Vijenac 528

Kazalište

Joža Horvat, Waitapu, red. Saša Broz, GK Žar ptica

Grubo rušenje granica

Igor Tretinjak

Granice su da se ruše, kažu mudri ljudi i dodaju: posebice kada guše. Danas, kad su naizgled sve ograde srušene, (mladim) ljudima, paradoksalno, više nego ikad ponestaje zraka. Živeći u vremenu i prostoru slobode, vrte se njezinim prostranstvima tapkajući u polumraku svojih soba i rezignacija, prepušteni tek tračku svjetla vlastitih monitora i osiromašenih sanja. Sputani turobnim sadašnjicama i besperspektivnim sutrašnjicama što zidaju nove i nepropusne granice u njima samima. Žele li izaći iz tame u kojoj su se našli (ne svojom krivnjom), mladi ljudi moraju preskočiti okvire i uhvatiti tek naizgled neuhvatljivo. Doploviti do svoga Waitapua, kako bi rekao naš veliki rušitelj prostornih i drugih granica, najveći moreplovac među piscima, Joža Horvat.

 


Boljke predstave su nedovoljno osmišljeni dramaturgija, scenografija i scenski pokret / Snimio Saša Novković

 

 

Ukoštac sa svojim Waitapuom bacio se junak slavnoga Horvatova romana, mlađahni Iteo. Iako taj mitski otok može dohvatiti pogledom, od njega ga dijeli nepremostiva granica koju ne čini ni zid od nesalomljivih valova ni banda gladnih morskih psina, već zabrana nametnuta od strane vrača Tefota i poglavice Ataite. Tu prostornu, kao i sve ostale iscrtane granice, Tefoto i Ataito koriste kako bi lakše kontrolirali Iteove sumještane što žive unutar strogo određenih okvira, prostornih i mentalnih. No Iteo se ne miri sa zadanom uskoćom življenja.

Redateljica Saša Broz u pravi je trenutak odlučila scenski progovoriti o nametnutim nam granicama, koje nisu nestale, već su se sakrile u nas te koje je, upravo zbog te nevidljivosti, nužno rušiti i srušiti. Uz pomoć dramaturginje Zinke Kiseljak roman Jože Horvata na scenu je prenijela jasno, na mjestima i prejasno. Strelice krivnje za iscrtavanje granica u nekoliko je scena odveć agresivno uperila prema vjerskim autoritetima (kao u sceni u kojoj vrač Tefoto drogira Itea kako bi ga vratio razmišljanju unutar granica), iskoristivši scenu kao govornicu. Iako kazalište ne treba bježati od autorskih poruka, predstave upućene djeci i mladima koji tek razvijaju vlastite poglede na svijet ne bi trebale nametati odveć čvrst osobni stav. Iteov bijeg od nametnutih granica, koji nije samostalan, već vođen čeličnom šakom mudroga starca Parane. Tako oblikovano lomljenje granica šalje mladim gledateljima pomalo kontradiktornu poruku – ne slušaj autoritete u poštivanju granica, ali slušaj u lomljenju. Dramaturški neuvjerljivo djelovao je i kraj u kojemu Iteo i mlađahna Hina padaju u ljubavni zagrljaj. Iako je ta ljubav očekivana i opravdana, nije bila uvjerljiva jer je lik Hine dramaturški osjetno osiromašen.

Kako se dramatizacija dobrim dijelom naslanja na pripovjedni sloj, odličan izbor za lik mudraca i pripovjedača Parane/Oceana bio je Dražen Šivak, koji je gledatelje vrlo uvjerljivo i sugestivno vodio pričom, a Itea životom (možda na mjestima i previše čvrsto). Mladi Mateo Videk na pretpremijernoj izvedbi, nažalost, nije uspio oblikovati zaokruženi lik Itea, na trenutke, posebno u suigri sa Šivakom, djelujući pomalo izgubljeno na sceni. Najzabavniji lik, koji znatno odudara od cjeline, oblikovao je Ante Krstulović, odvukavši vrača Tefota u vrlo simpatičnu i duhovitu karikaturu, koja je i zmijski karakter uspješno pretvorila u scenski privlačan i duhovit. Amanda Prenkaj tanušnu je Hinu oblikovala dražesnom, dok je Gorana Marin bila vrlo dobra kao Iteova baka Orohiva. Damir Poljičak i Ana-Marija Vrdoljak zgodno su prikazali tko nosi hlače u božanskoj obitelji Tikururua i Akahau, na simpatičan način ispričavši autorovu priču o nastanku životinja i pojava koje nas okružuju. Berislav Tomičić oblikovao je Poluguza pomalo bezbojno, dok se Drago Utješanović nije uspio razigrati u maloj ulozi Ataita.

Scenski pokret (Dražen Šivak) bio je nedovoljno osmišljen te je na mjestima izgledao kao improvizacija ispunjena praznim hodovima. Loše je oblikovana i promjena minimalističke scenografije (Davor Antolić), točnije kulisa, koje su glumci sami donosili i odnosili, čineći to nimalo stilizirano te na trenutke djelujući poput scenskih radnika koji su odlučili zaigrati na sceni. Vizualnost predstave popunio je i prostorno odredio Tomislav Krajcer videoprojekcijama ispunjenim morem i otocima, dok su Borna Šercar glazbom i Sandra Dekanić kostimima vjerno dočarali svijet ispunjen tetovažama i egzotičnim nam plemenskim zvukovima i znakovima.

Vijenac 528

528 - 29. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak