Različiti avangardistički pokreti i strujanja što se u prvih tridesetak godina 20. stoljeća pojavljuju u europskim književnostima ostavit će odjeka i imat će reperkusija i na našim stranama. Naći će svoju artikulaciju i u hrvatskoj književnosti. Jedan od njih je i futurizam, i to futurizam talijanskoga podrijetla, iako se o toj pojavi, osobito o njezinoj recepciji, pa i izravnim odjecima, u nas vrlo malo pisalo. Futurizam je nastupio ne samo u smislu odbacivanja poetike simbolizma ili koje druge supostojeće poetike s kraja 19. i početaka 20. stoljeća, nego i smislu smještanja u ropotarnicu povijesti dotadašnjega načina mišljenja i osjećanja, s naglascima na optimalnoj projekciji, sadržanoj u njegovim strukturama i usmjerenoj prema znanstvenotehničkom napretku. Vrlo se brzo širio i iz područja književnosti protegnuo na figurativnu umjetnost, glazbu, scenografiju i politiku, okupivši ne samo književnike nego i druge umjetnike; u slikarstvu sa svojim najuspjelijim ostvarenjima figuriraju Umberto Boccioni, Giacomo Balla, Luigi Russolo, Gino Severini i Carlo Casrra; u arhitekturi Antonio Sant-Elia; u scenografiji i na filmu Enrico Prampolini, Bruno Corra i Enrico Settimelli; u književnosti Marinetti, Papini i Palazzeschi.

Ufuturističena Futuristička varnica. Uzavrela je naša krv, te ključa i struji. Taj omladinski žar bukti, pali i žeže; peče, kida i reže. U nami je ognjene mladenačke sile, snage i moći da pokidamo okvire, steznike i okove, koje ne priznajemo. Rezervoar naše volje ispunjen je prevratnim nezadovoljstvom i buntovnim nemirom, a nadasve energijom, koja će da poruši sve što je staro i slabo, da podigne što je novo i vrijedno. I ekspanzija i eksplozija moćne žilave i nesavladive jakosti naše, triumfirati će snagom najžešćeg vulkana, zagrmiti kao najgromniji top najvećeg nebojše, riknuti i kriknuti kao najžući lav, najprugastiji tigar i najmrljastiji leopard. Zato ćemo ushićeni pohrliti vatrenim entuzijazmom iz tmine i doline u svjetlo i visine, krstareći slobodno bez straha u pogibelj kao zračni futurist Pégoud. A pustimo li se, da u tamnim barama uništimo zavidne zelene i zaglušne kreketuše, provalit ćemo zapjenušeni kao voda slapa Nijagare, Gubavice i Krke.

***************************************************

Mladosti! Hrabro, srčano, smjelo, napred: betonirati, popločiti, asfaltirati iznemogli pasatizam, da se slobodno, ustrajno, smiono razvije i hrvatski futurizam.

Boro Pavlović u prvom je redu pjesnik, pjesnik koji je obilježio različite postaje hrvatskoga pjesništva u drugoj polovici 20. stoljeća. No Boro Pavlović je i vrijedan bilježnik svih drhtaja suvremene umjetnosti prošloga stoljeća, s posebnim naglaskom na avangardnim težnjama hrvatske književnosti i umjetnosti s početka i u prva tri desetljeća 20. stoljeća. Zanimanje za avangardnu književnost i umjetnost u književnoznanstvenom svijetu možda je najviše produbio Aleksandar Flaker i naputio mnoge da se tim pojavama pobliže pozabave, odnosno Flaker je bio taj koji je avangardnu književnost i umjetnost, posebice rusku, istraživao s multikulturnoga i komparatističkoga vidika, uzimajući u obzir relevantne hrvatske avangardističke fenomene. Pa ipak, prije njegove – jedne od kultnih knjiga – Poetike osporavanja iz 1982. i mnogih drugih prinosa problematici književne avangarde, primjerice Gordane Slabinac i niza naših rusista, o nepoznatu fenomenu hrvatske književnosti referirao je – zanimljivo – Boro Pavlović.

Koliko su Pavlovićevi interesi bili široki, koliko je poznavao različite vidove ne samo književne umjetnosti, odnosno umjetnosti riječi, možda najbolje svjedoči njegovo otkriće fenomena hrvatskoga futurizma. Naime, Boro Pavlović bio je prvi koji je hrvatsku i svjetsku javnost upoznao s iznimno dragocjenim podacima koji se tiču hrvatskoga futurizma, njezina začetnika Jose Matošića i njegova neostvarena hrvatskoga futurističkog glasila Zvrk iz 1914. Pavloviću idu zasluge za tu neprijepornu i nedostatno vrednovanu književnu činjenicu; on je na Zagrebačkim književnim razgovorima 1972. izvijestio o svim bitnim sastavnicama toga neuspjela, ali ipak sačuvana projekta u doba silnih naleta različitih avangardističkih pokreta i inicijativa koje su našle plodno tlo i u okvirima hrvatske književnosti i umjetnosti. Izvješća o njegovim istraživanjima i otkrićima izišla su 1973. u časopisu Most – The Bridge, a našla su svoje mjesto unutar šire teme kojom su se ZKR bavili – teme o književnoj avangardi. Začuđuje stoga činjenica što se Pavlovićeva istraživanja nisu odmah iskoristila na pravi način i što nisu imala većeg odjeka u našoj književnoj historiografiji: pisale su se povijesti hrvatske književnosti, ali bez spominjanja hrvatskoga futurizma; ta se činjenica nije u našoj sredini spominjala sve do sredine osamdesetih godina. Zanimljivo je i to što je ni Flaker u spomenutoj knjizi uopće ne spominje, a dotiče je vrlo letimično Predrag Palavestra, pišući o srpskom futurističkom programu Dimitrija Mitrinovića iz 1913, a opširno izvješćuje talijanska slavistica Sofia Zani, koja u Italiji 1980. objavljuje u časopisu Filologia moderna studiju o hrvatskom futurizmu La mai pubblicata rivista futurista ed il futurismo in Croazia 1909–1914.

Je li kod nas postajao kakav zazor od talijanskoga futurizma s političkih razloga ili je znanstvena javnost smatrala Boru Pavlovića ponajprije pjesnikom koji esejističkim pristupom nedovoljno činjenično podupire svoje teze – danas je teško reći. No neću zaboraviti njegove prigovore i žalost što se na pojavu hrvatskoga futurizma, sabrana oko Jose Matošića, njegova futurističkoga časopisa Zvrk i zadarskoga književnoga kruga s kraja prvoga desetljeća 20. stoljeća, gledalo nekako di mal occhio i što se njegovo otkriće nije vrednovalo kako ga je zaista trebalo vrednovati. Teško je naime naći takve simultane reakcije na jednu književnu i kulturnu pojavu kakva je bila Matošićeva, ostvarena u srdačnom prijateljstvu i vezi s rodonačelnikom talijanskoga futurizma Marinettijem. Toga je Pavlović bio itekako svjestan te me uputio na adresu pokojnoga Matošića, Dolac 3, gdje sam, uz dobrohotnost njegove supruge Štefanije i njezina sina, pravnika Tomislava Matošića, dobio na uvid časopis Zvrk, složen za tisak, memorandum Zvrka i uokvirenu fotografiju F. T. Marinettija s njegovom posvetom Matošiću iz 1914. te sam 1987. objavio dossier o hrvatskom futurizmu u Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, a zatim 1995. i u knjizi Futurizam u Hrvatskoj. Isto tako, nije mi jasno zašto nije objavljena Pavlovićeva studija o futurizmu iako je rukopis, po vlastitim riječima, dao na natječaj Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti u SRH. Tomu opet mogu biti dva razloga: ili nije dobio tražena sredstva, ili nije našao nakladnika. Možda je posrijedi i koji treći razlog. Na taj zašto možda valja tražiti odgovore u njegovoj rukopisnoj ostavštini.

Iz njegova priloga u Mostu – The Bridgeu iz 1973. vidljivo je da je istrgnut iz veće cjeline, a u samu prilogu govori se o okolnostima nastanka toga glasila i njegovu sadržaju na kakvih najviše pet kartica. Dakle: časopis sadrži Matošićev program hrvatskoga futurizma, napisan vlastoručno u obliku kruga, zapravo grafički se podudara s naslovnicom časopisa Umjetnost riječi, koji završava riječima: „Mladosti! Hrabro, srčano, smjelo, napred: betonirati, popločiti, asfaltirati iznemogli pasatizam, da se slobodno, ustrajno, smiono razvije i hrvatski futurizam“. Slijedi Marinettijevo pismo upućeno 16. travnja 1914. Josi Matošiću i njegov manifest Futurizam, tekst dotjeran i objavljen 1915. u Italiji pod naslovom In quest’anno futurista, Matošićev, također programatski, tekst Što je futurizam, Donadinijeva Zvrkasta apokalipsa, Matošićev tekst Brzovoz, pjesme Antona Aralice Brzoplov i Oči, Matošićeva pjesma Laokoonu mog ljubavnog motora, Palazzeschijevu pjesme Bolesna česma i Pa pustite da se zabavim u prijevodu Gabre Pilića, Matošev tekst Početak Solo-varijacije, Papinijev tekst Očitovanje slovoslagaru u Matošićevu prijevodu i Araličine Babulje, tekst vrlo sličan Kamovljevim Natuknicama, Accenni, što ih je posredovanjem Vladimira Čerine Kamov objavio u Papinijevoj Lacerbi iz 1913.

Časopis je trebao izići u lipnju 1914. u Zadru, ali je Matošićevo uhićenje, odnosno internacija što je uslijedila neposredno poslije sarajevskog atentata (kao Andrićevo i Vojnovićevo, a i drugih hrvatskih pisaca i antiaustrougarskih javnih djelatnika) onemogućila njegovo tiskanje. To su činjenice koje, u nizu drugih, o tom nerealiziranom hrvatskom futurističkom glasilu iznosi na vidjelo Boro Pavlović.

Matošićev nerealizirani program hrvatskoga futurizma ostaje kao književnopovijesna činjenica koja nije u svome vremenu postigla svoje proklamirane ciljeve. No to nas mora upozoriti na sinkronost zbivanja u našoj hrvatskoj književnosti sa zbivanjima u drugim europskim literaturama na samu početku 20. stoljeća. Taj je neostvareni program bio na tragu „potpunog obnavljanja čovjekove senzibilnosti“ i „razaranja stvarnosti“, kako je to ustvrdio Marinetti u Riječima u futurističkoj slobodi. Očigledno je da su zadarski futuristi na čelu s Josom Matošićem vrlo dobro poznavali kretanja i protagoniste talijanskoga futurizma, o čemu, kako vidjesmo, svjedoče neposredni prijevodi poznatih pjesama Alda Palazzeschija i ritmizirane proze Giovannija Papinija. Zatim tijesna veza i izravna korespondencija s Marinettijem, koji i Matošu potpisuje vlastitom rukom svoje knjige. Iako nerealiziran, svjedoči o vrlo živom i djelotvornom utjecaju te međusobnom prožimanju talijanskoga futurizma s hrvatskim, kako u smislu teorijskoga promišljanja, tako i u smislu književnih ostvarenja. S još jednom napomenom: Matošićevo futurističko glasilo Zvrk nije bilo u političkom smislu ni po čemu vezano uz talijansku iredentističku ideologiju; ono je nastojalo u književnom kontekstu biti svojevrstan odgovor na „krepuskolarnost“ hrvatske moderne na izdisajima, nostalgične i pasatističke mlade hrvatske lirike iz 1914, ali i navještaj hrvatske emancipacije unutar Austro-Ugarske Monarhije, onih riječi što ih je Matošić izrekao u svome Hrvatskom borcu dvadesetih godina: taj će list, Hrvatski borac, voditi „poštenu politiku Hrvatskog Naroda. Zastupat će pred svima muški i neustrašivo sveto načelo poštivanja volje Hrvata, koji hoće i moraju biti svoji na svome, slobodni na svojoj rođenoj Hrvatskoj grudi“.

Zašto se Matošićevo glasilo Zvrk nije moglo realizirati, odnosno objaviti i zašto je Matošić interniran? Letimičnim pregledom njegova sadržaja jasno se pokazuje da, primjerice, Matošićev Brzovoz (iz Beograda preko Budimpešte i Beča te Berlina u Bern) ima u sebi invektiva, ironije i sarkazma upućenih na austrougarsku adresu, ali i neke druge svjetske postaje, uključujući „pijemontsku“, kraljevsku, beogradsku adresu. Pažljivije čitanje Matošićeva Brzovoza uvjerit će, bez obzira na tipično futurističke asocijativne i tzv. „slobodne riječi“, pa i za futurizam vrlo karakterističnu „kolodvorsku“ i „željezničku“ poeziju, u posve sustavnu analizu tadašnje povijesne situacije i takvim okolnostima nimalo svijetla hrvatskoga položaja. U kontekstu spominjanih gradova pa i onih neutralnoga karaktera (Bern) sa zadarskih vidikovaca Zagreb figurira kao zaista pravi velegrad. U Srbiji „vlada baja Nikoče“ (Pašić), osjeća se „zadah zapada i miris istoka“, „Budim = karikaturalno karikaturistička karikatura Pešte, koja je karikatura karikature europskih velegradskih karikatura“; „Beč – Kertnerica i Prater“; „Berlin-Friedrichstrasse i Tiergarten“; „Desno i lijevo hrvatska sela bez hrvatske škole“.

Cijeli splet Matošićevih asocijacija odistinski kao da evocira karikaturu, versajsku jugoslavensku tvorevinu, koju će Hrvati doživjeti nakon pucnja Gavrila Principa u nadvojvodu Ferdinanda i ženu mu Sofiju, a koja će se u pravom smislu uobličiti nakon Prvoga svjetskoga rata, nakon drôle de la guerre i nakon čuvena odlaska „gusaka u maglu“ godine 1918. S tim će se odlaskom obistiniti Matošićeve riječi: „Srbiju Stvorili Šovinizmom / Šovinizmom Stvorili Srbiju / Stvorili Srbiju Šovinizmom, / Da žeeeve Peeamont!“

Očigledno je urednik i začetnik Zvrka već u trenucima njegova stvaranja i okupljanja suradnika, s osloncem u talijanskom futurizmu, ali u političkom smislu ni po čemu vezan uz talijansku iredentističku ideologiju, imao na umu ne samo hrvatski književni futuristički program nego i političku emancipaciju svoga naroda.