Hrvatski film na Haliminu putu

Često čujemo olako izrečene ocjene o tome kako je neko djelo umjetničko, a neko komercijalno. Pa i kad se govori o filmovima. Ako isključimo iz analize vrijednosne parametre jer bi to bilo i odveć opširno i odveć osobno, i ako se složimo da ima „umjetničkih“ djela koja su komercijalna, kao što ima i „komercijalnih“ koja su umjetnička i da to ne isključuje jedno drugo, onda ćemo ostati na neutralnom i pravednom području tržišne definicije. Dakle, komercijalni film je onaj film koji je barem za jedan dolar (ili euro ili kunu) zaradio u prikazivanju više no što je stajala njegova proizvodnja. Od umjetničkog filma i ne traži se nužno da vrati novac, ali mora promovirati nove razine filmskog komuniciranja, što se vrednuje na (vodećim) festivalima. Komercijalni film morao bi pak barem malo biti u plusu. Općenito se drži kako je to potpuno jasno ljudima u Americi (preciznije kazano u Hollywoodu), a vrlo mutno ljudima u Europi. Zašto?

Europa je trajno i fatalno, gotovo edipovski frustrirana i opterećena svojim kulturnim nasljeđem i svojom poviješću umjetnosti. Pa kad se pojavio film, u Europi je on odmah postao „sedma umjetnost“, a u Americi oblik entertainmenta koji se tek treba tržišno dokazati. Kad kažem Europa, onda djelomice u ovoj priči isključujem Veliku Britaniju, koja je uglavnom, ako ne i u potpunosti, oslonjena na onu stranu bare.

Zrinko Ogresta pulsku Arenu ne može dobiti ni za ketering

U Europi većinu umjetničkih djela oduvijek je sponzorirala aristokracija, pa se to očekivalo i od filma, odnosno film je to očekivao od nje. Makar je feudalizam već odavno prerastao u sustav sveopćega liberalnog trgovanja, i novi umjetnici znali su vrlo dobro gdje je kasa. Aristokracija je možda promijenila ime i ruho, ali nije izumrla. Dapače, transformirala se u brojnu kastu državnih službenika na brojnim razinama. Pa su se nove europske umjetnosti vrlo brzo i vješto ušmajhlavale novom-starom dobročinitelju. To je činio i film. Tako je postao – a i do danas je europski film ostao – državna umjetnost, i gotovo da nije na Starom kontinentu napravljen ni jedan komercijalni uradak po gore navedenoj definiciji komercijalnog. Europa ustraje u produkciji prototipova, umjetničkih djela koja su sve više generička i za tržište sve manje zanimljiva. Da bi taj jalovi, ali mnogima isplativ sustav funkcionirao, korumpirani „kritičari“ i teoretičari postali su važni poput redatelja. Ono što je za europski film porazno jest i to da su i „umjetnički“ filmovi u Americi nerijetko bolji jer ih tjera prirodna logika utjecaja na komercijalnu produkciju i ne trebaju im za to ministarstva kulture.

Glasoviti američki redatelj vesterna John Ford umro je od smijeha kad je saznao da o njemu pišu u Europi teoretske tekstove. „Bavio sam se trgovinom konja“, rekao je u jednom intervjuu, „i jednom su mi došli iz neke filmske ekipe koja je u blizini snimala film iznajmiti konje za to snimanje. Nisam loše na tome zaradio i otišao sam vidjeti što to oni rade. Nije to bilo ništa komplicirano. Pokušao sam i ja. Pa sam ubrzo zaključio da mi se snimanje filmova isplati više od trgovine konjima...“ Za Forda je „režija“ filma bila stvar inteligencije, a ne „talenta“. U tome se s njim potpuno slažem. Problem je bio i ostao: o čemu ćemo raditi filmove? Redatelj je postao dakle ključnom osobom u europskom filmu, jer se europski film odmah i potpuno premetnuo u „autorski“, a u američkoj kinematografiji svime je od početka upravljao Producent, jer osim za kvalitetu filma odgovoran je i financijski. U Europi za novac nitko nije odgovoran.

Dalibor Matanić – što lošije filmove radi, to brže dobiva nove

U Hrvatskoj, a to je zbog čega ovo i pišem, Ministarstvo kulture financira film (putem HAVC-a) kao da je riječ o igri kamena s ramena. Kad neki film relativno uspije kod publike, onda se redatelj hvali kako je njemu publika važna, a ako film propadne kod publike, onda redatelj zaziva autorstvo i hvali se specijalnom nagradom žirija s festivalu u Čačku (ispričavam se tom gradiću, uzimam njegovo ime kao paradigmu moguće filmske vukojebine). Nikada redatelj kod nas unaprijed ne kaže kani li napraviti umjetnički ili komercijalni film. Često puta, u slučajevima kad film propadne, redatelj izjavi kako se ništa strašno nije dogodilo jer film ionako nije ništa koštao. Naime, on državni novac, odnosno narodni novac, to jest novac poreznih obveznika, ne smatra novcem. To je ništa. Ako film propadne i kod publike i na festivalima, država neće ni prstom priprijetiti autoru. Dobit će opet novi film.

Pogledajmo slučaj Dalibora Matanića. Taj čovjek, što radi lošije filmove (a to mu se događa već od prvoga), to brže dobiva nove, i pritom se neodgovorno kesi iz mnogobrojnih televizijskih emisija. Pokušao je napraviti i jedan „ozbiljan“ film, onaj o Slavi Raškaj, pa kad je vidio da mu to ne ide, vratio se otkačenim filmovima koje je nemoguće vrednovati jer su u svemu „autorski“ stilizirani, čak i tamo gdje se dotiču socijalnih i emotivnih odnosa. Nakon jedne Pule redatelj Arsen Ostojić izjavio je (za svoj film Halimin put, hrvatski film koji govori o nesretnoj ljubavi Bošnjakinje i Srbina u Bosni): „Sad, kad film dođe u kina, plakat će cijela Hrvatska.“ Samo tisuću i šest stotina gledatelja kupilo je kartu za taj film, i autor je odmah, mrtav-hladan izjavio: „Taj će film poharati svjetske festivale.“ Kako mu je Hrvatska televizija bila koproducent, u informativnim je emisijama i teletekstovima uredno javljala o „velikim uspjesima“ toga filma, jasno na festivalima kao što je čačanski. Ostojićev primjer navodim sasvim dobronamjerno, čemu prilažem i dokaz što njegov film Ta divna splitska noć držim jednim od pet najboljih hrvatskih filmova uopće, ali kao i Matanić i on sve više tone. No za razliku od Matanića taj je čovjek barem pristojan.

Kad sam već spomenuo Televiziju, moram priznati, pravi mi je misterij kako ti ljudi s lakoćom uspijevaju da im ta institucija bude koproducent. Ja sam prije koju godinu nakon punih petnaest godina od posljednjega radio dugometražni animirani film i makar sam svojevremeno bio utjecajan i nagrađivan urednik na istoj Hrvatskoj televiziji, nisam uspio doprijeti ni do jednoga ključnog čovjeka na Prisavlju. Jedan niže rangirani producent otvoreno mi je na tom mukotrpnom i uzaludnom putu tražio mito i to s otvorenošću koja je jasno pokazivala da to iskustvo jamačno redovito vježba. Sve su te priče o komercijalnim i o umjetničkim uspjesima naše kinematografije izmišljotine! Ako je poneki film i vidjelo više od stotinu tisuća gledatelja, postavljaju mi se onda barem dva pitanja. Prvo, zašto država uopće financira filmove koji su „komercijalni“? I drugo, nije li po nekakvim zakonima taj „producent“ trebao onda vratiti dio novca državi? (To pitanje moglo bi postaviti i Državno odvjetništvo.) Što se tiče „umjetničkih“ dometa, ni jedan hrvatski film nije bio ni blizu važnim festivalima kao što su Cannes, Montreal, Berlin, a o nominacijama za Oscara i sličnim afirmiranim odličjima da i ne govorim.

S druge strane, ne mogu se načuditi ignoranciji koja prati neke autore koji su u vidnom usponu. Na primjer, Zrinko Ogresta! Taj čovjek radi sve bolje filmove, a sve ga je manje u medijima, dok pulsku Arenu ne može dobiti niti za ketering (tu sam „funkciju“ pročitao na odjavnoj špici naših filmova). I ovdje sam krajnje dobronamjeran, tog čovjeka osobno ne poznajem, ali bio sam iskreno oduševljen njegovim filmom Iza stakla, koji sam slučajno gledao na televiziji i nikada prije nisam čuo da je taj film snimljen!

HAVC koji u ime države financira filmsku proizvodnju nema apsolutno nikakve scenarističke koncepcije. Živi u bunilu nostalgije između Bitke na Neretvi i Tko pjeva zlo ne misli. Scenarije obično pišu „autori“ čije je spisateljsko umijeće uvježbano uglavnom pisanjem SMS-poruka. Emotivno su neosjetljivi, socijalno indiferentni, rodoljublje im je odiozno. Gore spomenuta američka kinematografija potpuno je socijalno i ideološki projektirana, pa su svoj kulturni i civilizacijski svjetonazor putem filma nametnuli čak i nama (od vesterna, preko gangsterskih filmova pa do ratnih i kriptopolitičkih interpretacija). U angloameričkoj kinematografiji snimljen je film o svakom poticajnom i iznimnom događaju i osobi, a ekranizirane su čak i fusnote njihovih „drugoligaških“ pisaca (kao što su Thomas Hardy, Jane Austen…). Hrvatska pak kinematografija nije čula za Augusta Šenou, za..., čemu uopće nabrajati? Ni za jednoga našeg književnika! Bilo klasičnog, bilo suvremenog.

Govori se da su devedesete godine bile prepune nacionalne patetike. Ja se ne sjećam ni jednoga takozvanog „herojskog“ filma iz toga doba! Zar bi holivudska kinematografija doista „zaboravila“ Vukovar, ručno izrađivane bombe od kućnih bojlera, najboljeg studenta u svojoj generaciji na Likovnoj akademiji Domagoja Burića koji je u tenisicama iz Novog Zagreba otišao poginuti u Slavoniju, zar bi ignorirala fantastičan podvig Rudolfa Perešina koji je MIG-om iz Bihaća prešao na „našu“ stranu aterirajući u Klagenfurtu. Zar ne bi snimili barem neki filmić o ugandskom avionu punom oružja u zagrebačkoj zračnoj luci, opsadi Dubrovnika, kakav, makar i niskobudžetni, film o suđenju generalima? Zar bi i jedna ozbiljna televizija propustila prigodu snimiti seriju o drami Janjevaca koji su se nakon četiri stoljeća kosovske epopeje doselili u ratom ranjenu dalmatinsku vukojebinu i tamo žive s preostalim Srbima?

Ako su vam i odbojni ovi novopovijesni klišeji, sami nabrojite teme i dileme kojima naše krhko društvo vapije do neba u pogibelji vraćanja u barbarizam i sveopću depresiju i pauperizaciju. Sami kažite teme koji će nas potaknuti na svojevrsno prosvjetljenje, oprost, traženje istine i mira u nama i izvan nas, pokušaj nekakva zajedništva. Teme koje će pripomoći bijegu od cinizma, samosažaljenja i destrukcije. Koliko se već može napraviti s pomoću te čudesne i djetinje izmišljotine pokretnih sličica.

Charles Samu, jedan od prvih direktora glasovitoga Home Box Officea, bio je moj osobni prijatelj i dobro pamtim prve korake te televizije. Ona je osnovana isključivo u svrhu promocije grada New Yorka i njegova turizma (pa i serije Obitelj Soprano i Seks i grad u toj su funkciji). Kad je John Grierson osnivao National Filmboard of Canada (s proračunom od dvije stotine milijuna dolara), tražio je da se u podnaslov toga projekta (koji stoji i dan-danas) stavi rečenica: „National Filmboard je osnovan i postoji kako bi kanadskom narodu i svijetu posredovanjem filma približio kanadsku kulturu.“ Mnogi nisu nikada pročitali podnaslov same nagrade Oscar! Tamo velikim slovima piše: „Ova nagrada dodjeljuje se pojedincima i institucijama koje su bitno pridonijele razvoju filmske industrije.“ Pročitajte još jednom. Ni riječi nema o „umjetnosti“. A Ostojić je već pripremio govor za Kodak Theatre.

I, na kraju, nećete vjerovati, u Hrvatskoj još ima i „zabranjenih“ redatelja! Kao što je to u glazbi svojevremeno bio Vice Vukov. Bez obzira što mu je Četverored očajan film, čujem, Jakov Sedlar radi izvrsne dokumentarce. I zar je zbilja njemu zabranjeno u Hrvatskoj prijavljivati projekte? Kroza svu tu našu scenarističku pustoš, s dva kipića Američke akademije poštapa se i provlači kao da je na igmanskom maršu glasoviti Branko Lustig i preklinje: „A gdje je film o Jasenovcu?“ Pa to i ja tebe pitam, dobri moj Branko! Tolike godine bio si u Jadran filmu u vrijeme moći i novca. Koga vraga niste snimili kojega?