe.

Autorska ekipa na čelu s redateljem Sašom Božićem dobro prepoznaje redukcionizam dramske forme kao moguće sredstvo kazališne redukcije te kao ključ za izvedbu izabire klaunovsku igru između figura u obitelji – poigravanje stereotipnim, zadanim i reduciranim situacijama. U tom smislu podrum iz drame pretvara se u malenu performersku radionicu u kojoj sag, sjedalice i ormarić postaju klaunovski rekviziti istodobno vedre i okrutne međusobne igre i igre s publikom, a narančasto-crvena rasvjetna tijela i kontrapunktne boje kostima (scenografiju i kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin) dijelovi klaunovske cirkuske vježbaonice, potencirani glazbom Damira Šimunovića i oblikovanjem svjetla Milana Kovačevića. Oblikovateljica pokreta Petra Hrašćanec sintetizira svoj izniman koreografski i rad sa studentima na ADU-u u izvedbu koju odlikuje tjelesna preciznost, maštovitost, atraktivnost, igra situacijama u kvartetu, triju, duetu, solu, od prsta na ruci do zajedničkoga sjedenja.

Mladi Dado Ćosić i Nataša Kopeč u ulogama roditelja pokazuju izvrsnu izvedbenu pripremljenost i unutarnju energiju, Dado Ćosić kao Otac gradeći ulogu više u komičarskom smjeru, a Nataša Kopeč kao Majka u ironičnom. Milica Manojlović kao Kći briljira u građenju uloge sazdane od raznih elemenata straha i unutarnje duhovitosti, od pogleda do pokreta i svih odnosa s glumačkim partnerima. Romano Nikolić kao Sin oduševljava postignutom pravom i točnom, preciznom mjerom, pronašavši ključ suzdržana spoja gestualnosti, mimike, pokreta i govora u minijaturnoj orkestraciji izvrsne glumačke izvedbe.

Glumački kvartet na premijeri gotovo bez pogreške ostvaruje uloge na fonu spoja plesnoga teatra i klaunovske izvedbe, pršteći energijom, konkretizirajući velik rad, preciznost i pedantnost. Spremni su na najveće glumačke izazove.

Vijenac 528

528 - 29. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak