Između jest i treba

U Krapini, točnije u kleti Kozjak na obroncima tamošnjih gorica, 12. svibnja održano je savjetovanje i okrugli stol HDZ-ova Odbora za kulturu pod nazivom Kultura u gospodarstvu: od krapinskih neandertalaca do europske budućnosti. Kao uvod u temu, sudionici skupa i uzvanici posjetili su Muzej krapinskih neandertalaca i Svetište Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu.

Skup se bavio povezanošću kulture i gospodarstva, čega je reprezentant, kako je u programu savjetovanja pisalo i kako ga je predstavio njegov osnivač paleontolog Jakov Radovčić, „u ovom dijelu Europe jedinstven, Muzej krapinskih neandertalaca“, čiji sadržaj nudi razvoj čovjeka i njegove kulture „od paleolita do baroka“ , dakle i „gastronomije i enologije“, što je poželjna veza današnje Hrvatske i Europe.

O kulturi kao partneru hrvatskoga gospodarstva raspravljalo se u Krapini / Snimio Antun Čajkovac

Uz Anju Šovagović Despot, predsjednicu Obora za kulturu, po mnogima buduću ministricu hrvatske kulture, te predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, na skupu su sudjelovali predsjednici ili potpredsjednici brojnih HDZ-ovih odbora: spomenuti Radovčić, Gari Cappelli, Nike Sudarević, Jure Zovko, Marko Kolaković te Ivana Maletić, zastupnica HDZ-a u EU parlamentu i Đuro Njavro...

Premda će zlurade hrvatske kulturnjačke mo­der­niste i spominjanje imena neandertalac asocirati na ognjištarstvo i ognjište – kojim se krapinski neandertalac koristio – te na njihovim avangardnim facama izazvati nadmoćni podsmijeh pomodarske misli uvjerene da je svaki takav pokušaj još jedan u nizu promašaja tradicionalne kulture, odmah valja reći da je okrugli stol ponudio zanimljiva razmišljanja o temeljnim problemima hrvatske kulture, na koja još nemamo odgovore.

Bio je to, kako je u uvodnom izlaganju rekla Anja Šovagović Despot, prvi u nizu sličnih skupova koji će javnosti predstaviti HDZ-ove programske smjernice kulture Hrvatske, „zemlje vrlo slojevitog kulturnog supstrata“, za čije je očuvanje bitno prezentiranje „glavnih značajki baštine koja je nužni temelj suvisle kulturne politike“ i „samosvojnosti vlastitoga identiteta“, koji je „poluga za kreativni duhovni, kulturni i gospodarski razvoj zemlje i njezino puno uvažavanje u zajednici europskih naroda“.

Ali je i upozorila da je „kult uvijek nužnoga rasta i razvoja profita sveo kulturu na marginu društvenoga djelovanja“ te da se u nas kultura „počesto promatra kao opterećenje za praktični život ljudi i zajednice“, zbog čega životni praktičari i avangardisti kulturu žele „potpuno monetizirati“, i jer je „tek relikt prošlosti, otrcanog nacionalnoga zanesenjaštva ili posve individualiziranog osobenjaštva“. Zato „umjesto kulta materijalnoga“, misli ona, kultura treba „osmišljavati kult duhovnoga i izgradnju novoga kulta kulture“, koji je osim doživljaj vlastite kulture i tradicije „doživljaj i dojam drugoga i drukčijeg, svijeta oko nas i izvan nas te impresija i ekspresija neuobičajenog i izvanrednoga“.

Kako je Hrvatska „po mnogim odrednicama svoje baštine zemlja ljepote“ i u „novoj Europi mora se postaviti kao riznica i pozornica kulture“, mora biti „rezervat i rezervoar, okupljalište te izvorište novih promišljanja svijeta oko nas“. S obzirom na sve, na kraju se zapitala: „Možemo li dopustiti da se samo jedan mali, najmanje mogući postotak, naših proračuna izdvaja za kulturu i kulturne institucije?“

Malog proračuna naše kulture vjerojatno su svjesni svi kulturnjaci. Čak i oni koji su godinama, kao svojedobni HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić i njegovi pobočnici, uzimali hrvatskoj kulturi i davali takozvanoj regionalnoj – ne regionalnoj na prostoru Hrvatske nego na prostorima nekadašnje Jugoslavije – pa su tako hrvatskim novcima financirani bošnjački i srpski filmovi te knjige i antologije koje su hrvatsku kulturu i često osporavale.

Tako neće biti ubuduće, „HDZ kulturu neće stavljati u inferiornu poziciju, jer ćemo bez kulture nestati kao narod i kao identitet, koji sadašnja vlast nema jer je rođena bez njega“, rekao je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. Naglasio je kako „pod plaštem moderniteta i avangarde“ HDZ neće „zatirati baštinjenu kulturu i time pomagati totalitarističku kontrolu kulture“, što čini sadašnja vlast.

Izlaganje je zaključio tvrdnjom da su kultura i gospodarstvo bitne odrednice ljudskoga djelovanja, da je gospodarstvo kruh života te da kreativni ljudi, kakvih je najviše u kulturi, mogu oživiti Hrvatsku.

Dubinsku analizu današnje hrvatske kulture ponudio je filozof Jure Zovko. Izlaganje je počeo tvrdnjom da „živimo u doba najveće recesije duha od neolitika“, gdje „kultura sve više ostaje na marginama društva“, dok su u središtu zanimanja „isprazni, bezidejni političari i njihovi skandali, needucirani tajkuni i njihove afere, kao i brojne osobe s estradne scene koje se ne mogu pohvaliti visokim koeficijentom inteligencije“.

Problem je, misli on, i što je „čelnim hrvatskim političarima još i danas važniji spomen na partizanske ofanzive i petokraku nego na osobe koje su dale svoje živote u borbi za demokraciju“. Zato se „na proučavanje i kreiranje vlastite kulture i kulturnoga identiteta u Hrvatskoj poslije 2000. godine ponovno krenulo s politiziranjem kulture i promicanjem svijesti o vlastitoj krivnji i zločinu tijekom Domovinskoga rata, zbog čega se kulturna politika vratila forsiranju bratstva i jedinstva, što je imalo za svrhu izazvati i osjećaj društvene katarze.“

„Nitko razborit“, rekao je Zovko, „ne osporava potrebu za katarzom svake nacije koja je u svojoj povijesti počinila zločine“, ali za uspjeh katarze, misli on, potrebna je „rehabilitacija tradicije i autoriteta“ na hrvatskoj društveno-političkoj i kulturnoj pozornici, na kojoj „još caruje postkomunistička averzija prema tradiciji i konzervativizmu“. Gdje je „sloboda osobe, kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije – na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani – još terra incognita.“

Kao problem vidi i „postsocijalističku poluobrazovanost koja postupno prelazi u neobrazovanost, čemu je dobrano pridonijela i HDZ-ova nepromišljena bolonjska reforma visokog školstva“, kao i robovanje čovjeka tehnološkom napretku koji pridonosi „ugodnijem i lagodnijem življenju, ali čovjeka – kao biće koje stvara kulturu – nimalo ne kultivira“. Štoviše, otupljuje mu „kritičku svijest“, tvrdi Zovko.

Rješenje vidi u vođenju „prudentne politike kulture“, koja se mora osloboditi „balasta boljševičkoga realnog socijalizma i komunističke indoktrinacije“, zahvaljujući kojoj su u „akademskom i kulturnom životu nastavili ‘vedriti i oblačiti’ moćnici i privilegirane osobe iz totalitarističkoga razdoblja“.

Zato je potrebno uvažavanje klasičnih moralnih vrijednosti koje smo „naslijedili iz starogrčke kulture kao što su primjerice: kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost“. A prije svega „potrebno je definirati ono što bi značilo mainstream hrvatske kulture“.

Izlaganje je završio konstatacijom da „konstruktivna kritika tradicionalnih formi otvara nove mogućnosti oblikovanja kulture“ bez totalitarnih indoktrinacija koje su „u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije, koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom“.

Poslije izlaganja Anje Šovagović Despot, koja je govorila što bi hrvatska kultura trebala biti, Karamarkova obećanja da ubuduće HDZ kulturu neće stavljati u inferiornu poziciju i nakon Zovkove dubinske analize što hrvatska kultura jest, ostali sudionici nudili su praktična rješenja.

O važnosti kulture iz perspektive Unije – u kojoj oko 4,5 posto stanovništva radi u kulturi, što je više od 8,7 milijuna ljudi – govorila je Ivana Maletić, bivša-sadašnja europarlamentarka. Naglasila je da Unija u kulturi vidi šansu pozicioniranja gospodarstva u odnosu na SAD i Japan te da zato nudi širok spektar projekata u kulturi i novac iz europskih fondova za kulturu i razvoj gospodarstva.

O mogućnostima kulture u turizmu tijekom cijele godine govorio je Gari Cappelli, predsjednik Odbora za turizam i gradonačelnik Malog Lošinja, koji na kulturu troši 11,5 posto gradskog proračuna, koji iznosi 125 milijuna kuna. U njegovoj projekciji kultura u turizmu ne smije se svesti na prodaju ulaznica za muzeje i na olako prepuštanje „naših“ turista kulturnom turizmu susjedne Italije, primjerice Venecije, koju mahom posjećuju „naši“ turisti iz Poreča, a ne posjećuju bližu pulsku Arenu.

Marko Kolaković, predsjednik Odbora za gospodarstvo, podsjetio je da od 17. stoljeća postoje pisani dokazi o vezi između gospodarstva i kulture i upozorio da kultura ne smije biti promatrana kao rubno područje, nego kao partner gospodarstva. Kao primjer te povezanosti istaknuo je Kinu, u kojoj je za posjeta do podne razgovarao o gospodarstvu, a uvečer posjećivao kulturne programe.

Vezu između kulture i gospodarstva najrealnije je analizirao Đuro Njavro. Izlaganje je započeo rečenicom upozorenja: „Kada bi stanje u Hrvatskoj bilo dobro, HDZ ne bi imao šanse uzeti odgovornost za budućnost Hrvatske i njezine kulture, ali kako nije, bit će veliki problem u kratkom roku stvoriti poboljšanje.“ Za loše stanje optužio je koncept Zapadnog Balkana, koji je Hrvatsku strahovito unazadio, što se odrazilo i na kulturu. I on misli da kultura nije trošak, već investicija u bogatstvo države i naroda. Zato je nužno spojiti inovativnost, menadžment i kulturu, što će pridonijeti osmišljenoj sveukupnoj nacionalnoj strategiji i očuvanju nacionalnog identiteta.

Iako misli da kultura može i mora biti pokretač ekonomskog razvoja, upozorio je kako je to teško ostvariti s obrazovanjem kakvo imamo, koje veoma malo stipendira nadarene i olako se odriče obrazovanih, koji stoga odlaze iz Hrvatske. Izlaganje je zaključio: „Povezivanje kulture i gospodarstva da, ali ne zaboravimo na financijske mogućnosti, koje nisu velike.“

Ako se pomno analiziraju izlaganja, vrlo lako ćemo zaključiti da se projekt buduće HDZ-ove kulturne politike nalazi u prostoru između stanja Jest i projekcije Treba (jesti treba). Jaz predrasuda, navika i sumnji bit će teško premostiti. Pogotovo ako se dubinski ne sagledaju i „neutraliziraju“ projekcije koje je programski „osmislila“ i u nasljeđe ostavila Strategija kulturnog razvitka – Hrvatska u 21. stoljeću, iz 2001.

Ta je Strategija hrvatsku kulturu „prilagodila“ stoljetnom antihrvatskom političkom interesu, nastavila je destruirati nacionalno, autor je ukidanja kroatocentrizma, odnosno (etno)nacionalizma. Prihvatila je i provela „europski“ naputak koji je tražio da hrvatska kultura bude osmišljena „od ruba prema središtu“, dakle alternativa kao mainstream, te da se nacionalno pretvori u nenacionalno, u tzv. kulturni identitet.

Priklonila se kulturi političkih kompromisa, ideologizaciji i multikulturalizmu, kao trajnoj i neprolaznoj vrijednosti jer se, kako je u Strategiji zapisano, hrvatski nacionalni identitet zbog okružja formirao bez „samopouzdanja ..., u iluziji veličine..., s negativnim emocionalnim reakcijama (jalom) spram uspješnih pojedinaca u vlastitim redovima..., uključujući i rasistički nacionalizam“. Smetnula je s uma da je „univerzalno lokalno bez zidova“, da nema kulture koja je kvalitetna i priznata, a da nije otvorena prema van i zatvorena u sebe, u svoj svijet – svoju naciju! Ili kako bi to rekao Andre Malraux: „Svaki se čovjek zasniva na jednoj, i to svojoj kulturi. Ali ne samo na njoj.“

U toj je Strategiji zapisano da bi Hrvatska „zbog dodirnih elemenata kulture (baština, jezik, neke društvene vrijednosti“) kulturno napredovala ako bi uz integraciju u euroatlantske saveze raslo i „povjerenje sa susjednim zemljama (prvenstveno s demokratski preobraženom SRJ, tj. Srbijom“. Zašto ne i s BiH, Crnom Gorom i Slovenijom, nije rečeno. Iz svega je više nego očigledno da je pisana iz sluganske pozicije i kao pokusni kunić „stručnjaka“ Vijeća Europe, koji su još 1999. napisali da „Hrvatska ima dobre policy thinkers, stručnjake koji znaju analizirati kulturnu politiku i formulirati njen smisao i ciljeve, ali da nema policy doers, tj. stručnjake koji znaju što treba učiniti da bi se ciljevi te politike ostvarili (Landry, 1999)“.

Jesu li sudionici okruglog stola ti stručnjaci „koji znaju što treba učiniti da bi se ciljevi te politike ostvarili“ saznat ćemo kada dođu na vlast, ako je naravno dobiju. No i bez vladanja njihovo savjetovanje vrijedno je pozornosti jer su seriozno progovorili o sadašnjosti i eventualnoj budućnosti hrvatske kulture.

Eventualnoj ponajprije zato što se unutar sadašnjega stanja hrvatske kulture jasno vidi da se ta kultura na sve načine nastoji udaljiti od baštine i tradicije kako bi postala sluškinja tobožnje moderne kulture, čija multi-kulti koncepcija uglavnom nije ništa do loša kopija, surogat, isluženih i odbačenih modela globalističko-moćnih i imperijalnih nacionalnih kultura. Kojima male kulture, kakva je i hrvatska, služe kao prostor na kojem se eksperimentira s novim „kulturnim“ modelima koji bi, među ostalim „novinama“, tržišne i konzumerističke kriterije nametnuli kao kulturne.

Konačno i te su zamke razlozi borbe za posebnost hrvatske kulture. To je smisao borbe za život.